Famozni Fibini „prozori“ slabo su dihtovali, bar oni u Beogradu. kroz njih je duvala košava, i oduvala u tri dana Austriju i Gruziju. Ali to je možda i najmanje bitno. Važno je da je jedna nova generacija talentovanih igrača upala u reprezentaciju bukvalno kroz prozor. Bili su nestrpljivi, nije im se čekalo pred vratima najboljeg tima, pa su banuli kroz prozor koji je otškrinuo selektor Saša Đorđević. Stefan Peno, Ilija Đoković i Dejan Todorović su sada tu, i upravo će Đorđević imati najveći „problem“ sa njima – kako da im nađe mesto u reprezentaciji kad se na okupu nađu svi najbolji. A mora im ga naći jer su zaslužili.
Pored ove slatke muke, selektor je imao još sto drugih glavobolja povodom ovih prozora. Ako neko misli da je to jednostavno napraviti tim od 14 momaka koji nikad nisu igrali zajedno u tom sastavu – neka proba, pa da vidi kako to izgleda. Na sreću, u Beograd su tri dana pre prve utakmice došli sve pametni momci, koji su od prvog trenutka shvatili da postoje dva autoriteta u reprezentaciji koji se moraju slušati, i tu nisu imali nikakvu dilemu. Saša Đorđević i kapiten Milan Mačvan su dovoljno velika imena da sve što kažu, debitanti – od Pena do Radanova i Marinkovića – slušaju i gutaju svaku njihovu reč. Samo tako se mogao za tri dana napraviti tim, u koji su se lako uklopili oni koji nikada nisu ni odlazili iz reprezentacije, poput Raduljice, Simonovića, Paunića ili Birčevića.
Protiv Austrije je reprezentacija Srbije samo na momente delovala moćno, a tri dana kasnije, protiv Gruzije, već su bili sasvim vidljivi obrisi tima. „Matori“ nisu solirali, klinci se nisu plašili. Rezultat je pobeda 105-87, i sa dve pobede naša selekcija dočekuje drugi „prozor“ koji je na programu u februaru. Saši će biti svakako lakše, jer će imati jasniju situaciju, zna da na ogromnu većinu ovih igrača može računati. I to ne kao na „rezervne“, nego prave reprezentativce.
Raduje što su se posle nekoliko (otprilike šest-sedam) sušnih godina najzad pojavili plejmejkeri koji bi u perspektivi mogli da naslede Jovića, Micića i Stefana Markovića. Možda čak i Teodosića, ali sada je još prerano pričati o tome, jer Peno i Đoković samo nagoveštavaju veliki potencijal. Imaju sve: i asistenciju, i osećaj za igru, šut, čak i zavidnu odbranu s obzirom na svoje godine (Peno 20, Đoković 21). Jedino što im treba jeste da igraju, da mnogo igraju, da padaju na nos od umora u igri. Dobro je što je Peno otišao iz Barselone u Albu, gde ima minute, i dobro je što je Đoković ostao i drugu godinu u čačanskom Borcu gde igra, a ne sedi na klupi. Kao što je dobro što je Vanja Marinković ostao u Partizanu, u koji je stigao Muta Nikolić koji ga forsira, i što je Aleksa Radanov ostao u FMP-u. Da su otišli u neke bogatije klubove sigurno bi imali veće plate, ali takođe je sigurno da danas ne bi bili reprezentativci. A van svake sumnje je da će kad-tad svi oni naplatiti svoj talenat i kvalitet.
Uz podršku ovim debitantima ipak ne bi trebalo preuveličavati ni uspehe srpske reprezentacije, niti glorifikovati igru preko svake potrebe. Realno, protivnici su bili polu-amaterska ekipa Austrije i Gruzija bez svojih najboljih igrača Pačulije, Šengelije i Šermadinija. Čak je i sa gruzijskom ekipom koja je došla u Beograd naš tim imao silne probleme skoro punih pola sata. Ubacili su nam 14 trojki, iz čak 32 pokušaja, što govori da se nismo baš pretrgli u odbrani. Ni u skokovima nismo bili nešto dominantni (38-33), ali su zato naši momci imali neuporedivo više asistencija (25-17). Naša odbrana nikako nije uspevala da zaustavi američkog Gruzijca Diksona (36 poena), ali je zato na drugoj strani Raduljica bio nerešiva enigma (28 poena, indeks 34).
Photo: FIBA