Nemačka: ko je profa, a ko đak
- June 25, 2015
- 0 comments
- Jovana Nastasijević
- Posted in EVROPA/SVET
Uvek isto. Gledanje basketa sa pripadnicima starijih generacija je za glavobolju. Uzmimo samo evropska prvenstva – koja god da je runda takmičenja, pobeđuju Španci, Italijani, Nemci, ili Grci. Možete se kladiti u šamar, neko od starijih će uvek dreknuti: „Pa naravno, kad smo ih MI naučili da igraju!“ Što, u neku ruku i nije netačno. Samo, smorili su malo, pa sam rešila da se posvetim toj temi, da vidim sama, ko je koga čemu učio.
Pozabaviću se ovde Nemačkom. I to ne samo stoga što igrom slučaja živim tamo, već i zato što mi se čini da će naredno Evropsko prvenstvo biti posebno interesantno zbog pokazivanja i dokazivanja nacionalnog tima ove zemlje. Neka me demantuju skeptici, ali pompezno najavljeni povratak Dirka Novickog u reprezentaciju govori da domačin “puca” na Evrobasketu na jedno od prvih mesta.
Činjenica je da se u poslednjih nekoliko godina u nemačkoj BBL (saveznoj košarkaškoj) ligi doista igra sve bolja košarka. Uleteti na neki trening klinaca prava je milina za oko svakog ljubitelja ovog sporta. Jer tu se, zapravo, najviše vidi da li se i koliko neki sport „odomaćio“ u nekoj zemlji, i ima li šanse da se razvija. Naravno, veliku ulogu igra i spremnosti škola, kao i sponzora, da se brinu o novim naraštajima. Osim ovog, još jedan aspekt se poslednjih godina promenio na bolje u nemačkoj košarci: popularnost. Pune dvorane više nisu retkost, čak su mnoge hale renovirane i proširene da bi mogle da prime veći broj gledalaca. Kao, na primer, Audi Dome minhenskog Bajerna. Pored toga, mnogi sportski TV kanali sve češće prenose čak i manje bitne košarkaške utakmice.
Ipak, globalizacija košarke je učinila svoje, i danas svi od svih ponešto nauče. Ne mogu pritom da se ne zapitam, šta bi bilo da je do sada opstalo ono FIBA pravilo – ako se ne varam, sa početka šezdesetih godina – da se smeju registrovati samo dva stranca po timu, a samo jedan može biti na parketu. Verovalo se da se tako čuvaju specifičnosti nacionalnih liga. Ja ne delim to mišljenje. Dobro je da se možemo mešati i tako činiti jedni druge boljima.
I tako, kad mi moji stari već ispraše uši sa „našima“, bar u muškoj košarci, evo moram priznati – u Nemačkoj ih ima. Što među igračima, što među trenerima. Napomena: kada kažem „naši“, mislim na celokupno područje bivše Jugoslavije, te na pripadnike i/ili naslednike one košarkaške škole, o kojoj se i danas piše i priča širom sveta, a prepoznatljiva je i dalje, pod nazivom „jugoslovenska“. Pomenimo samo neke, poput Saše Obradovića, koga će svakako pamtiti i Albe iz Berlina, kao i Rajnenergi iz Kelna – što kao igrača, što kao trenera. Trenutno je na klupi Albe i iz sezone u sezonu sa ovim sjajnim timom se drži u vrhu tabele.
Osim što je u nekoliko navrata predvodio nemački nacionalni tim, trener Svetislav Pešić je od 2012. na klupi Bajerna iz Minhena, koji je u sezoni 2013/2014. postao prvak BBL lige, i bio u Top 16 Evrolige. Kad smo kod trenera, tu je i veoma jak tim MBC iz Vajzenfelsa (Saksonija-Anhalt), na čijem se čelu nalazi Silvano Poropat (rođen u Puli, ranije je trenirao, između ostalih, košarkaški klub iz Rovinja). Otkada je na klupi MBC-a (2011.), Poropat je ovaj klub „popeo“ za solidnih pet mesta na tabeli. Protekle sezone, bio je proglašen za trenera godine.
Ne zaboravimo da se nedavno postavljanje Mladena Drijenčića na mesto prvog trenera ispostavilo kao spasonosno rešenje za prvoligaša iz Oldenburga.
Na kraju, ne treba zanemariti ni doprinos ostalih, naših i bivših naših, kvalitetu i lepoti nemačke lige. Pomenuto „šarenilo“ u nacijama i izvornim košarkaškim školama, među trenerima i igračima, čini veoma specifičnim osećaj kada sedite (ili skačete) u na tribinama dvorana u Berlinu, Minhenu i drugde. Napomenuću samo to da je poslednja, peta utakmica finala plejofa prvenstva Nemačke, između Brose Basketsa iz Bamberga i minhenskog Bajerna, igrana u krcatoj dvorani pred 6.800 gledalaca, koji su prtili pravi „krimi“ na parketu.
Ovde ću napraviti digresiju i pomenuti još i udeo jugoslovenske košarkaške škole u svojevremenom uspehu nemačke reprezentacije. Prvi opipljivi trijumf u tom smislu, nemačka košarka doživela je nekoliko godina po dolasku Svetislava Pešića na mesto trenera reprezentacije (1987.). Njemu je konačno uspelo da u reprezentaciji adekvatno uposli tada već sjajnu NBA zvezdu, Detlefa Šremfa, kao i povratnika iz NBA lige Kristijana Velpa. Tako je Nemačka 1992. na olimpijskim igrama zauzela respektabilno 7. mesto. Bez obzira na to što 1993. više nije bilo Šremfa u reprezentaciji, ta godina donela je Nemačkoj, tada domaćinu Evropskog prvenstva, neočekivani trijumf.
Zbog svega ovogh veoma sam zainteresovana za tok, ali i ishod predstojećeg Evrobasketa. Da vidim ko je koga, i koliko dobro naučio da igra.
I dok se onako ženski i sportski radujem što su nam cure ušle u polufinale EP, razmišljam kako je muška selekcija Srbije na ovogodišnjem Evrobasketu u istoj grupi sa Nemcima. Pa – da ih vidimo…
Photo: privatna arhiva