Moja američka utakmica Zvezda-Bajern
- December 20, 2015
- 1 comments
- Vlada Olić
- Posted in EUROLEAGUE
Moja cela porodica obožava da gleda sport uživo. Klinci treniraju fudbal i košarku i vole da doživljavaju vrhunske sportske događaje na licu mesta. Natali (12) je prvi put otišla na stadion kad je bila “stara” puna 42 dana, da vidi Ronaldinjov debitantski nastup za Barselonu protiv AC Milana u Vašingtonu. A Aleksandar (10) je debitovao sa 64 dana, kad je Čelsi došao na megdan DC Junajtedu. Od tada su bili na bezbroj utakmica, što ovde u Americi, što u Srbiji, tako da imaju određenog iskustva.
Do sinoć, vrhunac njihove navijačke karijere je bila peta utakmica NBA finala ove godine između “naših” Golden Stejt Voriorsa i Klivlenda. Kao rođendanski poklon odlučili smo da sednemo u avion i odletimo u Oukland: aerodrom-avion-aerodrom-metro-dvorana-metro-avion-kući, sve u 20 sati. Bilo je veselo, deca sa ofarbanim licima, važna i napeta utakmica, dobra košarka. Imali smo skoro najgora mesta u dvorani, bukvalno poslednji red, mogli smo da dotaknemo krov Orakl Arene. Skoro 20.000 ljudi koji su 40 godina čekali titulu, to je bilo nešto najglasnije što smo ikad doživeli, valjda zvuk ide na gore kao toplota. Ali bar smo mogli da se deremo i da ne smetamo nikome oko nas. Meni je to bila 23. utakmica NBA finala u životu, ali tek treća na kojoj nisam bio profesionalno, i dao sam sebi malo oduška, pogotovu što se radilo o timu koji sam usvojio čim sam se preselio u Ameriku 1988. U jednom momentu sam se okrenuo ka kćerci i video da plače, pitam je zašto, kaže “nikad te u životu nisam videla sretnijeg nego sada.” Bio sam ubeđen da baš ništa ne može da nadmaši taj momenat.
Desilo se da smo ovog vikenda trebali da dođemo u Beograd, i naravno da smo se organizovali tako da stignemo dan ranije da bi videli u Pioniru meč Zvezda – Bajern. Očekivao sam da će deca biti impresionirana celim ugođajem, ali nisam imao pojma da će ostati bukvalno raspamećeni od zadovoljstva. Do sada smo bili na puno Zvezdinih fudbalskih i košarkaskih utakmica, ali se nikad nije potrefilo da smo tu za neku tako važnu. I sticajem srećnih okolnosti zatekli smo se u drugom redu – najbolja mesta u Beogradu naspram najgorih u Ouklandu.
Sačekao sam dan posle utakmice, kad su se uši malo odmorile, da ih pitam natenane o iskusvtu. Prvo što su mi oboje rekli je: buka. “Igrači uopšte nisu mogli da komuniciraju,” priča mi Natali. “Morali su da koriste ručne signale.” Baš kao i mi na tribinama – jednostavno, navijanje je nadjačavalo svaki pokušaj razgovora. Do nas je sedeo skaut Vašington Vizardsa, Evropljanin koji se nagledao Evroligaških mečeva, i samo je vrteo glavom sa nevericom. (Moja žena je primetila da je Maik Cirbes nosio čepove za uši i pitala me je što nisam poneo neke i za nju.)
“Neverovatna utakmica,” kaže mi Natali. “Potpuno drukčija od utakmica ‘kod kuće.’ Bila je tako vesela atmosfera. Navijanje je bilo jako glasno kad smo ‘mi’ imali loptu, a onda kad bi Bajern imao napad ono zviždanje je bilo ludo. Ne mogu uopšte da zamislim koliko je teško gostujućim igračima da igraju u ovakvoj atmosferi. To mora da je nešto najteže na svetu.” Njen brat dodaje: “Mora da su se osećali kao da su u nekoj rupčagi u paklu. (eng. “hellhole”).
(Moja deca baš ne barataju srpskim najbolje, i srećom nisu razumeli sve “kreativne” povike publike uperene ka svim “našim” igračima u Bajernu. Kada je u trećoj četvrtini krenulo “Zgazi ih sve” dok smo bili gaženi, klinci su počeli da kapiraju genijalnost i inat celog doživljaja. Aleksandar se okrenuo ka skautu Vizardsa i rekao mu: “Ovo kod nas u Vašingtonu ne bi baš moglo…”
“Ovo je bilo deset puta glasnije nego Golden Stejt”, bio je Aleksandrov prvi utisak. “Najuzbudljiviji sportski događaj na kojem sam ikad bio. Oduševilo me je navijanje, skakanje, pevanje. Kad smo gubili u četvrtoj, publika je ponela igrače u preokret.”
“Ljudima je rezultat mnogo više značio nego na utakmicama u Americi”, kaže Natali. “Svi su hteli da budu u dvorani, nikom nije palo na pamet da izađe pre kraja. Čak i kad smo gubili sa 11 razlike pred kraj, svi su bili uz igrače.” Dodaje njen brat: “Kod nas, poneki ljudi izađu na poluvremenu ili odu kući ranije ako tim gubi, ili ako im se žuri, ili moraju rano ujutru na posao.”
Šlag na tortu je bilo što su klinci uspeli da se ušunjaju na parket posle utakmice i proslave pobedu sa igračima. To je doživljaj koji će pamtiti do kraja života. “Uspeli smo da uletimo na teren”, kaže Natali. “To se kod nas ni u snu ne bi desilo. I dalje sam šokirana da sam uspela da podelim ‘high 5’ sa igračima.” Aleksandar se slaže: “Obezbeđenje je kod nas drukčije. Nisam video da su klinci mogli da proslave pobedu sa igračima Voriorsa. Ovde su čuvari mnogo prijatniji nego u Americi. Verovali su klincima da neće praviti probleme, a igrači su nas prihvatili. U životu nisam video tako nešto.”
Sinoć nisam plakao. To iskustvo čuvam za Berlin u maju!
Photo: Privatna arhiva
Pingback: НЕВЕРОВАТНО: Ова прича ће одушевити све навијаче Звезде!