Preminuo je Mirko Grgin. U 63. godini života. Otišao je u ponedeljak još. Čuo sam tek sad, sa zakašnjenjem. Za one koji su ga znali, Mirka ne treba posebno predstavljati. Koristan, veoma tih, malo primjetan, ali učinkovit do bola, Grgin je bio modernim košarkaškim krilom, danas bi rekli svingmenom, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ostaje upamćen po dekadi provedenoj u splitskoj Jugoplastici. Uvijek nekako ispod radara, Grgin je bio prilično omiljen u svojih trenera, naročito u Mirka Novosela i Petra Skansija, mada značajniju reprezentativnu karijeru nije ostvario.
Član kadetske škvadre Jugoslavije koja pokorila je Evropu 1971. u talijanskoj Gorici na premijernom prvenstvu mlađanih basketaša, iza Mirze i Kiće, Grgin je bio petim strelcem repke na turniru sa 7,3 poena po susretu. U A reprezentaciji debitirao je 1974. godine, a zaustavio se na 28 nastupa, nikad ne nastupivši na nekom velikom turniru. Grgin je svoje najbolje košarkaške dane podario splitskim žutima s kojima je te iste ’71 debitirao i osvojio domaće prvenstvo, prvo u istoriji za Splićane. Ukupno je s Jugoplastikom osvojio 7 klupskih trofeja, po dva domaća prvenstva i Kupa Radivoja Koraća, a triput je bio članom momčadi prilikom osvajanja domaćeg kupa.
Najbolje igračke dane, Grgin je doživio u drugoj polovini sedamdesetih. Tih godina je u prvenstvu znao potegnuti do petnaestak poena po susretu, redovno čuvajući najbolje protivničke igrače. U osvajanju Kupa Radivoja Koraća 1976. Mirko je u dvije finalne partije kontra talijanskog Torina blistao sa 22 poena u prvoj tekmi u Splitu, a zatim je dodao 18 u uzvratu. Još bolja bila je sezona 1976-77 kad Jugoplastika osvaja trostruku krunu kao prvi tim ex-Yu istorije. Osim obrane naslova u Kupu Koraća i osvajanja domaćeg kupa, Mirkova utakmica koju pamtim po najboljem odigrana je u Beogradu proljeća ’77. Bila je to ona čuvena majstorica za prvaka države između dvije supersile domaćeg basketa, sarajevske Bosne i Mirkove Jugoplastike.
Grgin je, po običaju, dobio kao zadatak čuvanje najboljeg Bosninog igrača istorije, genijalnog Mirze Delibašića, i odigrao je kolosalnu utakmicu. Premda svi pamte Damira Šolmana po pobjedničkom šutu sa sirenom, pravi, tihi junak tog sraza bio je baš Mirko. Ubacio je te noći 22 poena, uz 10 uspješnih udaraca iz 16 pokušaja iz igre, a uhvatio je i 9 lopti. Značajnije od toga je da je Mirzu limitirao na identičnih 22 poena, ali uz šut iz igre od tek 36% (8-22). Uz sve te svoje igračke obaveze i trofeje, Grgin nije zaboravljao niti obrazovanje – diplomirao je, kasnije i magistrirao na Ekonomskom faksu, a 1974. nagrađen je priznanjem „Radivoj Korać“ koje se dodjeljivalo uzornim sportašima i studentima.
Njegova igračka karijera nastavljena je kasnije u ljubljanskoj Olimpiji za koju je igrao u sezoni 1981-82, a istu je završio u nižerazrednom KK Solin. Desetak godina kasnije, u vihoru nemilih događaja na ovim prostorima, Mirka je ščepala opaka bolest koja ga je na više od dvije decenije prikovala za invalidska kolica. Ostatak života proživio je u nezasluženoj patnji koju donekle olakšavale su samo bogate uspomene na slavne splitske dane.
Photo: Privatna arhiva