Otići u Ameriku, ili ostati u Srbiji?
- January 12, 2016
- 4 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in KOMENTAR
Priznajem, dok sam pripremao da na ovaj naš sajt postavim tekst “Srpski biseri rasuti širom Amerike”, koji je sjajno napisao Vladica Vukomanović, razne misli su mi prolazile kroz glavu. Što je dobro, jer valjda još uvek imam čime da razmišljam. Isti taj dan na našem sajtu bio je i odličan prikaz omladinskog Evroliginog turnira u Ospitaletu, koji je pratio urednik Koš magazina Vlada Stanković. Oba teksta bavila su se mladim košarkašima, mladim srpskim košarkašima. Nažalost – rasutim po celom svetu.
Hteo sam nešto da napišem tim povodom, ali nikako nisam mogao da iskristališem ideju. I onda, kao da ga je sam Bog poslao, moj prijatelj Dugi me podseti na jedan svoj tekst za Koš magazin, sjajan tekst kao i svi njegovi. Naslov je bio “Hoću napolje!”, i bavio se upravo problematikom odlaska košarkaških tinejdžera iz Srbije. Pazite – tinejdžera. Mislim da je Dugi bio među prvima koji se ozbiljno bavio tom problematikom, pa želim da na ovom mestu citiram deo njegovih misli:
“Neki od dana između prvog i dvadesetog avgusta, beogradski aerodrom, pola šest ujutru. Aerodromska zgrada puna kao oko.Vrvi. Parking pun. Počinje školska godina u Americi.
Mi te rane avione zovemo pekarskim. Vijugavi red ispred šaltera “domaće aviokompanije” ogroman, ona dva dva sata za čekiranje su knap. Milano, Pariz, Brisel, Frankfurt… pa odatle u neke od američkih nedođija. A redovi nekako čudni – ako stojiš pozadi uopšte ne vidiš šaltere. U redovima sve sami dvometraši i viši. Mladi košarkaši. Deluju razdragano. Sećam se, nekad je odlazaka bilo manje a suza mnogo više.
I tako ceo avgust, iz dana u dan, iz jutra u jutro. Velika većina tih koji odlaze da se više ne vrate su košarkaši, ako ne i svi. Tuga. Neki drugi čvor raste mi u grudima. Ne znam koja je mera za pamet, ali koliko je i pameti i majčinog tela, ljubavi i ulaganja u budućnost otrgnuto od nas. Svi oni, kao kad su izlazili iz majčine utrobe sa krikom, viču: HOĆU NAPOLJE.
Stoji mi nešto u grlu i ne mogu više. Ako primetite neku povezanost u tekstu -namerna je.
Svaka sličnost sa još nekim aerodromom u regionu je takođe namerna!”
Da se naježiš!
I onda, u razgovoru sa njim, Dugi mi je otkrio nešto što nisam znao: još je pokojni trener Piva Ivković tvrdio da se niko od naših klinaca koji su otišli u Ameriku nije odande vratio bolji nego što je bio! Naprotiv. Dugi se seća da je Ćosiću, Rukavini ili Despotu trebala bar jedna sezona da se vrate na nivo na kome su bili pre nego što su otišli u SAD. Da nisu otišli, tvrdi on, bili bi sigurno još bolji košarkaši. Uključujući i Ćosića!
Naravno, Dugi nikako ne misli da se u Americi slabo radi, zna on vrlo dobro kakva je to tamo košarkaška škola – najbolja u svetu, ali nešto drugo smeta našim klincima. Smeta im genetika, mentalitet, navike, podneblje, ukratko – dok se priviknu na Ameriku prođu godine, a kad se vrate treba se resetovati na staro, što podrazumeva novo vreme.
I zato, ponovo, ta velika i bolna dilema: otići ili ostati?
Ili: raditi na sebi, proširiti sopstvene vidike, postati deo sveta, ili raditi na svojoj sportskoj karijeri?
Odgovor nije lako dati. Nije ga nikako lako dati, jer od odluke otići ili ostati zavisi budućnost, često i ceo život mnogih mladih ljudi. Znam, jedni će reći: gde da ostaju ovde u ovoj Srbiji gde se znanje i talenat nimalo ne cene, nego samo čiji si sin, koga poznaješ, kojoj partiji pripadaš, iz kog si kraja… Drugi će im, s punim pravom, odgovoriti da će tamo gde idu morati da počnu sa samog dna. da možda nikad neće dostići nikakav status na društvenoj lestvici i da će zauvek ostati stranci.
Naravno, neću nikome ništa savetovati, jer ne znam ni šta bih savetovao samom sebi. Puno je i onih razloga za, i onih protiv, ajde ti to sad izvagaj i budi pametan. Ma nemoguće.
Ali zato sam baš sinoć gledao i slušao Janka Lukovskog na jednoj od televizija. Vidi mene – “na jednoj od televizija”. Pa na SOS kanalu, to je televizija koja mnogo svog prostora posvećuje košarci, da je nema mi što volimo ovaj sport mnogo bismo tužnije živeli. Elem (što voli da kaže Dugi), Lukovski je govorio o mladim igračima u sadašnjim sastavima Zvezde i Partizana. Poenta njegove priče je da je za njih, u oba ova kluba, sadašnja sezona izgubljena!
Ni Zvezda, ni Partizan, prema rečima Janka Lukovskog, nisu prošlog leta napravili strategiju da se oslone na sopstvene mlade igrače, da ih bace u vatru i od njih naprave vođe tima za sledećih nekoliko godina. Oba beogradska kluba su pojurila za rezultatima, doveli su veterane i strance koji će na kraju ove sezone otići, a i Zvezda i Partizan će se u leto 2016. naći tamo gde su bili u leto 2015. Bez okosnice tima, bez šampionske generacije koja ima već jednu sezonu iza sebe. Pritom je Lukovski mislio u Crvenoj zvezdi na Nikolu Rebića (kaže da je svaki put kad je bio na parketu opravdao poverenje trenera, ali malo je bilo takvih prilika), Borišu Simanića (zablistao protiv Reala u Madridu a onda se preselio na tribine), Marka Tejića (malo igra, a kad se vrati Luka Mitrović i to malo će moći da sanja) i Stefana Nastića, koga je posebno apostrofirao kao najboljeg igrača Zvezde prošlog leta u pripremnom periodu. Da ne pominjem Davidovca, Apića ili Kaplanovića. Situacija sa Partizanovim “bebama” Vanjom Marinkovićem i Petrom Aranitovićem je skoro identična, i oni su žtve klupske ambicije da se najpre crno-beli nađu u plejofu ABA lige, a kasnije da izbegnu ispadanje iz iste.
Znam, mnogi će mi sad reći: A Mega Leks? Da, to je u ovom trenutku najbolja destinacija za razvoj mladih talenata u Srbiji. Kad sam nedavno na jednoj utakmici u Pioniru gledao sastav tima, i sva ta njihova godišta – 95, 96, 97, čak i 98 – osećao sam se kao da me vremeplov vratio u nekadašnju Jugu, gde je većina timova tako izgledala. I gde su klinci, poput Aleksandra Aranitovića ili Novaka Musića (oba ’98) rešavali utakmice. Pa, ko može neka se seti koliko su godina imali Kića, Dražen ili Vilfan kad su u ondašnjo prvoj ligi davali po trideset i četrdeset poena? Sedamnaest, osamnaest! Neko je verovao u njih, zato su i postali svetski asovi. I nije im trebalo da idu u Ameriku na školovanje.
Kad uporedim sve što su na ovu temu rekli Dugi i Janko Lukovski, kao i šta ja mislim o tome, ispada da bi trebalo… ma, jesam li ja to čuo sebe kako sam rekao da ne treba ići u Ameriku? Nisam valjda? A mislio sam…
Iskreno, voleo bih da čujem još neka mišljenja na ovu tešku, pretešku temu srpske košarke.
Photo: FIBA
Ocito da neki zive jos u 70-im godinama…drago mi je sto procitah ovaj tekst ali mi sto sta zasmeta…spominju se igraci koji su rasli,obrazoval se i nadgradjivali u drzavi koja im je sve to omogucavala…
pitam se da li ikada idete na utakmice mladjih kategorija…da li ikada razgovarate sa roditeljima te dece…danas roditelji l zele da im sete bude profesionalac,pa da sto pre dodju do kakvih milionskih ugovora ili postoje i oni koji zele da svojoj deci omoguce obrazovanje igranjem kosarke ili nekog drugog sporta…
ja sam jedna od ovih drugih…naime..sredinom onih ‘veselih’ 90-ih godina moja kcerka je bila najbolji djak Filoloske gimnazije,a istovremeno veoma talentovana kosarkasica…par puta je zakasnila na trening jer je imala nastavu a trenerca koja ju je tada trenirala meni je napomenula da ona sa vec 16 godina treba da se odluci hoce li se baviti kosarkom ili skolom,napominjuci da ona nju ima u vidu za prvi tim…iste sekunde sam rekla pa narvno da je skola na prvom mestu i sledece godine poslala dete u Ameriku gde je opet bila em najbolji student svoje generacije a i igrala je kosarku…sa 22 godne je imala diplomu u dzepu,pa je na miru mogla da se posveti i kosarci…danas je ona pomocni trener na svome niversitetu a ima i svoju kosarkasku akademiju…
a danas raznorazni menadzeri oblecu oko roditelja obecavajuci im sve i svasta,pa roditelj ispisuju decu z skole da vanredno polazu razrede,samo da b mogli trenirati i tme asocijalizuju sopstvenu decu…
a posto gledate SOS kanal priupitajte voditelja da li n svoje sinove vec prprema za odlazak preko bare…to je jedno…
a drugo…sto se tice tih mladih igraca,prvenstveno Aranitovica,on je igrac Crvene Zvezde,pozajmljen Meg bas iz razloga da b igrao jer je prevazisao svoju generaciju…mnog mlad igraci ne zele da igraju za FMP ,Vojvodinu,Borac jer im je to ispod casti…prime je Stojanovic,koj je zeleo da preko noci postane igrac..e pa to danas ne moze…drugi prmer je Guduric koji uspesno igra u Zvezdi a zanat je pekao u razvojnom tmu FMP gde danas igraju bas ti koje ste naveli i Davidovac i Apic…i jos jedna napomena…Nastic je dosao z Amerike ali decko je odrastao u Kanadi tako da mu treba malo vremena…
i svi se pitaju sta je sa nasm mladim igracima…a sta je sa strukom trenerskom koja je bukvalno unistena…nema vise trenera entuzijasta…svi otvaraju kojekakve skole kosarke samo zbog tamo neke zarade…a trenera sa velikim T ni na vidiku…uce decu akcijama Panatenaikosa,Reala ili Lejkersa a deca ne znaju ni osnove tehnike…jedno je rezultat vazan…ko jos misli o pravljenju igraca…
Gđa Tanja je dala najbolji opis ambijenta. Nisam verovao da neko ima više gorčine od mene – ali ima! Uništavamo ono što znamo najbolje i to nije samo u sportu, košarci. Ali mene košarka boli i kad bi svako očistio ispred svoje kuće. . . .
Moja žena Slavica i ja smo roditelji koji su oba sina svakog avgusta sa knedlom u grlu (kako Dugi poetski piše) pratili u Ameriku. Ako je prve godine i bilo nedoumica i sumnji, posle njegovih priča i utisaka nam je bilo lakše. Ko god me je pitao posle za svoje dete, rekao sam mu da mora, naravno, sam da odluči, ali da je iskustvo školovanja i života moje dece u Americi dragoceno. Moguće je da nisu postali bolji košarkaši, ali ono što su stekli druženjem sa drugim kulturama na koledžu je velika životna škola. U ekipama su imali i crnce i belce, Južnoamerikance, Australijance, Hrvate, Bosance, Kanađane… A kao kruna svega, stekli su diplomu. Kada je stariji sin bio u gimnaziji u njegovoj juniorskoj ekipi skoro svi su išli vanredno u školu. To se podrazumevalo. I on je želeo isto. Slavica i ja, oboje sa bogatim košarkaškim iskustvom nismo mu to dozvolili. Iako smo mu, možda pokvarili košarkašku karijeru, opcija sa obrazovanjem je dala rezultat. Obojica su se vratili u Srbiju sa diplomom i željom da igraju košarku. Igrali su, nisu uspeli da zarade pare, ali zato stariji sada radi u Dubaiju sa američkom diplomom, a mlađi završava London School of Economics.
Otići ili ostati?
Moj zaključak: Ako je dete veliki talenat i umete da plivate u menadžerskom vrtlogu, a da vam dete završi Megatrend, pokušajte. A što se tiče koledža, ako dete ima mogućnost da dobije stipendiju, otići, probati, ne može da puno naškodi, a može puno da pomogne.
Ja sam igrao na 5 kontinenata i još igram….ako vas zanima odlomak iz moje buduće knjige…ne znam zašto se svi prave naivni kad svi znamo o čemu se radi danas…
Pored velikog prosperiteta tokom 60ih i 70ih godina, i svetski poznatog predsednika Tita, Jugoslavija je bila poznata i po velikim uspesima u sportu. Odrastao sam gledajući svoje sunarodnike kako osvajaju međunarodna takmičenja i kako se vraćaju sa medaljama i trofejima u svoju domovinu gde su bili dočekivani od srane velikog broja ljudi. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije je jedna od najtrofejnijih u istoriji ovog sporta. Gledajući košarkaše kako sa strašću nastupaju za reprezentaciju, bilo je lako zavoleti ovaj predivni sport, koji je danas moja profesija.
Kada je Jugoslovenska košarka doživljavala veliki uspon, igrači su od nje pristojno zarađivali ali novac nije bio njihov glavni motiv. To se videlo u njihovoj igri, u ponašanju van terena, u izjavama za medije, u načinu života. Glavni razlog za igranje je bila njihova iskrena mladalačka ljubav prema ovom prelepom sportu. Jugoslovenski igrači su ostvarivali velike uspehe na domaćoj i međunarodnoj sceni, a u košarkaškim krugovima su se vodili rasprave o tome ko je iz reprezentacije bolji igrač i čiji je klupski uspeh veći. Nije bilo puno priče o njihovim ugovorima i pravnim zastupnicima-menadžerima. Domaći klubovi su osvajali međunarodna prvenstva, igrači su imali svoje principe i ponos zbog kojih nisu radi malo veće zarade lako napuštali klubove u kojima su se ostvarili, dok je narod osećao sveopštu ljubav prema ovom sportu i njegovim igračima.
Sa nestankom Jugoslavije, usledio je nestanak jedne od najjačih košarkaških liga u Evropi. Suprotno prošlom, Jugoslovenskom sistemu vrednosti, opstanak u današnjem svetu profesionalne košarke nije moguć bez menadžera i najveci motiv za igranje je novac. Pošto zemlje bivše Jugoslavije nisu više ekonomski jake, igrači sa ovih prostora traže svoju sreću u ostalim zemljama evrpe. Oni se ne mogu kriviti zbog toga jer su dužni da obezbede što bolju budućnost za svoje porodice u ovim izvrnutim kapitalističkim vremenima. Međutim, njihovo odsustvo je negativno uticalo na kvalitet košarke u zemljama bivše Jugoslavije. Košarkaške lige ovih zemalja su danas jedne od najslabije plaćenih u Evropi i nivo košarke je veoma loš. Štaviše, najbolji timovi iz ovih zemalja koji učestvuju u nekim evropskim takmičenjima su veoma neuspešni. Postoje četiri tima iz bivše Jugoslavije koji imaju dve zajedničke karakteristike: prva je da su nekada bili klupski prvaci Evrope; druga je da su danas na ivici opstanka. Mnogi košarkaški analitičari su pričali i pisali o degradaciji košarke usled raspada Jugoslavije, ali retko ko spominje ulogu menadžera u svemu tome. Da li je moguće da oni dele odgovornost za sunovrat Jugoslovenske košarke? U menadžerskom poslu postoje osobe sa oslabljenim moralnim vrednostima čiji je sistem postojanja i delovanja zasnovan na principu parazita. Oni su, nažalost, danas najuspešniji u poslu i oni kontrolišu većinu svetskog tržišta jer su jakim su vezama sa trenerima, predsednicima klubova, sportskim direktorima i upravama klubova. Razlog za njihov prodor i porobljavanje košarkaškog tržišta je donekle razvoj kapitalizma na globalnim razmerama. Neki od razloga su takođe razvoj tehnologije, digitalne televizije i socijalnih mreža. Naime, nakon naglog porasta količine novca koji se ulaže u svet košarke, došlo je, logično, do povećanja broja onih koji žele da se na brz i lak način domognu tog novca. Kažem logično jer je ovakva želja za brzim i lakim bogaćenjem bila, manje ili više, prisutna kroz celu modernu istoriju čovečanstva. Usled ovakvog razvoja na globalnom nivou, decenijama dugog urušavanja sistema vrednosti, kao i velike talentovanosti naše omladine za sport, naše društvo je postalo veoma povoljno za razmnožavanje ovih nemoralnih ljudi. Da stvar bude još gora, narod potpomaže ovako loše stanje sopstvenom željom za brzim i lakim dolaženjem do velikog novca.
Roditeljima i deci je sa raznih strana ispiran mozak godinama a usled surove borbe za egzistenciju, roditelji su dečiji odgoj stavili u drugi plan. Ipak, postavlja se pitanje, da li je normalno da neko odustane od obrazovanja i psihičkog razvoja zbog jedne igre koja može a i ne mora da donese određenu svotu novca? Nažalost, u našem društvu, za neku decu i roditelje, to je izgleda normalno. Ovu narodnu želju za brzo i lako dolaženje do velikog novca preko sporta, iskorišćavaju menadžeri, kojih je sve više. Njihov interes zaokuplja naravno muška košarka jer je količina novca u ženskoj košarci skoro pa zanemarljiva u odnosu na mušku košarku. Oni se bore za potpisivanje što dugoročnijih zastupničkih ugovora sa ovim mladim, talentovanim košarkašima ne bi li se time zaštitili od drugih menadžera, koji se poput njih, bore za tela ovih košarkaša. Ove mlade sportiste oni vide kao izvor prihoda i prema njima se tako i ponašaju. Nakon potpisivanja igrača u tim oni naplaćuju zakonsku proviziju u vrednosti desetog dela od vrednosti igračevog ugovora, međutim, njihova pohlepa za ovako lako zarađenim novcem sa tu ne završava. Deo zarađenog novca igrač često daje svom menadžeru pod ucenom da bez njega igračev dolazak u taj klub ne bi bio moguć. Igrači naravno prihvataju ovakve ucene ne želeći da rizikuju svoje buduće košarkaške karijere; oni žele da postanu bogati. Ti mali ljudi su zaista izvrnuli ulogu igrača i menadžera u današnjem svetu košarke. Želim da na sve ove optužbe dodam jednu činjenicu koja uliva nadu u budućnost ovog sporta: uvek će postojati dobri menadžeri u ovom sportu, oni koji nisu spremni da odustanu od svojih principa, moralnih vrednosti i igračevog najboljeg interesa, zarad malo više novca. Njihova suprotnost, loši menadžeri koji bi uradili sve da se domognu malo više novca, su oni koji koje ja kritikujem zbog njihovog negativnog uticaja na košarku.
Do skoro je bilo normalno da treneri u profesionalnoj košarci budi ti koji biraju igrače sa kojima će sarađivati, ali u cilju zadržavanja svoje pozicije u klubu ili potpisivanja novog ugovora za sledeću sezonu, treneri danas pristaju na saradnju sa nekim igračima koji su od menadžera nametnuti, a koje oni ni ne žele u svojim timovima. Oni su često primorani da u cilju dovođenja njima poželjnog igrača u svoj klub uz njega uzmu još jednog manje kvalitetnog igrača kojeg zastupa taj menadžer. Neki veliki klubovi su ponekad primorani da potpišu ugovor samo sa tim neželjenim igračem iz njegove agencije ne bi li im ovaj menadžer obezbedio usluge nekog svog velikog igrača za sledeću sezonu. Ti veliki igrači su poželjni za dosta klubova i borba za njih se vodi po završetku svake sezone. Postavlja se pitanje kako neki klub može da bude siguran da će po cenu uzimanja lošijeg igrača ove sezone, od ovog menadžera sledeće sezone dobiti boljeg igrača kojeg stvarno želi? Naime, ovaj sistem ucene se ne primenjuje samo na klubove već i na igrače. Zbog prevelikog broja igrača u agenciji koji su jedni drugima konkurenti, kao i menadžerovog robovlasničkog stava prema svima njima, oni skoro pa nikad ne biraju u koji će klub da odu. Jedino što su oni u mogućnosti da urade je da prihvate ili ne prihvate ponudu iz kluba koji je on predodredio za njih. U slučaju da ne prihvate tu prvu ponudu, on to shvata kao uvredu i oni bivaju stavljeni na dugačku listu čekanja gde sledeća ponuda za njih može da usledi tek mesecima kasnije. Naravno, većina igrača poslušno pristaje na prvu ponudu koju su od njega dobli i time potpomaže ovaj pohlepni mehanizam koji je postao toliko veliki i snažan da su ga svi svesni ali niko se ne usuđuje da se njemu usprotivi, već ga svi podržavaju svojim ćutanjem i učestvovanjem u njemu. Mnogi igrači tvrde kako nemaju izbora i kako su, u cilju što bolje saradnje sa njim, paralizovani zbog njegovog prevelikog uticaja u svetu košarke. Ovakvo stanje u košarci podseća na jedan psihološki fenomen koji je većina nas doživela: paralizu sna. Prilikom ovog neprijatnog stanja se gubi mogućnost pomeranja, pričanja, ili reagovanja, pri čemu je svesnost na visokom nivou, što je vrlo zastrašujuće.
Slika Henrija Fuselija iz osamnaestog veka dočarava ovo stanje kao posetu demona koji sedi na grudima jedne mlade devojke koja doživljava paralizu sna. Zaista je lako napraviti poređenje te slike sa našim košarkašima i menadžerima današnjice, gde menadžeri ni u kom slučaju ne mogu biti ta mlada devojka. Ja bih najviše voleo kada bi Jugoslovenska liga i dalje postojala i kada bi svi igrači iz ovog regiona igrali u njoj, ali ona je prošlost i mi igrači moramo da nastavimo sa obezbeđivanjem što bolje budućnosti za naše porodice. Takođe, neki od nas baš ne vole stanje paralize sna. Ovo je razlog što ja najčešće igram u zemljama gde košarka nije ugrožena prisustvom ovakvih menadžera.
Darko Čohadarević