Milun Mek Marović Lune
- March 25, 2016
- 3 comments
- Zoran Prelević Prele
- Posted in Blog
Milun je voleo da ga zovem Lune. To je bio junak našeg dečaštva i mladosti. Bio je poznat kao Lun, kralj ponoći, alijas Donald Sikert. Odgajila ga je i stručno obrazovala kriminalna grupa sa namerom da od njega stvori vrhunskog kriminalca. Lun je ipak odlučio da svoj život posveti borbi protiv kriminala. Bio je visoko obrazovan čovek, poliglota sa osećajem za umetnost i obučen da koristi najnovije tehnologije. Deluje skoro kao levičar, bori se protiv svih vladara iz senke, organizovanog kriminala, a ponekad i državnih službi koje služe krupnom kapitalu.
I samo pominjanje Luna govori kakav je bio Milun Marović. Pošten, hrabar, nadasve pametan, obrazovan, odan prijatelj, borac za pravdu, talentovan za muziku, Milun je odrastao uz romane o Lunu, kralju ponoći, radio Luksemburgu, hipi pokretu, muzici. Bio je prijatelj lepe književnosti, pozorišta i filma. Nebrojeno puta smo pričali o delima Miloša Kundere, Petra Petrovića Njegoša, Gabrijela Garsije Markesa, Hermana Hesea, Ive Andrića, Slobodana Selenića… Znali smo napamet celu predstavu „Čegović“ Dragana Uskokovića. ( Dugi niz godina ovu monodramu veoma uspešno izvodio je glumac Petar Božović).
Miroslav Krleža kaže za Hrista: „Hrist je kao pojava astralni, zvezdani ljiljan u mučionici velikog inkvizitora i tako će on stajati pred nama i to će nam biti opomena.“ Dozvolite mi da kažem za Miluna da je astralni, zvezdani ljiljan koji je ukrasio naše živote.
„Svet je ovaj tiran tirjaninu,
A kamoli duši blagorodnoj.“
(Petar Petrović Njegoš)
Milun Lun Mek Marović je bio duša blagorodna, pravi simbol čojstva i junaštva. Rođen je u Čačku, a ja u Sarajevu. Kako je duhovito znao da kaže Dugi Damnjanović: „Vas dvojica ste Crnu Goru videli iz aviona kada ste je preletali, a ovamo glumite sokolove.“ „Bogumi smo nas dvojica Crnogorci“, odgovarali smo, posebno pred vruće i neizvesne utakmice u Podgorici gde si lako mogao da izgubiš bodove, a dobiješ batine. „Nas dva neće da biju, mi smo njihovi“, odgovarali smo uz smeh.
Mek me je naučio šta je čojstvo, a šta junaštvo. Junaštvo je kad braniš slabijeg od jačeg, a čojstvo kad si nadmoćan nad nekim, a ne želiš da upotrebiš svoju snagu i štitiš slabijeg od sebe. Milun je objasnio i nedoumice iz našeg jezika: „Svome mlađem sinu dao sam ime Savo, a ne Sava. Savo je muško ime, a Sava žensko. Zato je moj sin Savo, kao i moj otac Savo Marović.“
Milun je voleo da svira gitaru i peva.Uzor mu je bio Donovan. Fenomenalno je pevao njegove pesme, a posebno„Donna, donna“ koja je izvanredno sentimentalna pesma i govori o bezbrižnosti, slobodi, ljubavi, smehu i širinama koje su samo vetru dostupne.
Možda bi ovo bila pogodna pratnja ukoliko bi se snimao dokumentarni film o Milunu Maroviću?
Milun je izuzetno je poznavao rok i bluz, znao je sastave svih rok-grupa i njihov repertoar. Nosio je dugu kosu i tada popularnu jaknu „vijetnamku“. Kasnije je pustio i bradu. Često smo bili cimeri i gluvarili zajedno, ubijajući vreme između treninga, utakmica i obaveznih odmora. Kad sam pomenuo bradu, da kažem i za posetu crkvi u subotnje prepodne dok smo šetali gradom. Obojica smo bili daleko od religijskih dogmi, ali smo voleli da obilazimo crkve i manastire kao istorijske spomenike. Kazao mi je jednom prilikom: „Sokole, ja sam zapravo trebao da budem pop. Vidiš da nosim bradu, a i lepo pevam.“
I onda bi zapevao neki deo iz Mokranjčevih „Rukoveti“. Smisao za humor je osobina izuzetno pametnih ljudi. Imajući u vidu Mekovu nadprosečnu inteligenciju, može se zamisliti koliko je bio duhovit čovek. Pola godine je Mek „zavlačio“ jednog našeg trenera. Kad je na sastanku čitavog tima dotični trener hteo nešto da kaže, Mek bi ga zeznuo, rekao bi: „Ovaj mali ovde kaže: `zašto mi stalno vežbamo te akcije kad ne prolaze?`“
Trener bi se duboko zamislio i počeo da filozofira. Drugom prilikom Mek bi opet isto: „Ovaj mali kaže…“, pa mu onda postavi nezgodno pitanje. Posle pola godine zaluđivanja, trener je shvatio da ga to Milun zeza, pa je na sastanku, kad je Mek počeo: „Ovaj mali ovde kaže…“ odgovorio: „Ne, ne, ne kaže to mali – to ti kažeš!“ Mi ostali smo popadali od smeha.
Zapravo, svi su prilazili Milunu kao doktoru nauka kome priliči namrgođeno lice. Ljudi najčešće misle da je pametno samo ono što se radi ozbiljnog lica.To je velika zabluda. Osmeh ruši sve barijere i zato se ograničeni i prazni ljudi ne osmehuju niti imaju smisla za humor. Milun nije imao razloga da se ogradi namrgođenom facom. Što sam više upoznavao Meka, sve više sam ga voleo i poštovao. Evo nekih primera. Igrali smo neke davne godine utakmicu u Ljubljani povodom proslave CK Slovenije. Sastali su se reprezentacija Beograda sa ekipom domaćina. Na svečanoj večeri posle utakmice izvesni visoki funkcioner je prišao i počeo da priča sa Milunom, koji me je, govoreći šatrovački, pozvao da ga spasavam: „Sokole, đido mova, vajo me gomno vida.“ („Sokole, dođi vamo, ovaj me mnogo davi“).
Ne sećam se da li smo bili smešteni u hotelu „Slon“ ili „Lev“, ali pamtim da je Mek pitao: „Ako je lav –lev, zašto je slon – slon, a ne slen?“ I mene je Milun na duhovit način uspevao da nadmudri. Dok su se drugi smejali, na moje pitanje: „A što mene, sokole?“ odgovarao je: „Sokoli se paze.“
Mek i ja smo se našli na istoj talasnoj dužini: rokenrol, duga kosa, književnost, pozorište, film, Če Gevara, čojstvo, junaštvo, preferans… Mogli smo da pričamo o zabranjenim filmovima iz „crnog talasa“ ili zabranjenim knjigama. Recitovali smo i pesme: Žak Prever,Federiko Garsija Lorka, Sergej Jesenjin, Jovan Dučić, Milan Rakić, Branko Miljković, Njegoš. Milun je zapravo bio večiti prkosni mladić koji nije hteo da se preda ustaljenim normama. Bio je zaljubljenik u lepotu života.
Prijateljstvo, poštenje, pamet, talenat – prve su asocijacije kad pomislim na dobroćudnog, duhovitog i obrazovanog giganta-reprezentativca Jugoslavije u košarci Miluna Meka Marovića. Mislim da uz Miluna idu stihovi Pere Zubca i „Mostarske kiše“. Ko zna, možda ih je Mek i recitovao svojoj Svetlani-Ceci?
„U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni…“
Tako počinje pesma, a za Miluna važe stihovi:
„Jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.“
Ili možda bolje:
„Jedna se ptica u letu skamenila
I vode se dozivaju same.“ (Branko Miljković).
Igrali smo preferans bezbroj puta. Znali smo se jako dobro, tako da je treći, koji bi sa nama zaigrao, obično gubio. Kakav je čovek bio, tako je i preferans igrao. Bio je to za njega intelektualni izazov – kao Heseova „Igra staklenih perli“ – proniknuti u raspored karata kod ostale dvojice igrača. Ko poznaje preferans – razume o čemu govorim. Pratio je pažljivo licitaciju, kupovinu i sve karte koje padnu na talon; uvek sam imao poverenja u njega kad smo „pratili“ trećeg. Znao sam da je Mek „jak kao zemlja“. Zvao sam „kontre“ na njegove karte.
„Sokole, ti mu dade kontru na moje karte.“ znao je da kaže.
Na to sam najčešće odgovarao:
„Pa, normalno, sokole, ja više verujem tebi nego sebi.“
To je zapravo i bilo tačno: svi smo u kritičnim trenucima, posebno završnicama utakmica, nastojali da dodamo loptu Meku, koji bi poentirao ili bi na njemu odbrambeni igrači pravili ličnu grešku.
Imali smo Mek i ja još jednu zajedničku osobinu: bili smo zimogrožljivi. I kako to ide na pripremama? Trenira se pre i posle podne, a dresovi se suše u našim sobama. Mek i ja, kao cimeri na pripremama u Sloveniji, nismo otvarali prozore, jer nam je bilo hladno. Dresovi se suše u sobi, a mi okruženi ne baš prijatnim mirisom. Tada je Milun već bio doktor nauka, a ja sam diplomirao na Saobraćajnom fakultetu. Pominjem završene škole da bi se shvatio naš drug Mile Đorđevic, koji otvarajući vrata naše sobe, nije osetio miris ljubičica. Rekao je razočarano:
„Jedan doktor, jedan dipl. ing. – u proseku magistri, a smrdite kao magarci!“
Milun je bio poznat po „bananama-rampama“, što bi se reklo, blokirao je protivničke šuteve. Imao je izuzetno dugačke i „brze“ ruke, kao i eksplozivan skok. Naš trener Piva Ivković je govorio da Mek ima „visinski refleks“. Kada bi nekoga „bananirao-zalepio“, znao je da kaže: „Gde ćeš kroz ja?!“
Na „podbacivanju“ lopte, prilikom početka utakmice, uvek ju je prvi skidao, tako da smo imali početni napad, koji smo nazivali „početni štos“ i lako poentirali.
Ne bih hteo da govorim o Milunu kao košarkašu u detalje – široka javnost zna ko je Milun bio. Evropski prvak iz 1973, svetsko srebro 1974. i da ne nabrajam sve njegove uspehe. Samo mi, koji smo imali čast i sreću da se družimo sa Mekom Lunom Milunom, znamo kakva je blagorodna duša bio.
U ono vreme „prelomnih godina“ mogao je da bude ministar sporta ili nešto drugo i veće, i da lepo unovči svoje ime.
„Dođe vreme kad pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati“ kaže Andrić.
Milun Marović je ostao veran sebi, svojoj porodici I prijateljima. Zaćutao je i počeo da peca ne bi li pobegao od surove svakodnevice.
Dragi moj sokole Milune, rano si prekinuo svoj let.
Igra kockicama zvana jamb bila je veoma popularna u vreme Milunove mladosti i njegovih saigrača iz Radničkog. Četvorka u trenucima bacanja (sleva na desno): Zoran Prelević, Miroljub Dugi Damnjanović, Milun Marović i Branko Banjanin
Photo: Privatna arhiva
Milun Marović (1947 – 2009) je bio geolog, redovni profesor Rudarsko-geološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, i nekadašnji reprezentativac SFRJ u košarci. Magistrirao je 1976, a doktorirao 1981. Za reprezentaciju Jugoslavije je nastupao 96 puta i osvojio zlatnu medalju 1973. na Evropskom šampionatu u Španiji i srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu u Portoriku 1974. Profesor Aleksandar Nikolić je pozvao Miluna u reprezentaciju 1977. za Evropski šampionat u Belgiji, ali se Marović zahvalio zbog obaveza na fakultetu. Za beogradski Radnički je nastupao 20 godina i za to vreme osvojio prvenstvo i Kup Jugoslavije. Sa Radničkim je igrao i finale Kupa pobednika kupova.
PRELEPO,ALI SAM U PREFERANSU BIO DOKTOR ZA VAS JER SAM VAS POZNAVAO U DUŠU!!
Prerano, bas prerano.
Hvala ti na predivnom clanku Prele, probudio si mnoga lepa secanja, U pravu si, bila nam je i cast i sreca znati Miluna Marovica ….
Veliki igrač, još veći čovek. Uvek je bio uz mlađe igrače, uvek spreman da pomogne, da se našali, nikad prepotentan.