Mada Evroliga preti da će ovo biti poslednje njeno izdanje – što se Beograda i naše košarke tiče, i mada je himna Evrolige pošteno izviždana kao i mnogo puta pre, viđena je fantastična utakmica Crvene zvezde i Himkija kakve se ne bi ni NBA liga postidela. Čak 187 poena, u fenomenalnoj atmosferi (što nije ništa novo), previše uzbuđenja za sve i toliko velikih majstora na parketu, uključujući i oba trenera, Kurtinaitisa i Radonjića. Ovaj potonji je posle meča izjavio kako je to bila najbolja partija Zvezde ove sezone. U pravu je.
Očekivalo se da Markus Vilijams pokrene crveno-bele, ali ispalo je da je on stigao tek da uhvati priključak jedne već uveliko zahuktale kompozicije, i svojim povratkom samo je ulepšao veče. Nijednog trenutka ne sme se zaboraviti da je Crvena zvezda za samo sedam dana utrpala Real Madridu 94 poena, a večeras ruskom Himkiju 96. To je istinski podvig za ekipu koja svoju igru bazira pre svega na snažnoj odbrani.
U razmaku od mesec dana viđena su dva potpuno različita lica našeg šampiona. Setimo se, u prvom meču u Moskvi Himki je masakrirao Zvezdu i posle te utakmice postavljalo se pitanje treba li taj tim uopšte da ostane na okupu u onom sastavu, kao i treba li i dalje da ga vodi Dejan Radonjić. Mudro se Čović opredelio da sačuva crnogorskog stručnjaka, i da u hodu ispravi grešku učinjenu letos u prelaznom roku. Skupo plaćeni a bez ikakvog učinka, Skorcanitis i Mekel su dobili zahvalnicu i otpremninu (ovaj drugi još ne zvanično, ali to je svršena stvar), a Rajan Tompson se održao u ekipi samo zahvaljujući činjenici da su Dangubić i Mitrović povređeni.
Sigurno da u ovom trenutku niko ne žali ni za gorostasnim Grkom, niti za izraelskim bekom, jer Zvezda je dobila ono što joj je najviše trebalo – šoutajm. Stigao je sa dolaskom Kvinsija Milera, a upotpunjen je povratkom Markusa Vilijamsa. Protiv Himkija Miler je igrao kao da nosi dres Golden Stejt Voriorsa. I nosio bi ga da može u kontinuitetu ovako igrati tridesetak minuta svako drugo veče. Ali ne može, pa zato i nije u NBA, mada je dvadesetak minuta njegove vrhunske inspiracije sasvim dovoljno za šoutajm u Evroligi i za ludilo preko sedam hiljada navijača. Pre početka utakmice mnogi od njih buljili su u prelepu Kvinsijevu devojku koja je sedela uz teren, ali kad je počela drama sa ruskim timom svi su zaboravili na dugonogu lepoticu i posvetili se momku dugih ruku.
Posebno teško je bilo Markusu Vilijamsu, velikom majstoru ove igre. Vrlo dobro je znao kolika su očekivanja od njega, nedeljama je vredno trenirao pa nije stigao ni da se ošiša, niti da nabaci nove tetovaže. Ali trening je jedno, utakmice nešto sasvim drugo. Pod takvim ogromnim opterećenje odigrao je lakih i lepih petnaestak minuta, oduvao sve što ga je pritiskalo i samo je pitanje dana kad će preuzeti kormilo Zvezdine igre. Vodiće tim u tandemu sa Stefanom Jovićem, koji je sazreo kao igrač, maksimalno odrađuje platu za koju igra i istim žarom potvrđuje da nije džabe reprezentativac u ekipi Saše Đorđevića.
Naravno, za šou je potrebno dvoje, a Himki je bio idealan partner Zvezdi u ovoj maglovitoj i pomalo “hounting house” magičnoj noći. Ruski tim je ekipa koja živi za napad, postigli su 91 poen a ipak izgubili utakmicu. Zaslužili su veliki aplauz kojim ih je ispratila sjajna beogradska publika. Ispalili su 28 “bombi”, od čega im je 11 ušlo – što je sasvim lep procenat. Dvojke su šutirali još preciznije – 60 odsto, što je u NBA ligi uobičajeno ali u Evroligi se ne viđa baš često. Ubila ih je Zvezda skokom (46-29), najviše ofanzivnim (19 uhvaćenih lopti). Himki je demonstrirao ogroman talenat, a Aleksej Šved valjda prvi put ove sezone pokazao zašto je najskuplji igrač u Evropi (priča se da igra za oko tri miliona dolara po sezoni).
Toliko je lepo bilo gledati ova dva odlična tima, da sam u nekoliko navrata poželeo da igraju i produžetak. Na sreću nisu me poslušali, a kad se već sve ovako završilo – obećavam da ću protiv Bajerna u poslednjem kolu Evrolige od prvog minuta želeti da se igra produžetak. Da isteramo taj maler na čistac, i da Zvezda prođe u Top 16.
Photo: Euroleague