Mutinih jedanaest nedelja
- December 14, 2017
- 1 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Iako su navijači Partizana nedeljama skandirali „Muto, odlazi“, smena na klupi crno-belih predstavlja u najmanju ruku kuriozitet. I priznajem da je nisam očekivao, a odmah ću obrazložiti i zašto (sve ovo nema ama baš nikakve veze sa Nenadom Čankom, novopostavljenim trenerom ovog kluba).
Čudno je, ali se pogodilo da su u isti dan dva čoveka zauzeli čelne funkcije u Partizanu. Bio je to petak, 20. septembar, dan u kome je izabran novi predsednik kluba – Ostoja Mijailović, i dan u kome je trener Nikolić prvi put seo na klupu. Praktično bez ijednog treninga vodio je tim na meču superkupa ABA lige u Baru protiv Mornara. Od tada do smene sastavio je okruglo 82 dana. Ili – jedanaest nedelja. Šta je on mogao da uradi za tako kratko vreme, dobro ili loše? Realno – malo toga. Za jedanaest nedelja ni Greg Popović ne bi postigao veće uspehe, mada verujem da bi njegov tim ipak igrao drugačije.
Nikolića je dovela uprava na čijem čelu nije bilo predsednika, jer je Nikola Peković dao ostavku, a novi čelnik još nije bio izabran. Trenera je preporučila karijera duga 27 godina, pa je sa njim potpisan trogodišnji ugovor. Uz obostrano izraženu želju da on i ostane tri godine u klubu, i za to vreme od mladih igrača napravi respektabilnu ekipu. Međutim, ispostavilo se da je klub izgubio strpljenje već posle 80 dana. Kao što se Nikoliću već jednom dogodilo u istom tom Partizanu, kad je u zimu 1997. dobio otkaz posle serije loših rezultata u Evroligi. Umesto njega Kime Bogojević je nekoliko meseci kasnije odveo tim na – Fajnal four u Barseloni.
Eto, kažu da se istorija ponavlja. Prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Muta Nikolić, koji je navikao da pravi velike košarkaške korake, preskočio je onaj deo gde istorija postaje tragedija, i odmah doživeo drugu reprizu – farsu. Jedanaest nedelja je verovao da se to neće dogoditi baš njemu.
Naravno, ima tu grešaka na obe strane. Muta je celo leto proveo sa reprezentacijom, kao prvi Đorđevićev pomoćnik, a za to vreme neko je raspustio celu prošlogodišnju ekipu i počeo da dovodi pojačanja. Najpre su stigli, očigledno bez Mutinog znanja, Obrad Tomić, Jan Bejker, Tomas Vilson i Aleksandar Aranitović. Ubrzo se ispostavilo da Bejker ne može da pomogne klubu jer je na treningu teško povredio potkolenicu, pa je ugovor sa njim raskinut. Za Aranitovića se od ranije znalo da je propustio dve godine zbog dva vezana pucanja ukrštenih ligamenata kolena, a dvadesetogodišnji Vilson je bio enigma jer je dotle igrao samo u rodnoj Australiji. Čim ga je video, Muta je shvatio da od njega nema ništa, pa je momak poslat natrag odakle je i došao. Međutim, bližio se početak ABA lige i Evrokupa, u timu nije bilo dovoljno igrača ni za trening, pa je Muta morao da kompletira ekipu dovođenjem igrača iz svog prethodnog kluba, Dinamika. Tako su u Partizan stigli Strahinja Gavrilović, Andreja Stevanović i Marko Čakarević. Iz Amerike je doveden sjajni univerzitetski bek Najdžel Vilijams Gos, kome je jedina mana bila ta što nikad ranije nije igrao u Evropi, po pravilima FIBA.
Za divno čudo, Mutin Partizan je, posle početnih posrtanja protiv Mornara i MZT u prva dva kola ABA lige, počeo da igra vrlo simpatično, mnogi su voleli da ga gledaju, a imalo je šta i da se vidi. Bila je to tipična „run’n’gun“ košarka, skoro bez odbrane. Ostala je u pamćenju jedna takva karakteristična utakmica, ona protiv Igokee u kojoj su crno-beli pobedili rezultatom 114-107. Bez produžetaka.
Čini mi se da su Partizanova, ali i Mutina kola krenula nizbrdo kad je u tim dovedeno najzvučnije pojačanje – Samardo Semjuels. Kao da je ovaj košarkaš, koji je uglavnom izbacivan iz svih klubova u kojima je igrao zbog nediscipline, razbio ekipu u paramparčad. I do danas se nije uspela sastaviti, mnogo posle njegovog odlaska.
Na današnjoj konferenciji za štampu, na kojoj je predstavljen novi trener Čanak, predsednik Partizana Ostoja Mijailović, u svojoj dvanaestoj nedelji boravka u Humskoj, reče jednu lepu stvar: „Neću ja da budem taj koji će štetnim ugovorima praviti od sebe heroja u javnosti. I to neću dozvoliti ljudima u Partizanu“. A Semjuels je potpisan baš u vreme kad je on uveliko bio na čelu kluba… Dobro, dešavaju se omaške…
U nabrajanju problema sa sastavom tima ne sme se zaboraviti ni činjenica da Muta skoro ni na jednoj utakmici nije imao sve igrače na broju. Povređeni su bili skoro svi, neko duže neko kraće, evo sad je na štakama najperspektivniji igrač Vanja Marinković. Dugo je bio povređen Čakarević (on, po Mutinim rečima „jedini zna da igra odbran“), mnogo utakmica je preskočio Veličković (Nikolić kaže da on ne može da igra dva meča nedeljno), pa Tomić, Stevanović…
Sada, jedanaest nedelja kasnije, pošteno bi bilo reći da Miroslav Nikolić zapravo nije ni dobio šansu da počne da stvara tim po svom nahođenju. Situacije u kojima se našao diktirale su mnogo toga. Čisto sumnjam da je on bio zadovoljan kako mu tim igra odbranu, ali imao je to što je bilo u timu, i sa tim je morao da se nekako nosi. Činjenica je da nije uspeo da forsira mlade igrače, kao što je obećao, ali je isto tako činjenica da mu se ti mladi igrači nisu nešto posebno ni nametali kad bi im dao šansu da igraju. Tu izuzimam Vilijams Gosa, koji ima 23 godine, i nije nikakva perspektiva Partizana nego nekih drugih evropskih klubova.
Da ne dužim i ne zamaram: osamdeset dana je premalo da jedan ozbiljan trener učini nešto vidljivo i opipljivo u bilo kom klubu. Nevolja je u tome što je Nikolić baš ozbiljan trener, ali Partizan nije bilo koji klub. Partizan traži rezultate, odmah, a uz rezultate i lepu igru. Uprava je u to uložila ove sezone, kako predsednik Mijailović kaže, milion dolara, i sigurno su svi u klubu svesni da za taj novac ne mogu dobiti bog zna šta. Ali navijači su nestrpljivi, i sve mi se čini da je pod njihovim pritiskom Nikolić smenjen. Šansa je data Nenadu Čanku, a već prvog dana njegovog boravka u Humskoj postavljam pitanje: koliko dana, nedelja… Ma, bolje da ne baksuziram.
Photo: ABA
Iako o Muti kao treneru imam lepo misljenje u celoj prici jedna stvar bode oci. Ako nemas para da sastavis dobar tim I ides na to da rezultat nije prioritet vec da razigravas mlade igrace onda ne mogu Williams I Miller da imaju ubedljivo najvecu minutazu I da uzmu 40% svih partizanovih suteva za 2, sa Novicom njih dvojica su uzeli 50% svih suteva za 2. Postavlja se pitanje kako onda razigravas mlade igrace?