PE Torino 1979: Šok za jugoslovensku reprezentaciju
- February 21, 2016
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Evropsko prvenstvo u Italiji, 21. po redu, igrano je od 10. do 21. juna 1979. u Gorici, Sijeni, Veneciji i Torinu. Učestvovalo je 12 ekipa podeljenih u tri grupe. Po dve prvoplasirane plasirale su se u polufinalnu grupu gde su svi igrali međusobno. Na kraju su prve dve ekipe igrale finale za zlato, a treća i četvrta za bronzu.
Reprezentacija Jugoslavije je na takmičenje otišla kao veliki favorit za zlato, s obzirom na činjenicu da je bila aktuelni svetski i evropski prvak. Glavni konkurent je, po običaju, bila selekcija SSSR, a opasnost je pretila i od domaćina Italije.
Novi selektor Petar Skansi se opredelio za proverene snage, pa je jedino novo ime bio krilni centar Cibone Mihovil Nakić. U poslednjem trenutku, kao 13 igrač, otpao je plejmejker Cibone Damir Pavličević, jer je Skansi procenio da na poziciji bekova ima dovoljno kvalitetnih rešenja. Prvi loš predznak uoči samog početka takmičenja bilo je otkazivanje trenera evropskog šampiona Bosne, Bogdana Tanjevića, koji je svoju odluku da ne bude asistent Skansiju opravdao „porodičnim razlozima“. Tako je Skansi bio jedini selektor na prvenstvu koji nije imao pomoćnika. Kad se tome doda da su se sva četvorica bekova žalili na povrede, nekako se moglo naslutiti da ovo prvenstvo za Jugoslaviju i neće biti baš tako uspešno.
Na otvaranju smo imali duel protiv Francuske i, kao sve prve utakmice na turnirima, odigrali prilično nervozno. Meč je igran u Gorici pred 6.000 gledalaca, od kojih je bar 4.000 bilo iz Jugoslavije, najviše naravno Slovenaca. Atmosfera je bila baš onako domaćinska. Veći deo meča smo se mučili, pokušavajući da uhvatimo šampionski ritam. Na poluvremenu je bilo 35:34, i tek u nastavku nešto bolja igra, pa se samim tim i rezultat popravio. Sve je rešeno tek pet minuta pre kraja kada je bilo 65:53, a sa tribina se začulo „Gotovo je, gotovo…“. Konačnih 80:65 je pokazalo da nam je igra u odbrani bila dobra, ali je šut bio očajan (Kićanović 20-8, Dalipagić 12-3, Radovanović 6-1…).
Jugoslovenska ekipa se prvi put suočila sa moći i uticajem tabloida. U nekim italijanskim novinama pisalo je da Kićanović i Dalipagić međusobno ne govore, da je Skansi oterao Nikolića da bi on zaseo na selektorsko mesto, da je atmosfera loša u ekipi i da zbog toga Jugoslavija neće uzeti zlato… Naši su sve te napise demantovali, ali biće da je tu ipak bilo malo istine.
Protiv Poljske briljantno prvo i očajno drugo poluvreme, koje smo izgubili sa 44:60. “Plavi” su odlično igrali do 29. minuta, kada su stigli do najveće razlike 64:35, i posle toga su prosto stali. Kićanović je igrao samo prvo poluvreme, a u drugom su šansu dobili rezervisti. Najbolje su je iskoristili Krstulović – 16 poena (šut 8-6), i Nakić – 11 poena (šut 8-5), za krajnjih 102:95. Skansi nije želeo da uzme tajmaut u drugom delu jer, kako je kasnije objasnio, “pustio sam ih da se sami vade za ono što su učinili”.
U drugom meču Francuska je dobila Izrael 92:83 i tada se činilo da su tom pobedom obezbedili prolaz u polufinalnu grupu.
Inače, drugu godinu zaredom Dražen Dalipagić je bio izabran za najboljeg košarkaša Evrope u anketi časopisa “Điganti del Basket”. Dobio je skupoceni srebrni pehar.
Poraz od Izraela je bio pravi hladan tuš i za našu selekciju, kao i za čitavu košarkašku javnost u zemlji. Izrael je iskoristio sve slabe tačke našeg tima i slavio sa 77:76. Slabo smo igrali odbranu, a ni napad nije funkcionisao iako nam je to godinama bio najjači adut. Selektor Skansi je opravdanje našao u “klizavom terenu” koji nam je onemogućio kvalitetnu igru (?!).
Previše smo se oslonili na šut spolja, a on nas nikako nije služio. Ukupan procenat na prve tri utakmice je 47,8 % što je daleko od preciznosti koja nas je krasila prethodnih godina. Čak smo i slobodna bacanja šutirali katastrofalnih 52,9 odsto (Jerkov 16-4). Uloga centara je bila svedena na to da čekaju neki otpadak ispod koša jer nisu dobijali dovoljno upotrebljivih lopti.
Poljska je neočekivano pobedila Francusku, ali je ta pobeda bila bez značaja jer je Izrael iznenađujućom pobedom protiv nas prošao dalje. U grupi u Veneciji prošli su dalje ČSSR i Italija, s tim što su u poslednjem kolu Čehoslovaci savladali domaćina, i sa dva boda su otišli u polufinalnu grupu. Nešto slično se desilo i u grupi koja se igrala u Sijeni, gde je selekcija Španije slavila protiv SSSR-a pa je i ona prošla dalje sa dva boda. Tako su pomalo iznenađujuće na startu druge faze Španija, ČSSR i Izrael startovali sa po dva boda, a Jugoslavija, SSSR i Italija su bili na nuli.
Drugi krug smo otvorili ubedljivom pobedom protiv Čehoslovačke 97:79 (50:34). Nismo mi pružili toliko briljantnu partiju, koliko su naši protivnici razočarali. Kao da su se predali pre nego što je utakmica i počela, pa je u 7. minutu bilo 24:6, a u 16. čak 38:14, i tada je već sve bilo rešeno. Procenat šuta se nešto popravio, na 52,1 odsto, ali je to bilo još daleko od naših pravih mogućnosti. Kod “plavih” je briljirao Kićanović sa 26 poena, a kod ČSSR su uspešno zaustavljeni njihovi najbolji igrači Brabenec (12 poena) i Kropilak (14).
Italijani su uz dosta muka uspeli da pobede Izrael sa 90:78 zahvaljujući boljoj igri u drugom poluvremenu. Prvi strelac Italije je bio Kararo (22 poena), a kod Izraelaca nezadrživi Miki Berkovič sa 29 koševa.
Surovo otrežnjenje Jugoslavije usledilo je vrlo brzo, u velikom derbiju sa timom SSSR-a. Derbi koji je to bio samo na papiru, jer su nas Sovjeti potpuno nadigrali i slavili sa ubedljivih 96:77. Osim našeg boljeg početka, i vođstva 13:9, sve ostalo je pripalo sovjetskoj reprezentaciji. Na poluvremenu smo bili u minusu 34:41 i nikako nismo uspevali da ostvarimo kontrolu nad utakmicom. Šest minuta pre kraja smo prišli na minus šest – 66:72, ali više od toga nismo mogli. Poraz je bio više nego ubedljiv. Prethodno smo još na Olimpijadi u Rimu 1960. doživeli teži poraz od SSSR, tada je bilo 61:88. Šut nam je opet podbacio, 78-30 (tek 38,4 odsto) a posebno slabi su bili Ćosić sa 6 poena (šut 12-2) i Dalipagić – 16 (šut 16-6). Jedini na zadovoljavajućem nivou je bio Kićanović sa 14 poena (11-7). Pored očekivano dobrog Sergeja Bjelova (22), iznenadio nas je novajlija u sovjetskoj reprezentaciji Sergej Tarakanov sa 21 poenom.
Potpuno razočaran odnosom selektora prema njemu, i malom minutažom, Zoran Slavnić najavljuje oproštaj od reprezentacije. “Ako nije verovao da mogu koristiti timu, nije me trebao ni pozivati” – rekao je popularni Moka.
Ono što nam je dodatno stvorilo problem jeste pobeda Izraela protiv Španije 88:84, uz fantastičnu igru Mikija Berkoviča i njegova 33 poena. Na taj način Izrael je istakao veoma ozbiljnu kandidaturu da zaigra u finalu. Sada smo se našli u situaciji da čekamo neki njihov kiks, a mi smo morali da pobedimo sve rivale do kraja šampionata.
U trećem kolu igrana su dva veoma zanimljiva duela. SSSR je u prilično lošoj utakmici sa puno grešaka i prekršaja pobedio Čehoslovačku sa 71:66. Glavni adut pod košem Tkačenko je brzo zaradio četiri lične, što je poprilično otupelo oštricu napada sovjetskog tima. Odgovornost je preuzeo najiskusniji, 35-godišnji Sergej Bjelov koji je preciznim šutevima i sa ukupno 15 poena doneo značajnu pobedu.
Najveći skandal na čitavom prvenstvu zbio se na meču između domaćina Italije i selekcije Španije. Veći deo utakmice Španci su igrali odlično, vodili i sa 15 poena razlike, a onda se desio neshvatljiv pad. Njemu su malo kumovale pristrasne sudije, malo vatrena podrška 7.000 “tifoza”, ali i lošija igra Španaca. Ušlo se u egal završnicu koja je okončana pogotkom Vilalte za pobedu Italije 81:80 – kada je vreme već isteklo. Uzaludni su bili protesti Španaca, sudije su bile neumoljive. Španci su bili u dilemi da li da napuste takmičenje, ali su ipak odustali plašeći se oštre kazne.
O lošoj atmosferi koja je pratila naš tim svedoči i izjava bivšeg selektora Mirka Novosela, koji je objašnjenje za slabu igru našao u potpunoj fizičkoj nepripremljenosti igrača koji “imaju snage za samo 10 minuta”. Problem je što je Novosel u tom trenutku bio predsednik komisije za mušku košarku KSJ, i verovatno je i sam snosio deo odgovornosti ako pripreme nisu dobro planirane i sprovedene.
Pokušavajući nešto da promeni i nekako trgne ekipu, selektor Skansi je protiv Italije učinio neverovatan presedan i posle mnogo godina na klupu preselio Slavnića, Dalipagića i Radovanovića. Nije ih uopšte uvodio u igru! Naši momci su zaigrali mnogo bolje nego dotad, i od samog početka su dominirali na terenu. Šansu su iskoristili Delibašić (25 poena) i rezervisti Krstulović i Nakić, pa je na kraju izvojevana vrlo ubedljiva pobeda od 95:80. Ova pobeda je ubrzo postala “pirova” kada je Izrael u produžecima savladao Čehoslovačku 94:93, uz sjajnu partiju trilinga Silver (27), Berkovič (26) i Janaj (27). Na taj način je Izrael obezbedio plasman u finale, bez obzira na ishode poslednjeg kola. Ispalo je da nas je onaj poraz od njih u prvoj fazi koštao plasmana u finale.
Odgovarajući na pitanje da li na prvenstvu postoji doping kontrola, generalni sekretar FIBA Borislav Stanković je rekao da ne postoji, ali se može uraditi ako se pojavi neka sumnja. “Mi smo se, u principu, odrekli doping kontrole jer je košarka specifičan sport u kome doping ne može da ima pravovremeno dejstvo”, rekao je.
U utakmici bez takmičarskog značaja, Jugoslavija je pobedila Španiju 108:100. Španci su bili demoralisani onim nepravednim porazom od Italije, a mi time što nećemo igrati finale. Selektor Skansi je dosta eksperimentisao, utakmicu je počeo s jednom petorkom a drugo poluvreme sa potpuno drugom. U drugom delu je izvršio samo jednu izmenu, kada je u 30 minutu izveo Radovanovića i uveo Ćosića. Utisak izveštača je bio da je selektor raščišćavao odnose s nekim igračima, pa je onima koji su se žalili da su zapostavljeni hteo da pokaže zašto nemaju mesta u timu!?
SSSR i Izrael su odigrali priično nezanimljivu utakmicu u kojoj se unapred znao pobednik. Sovjeti su dobili sa 92:71, a kod Izraelaca je zaustavljen njihov najbolji igrač Berkovič koji je postigao samo 8 poena. To je bila samo uvertira u veliko finale koje će ponovo odigrati ove dve ekipe.
Pobeda ČSSR nad Španijom 107:100, uz odličnu partiju Brabeneca (25) odveo je Čehoslovake u borbu za bronzu. Najveće razočarenje su bili domaćini koji su se nadali da će možda stići i u finale, a na kraju su se borili za 5. mesto.
Utakmica za treće mesto protiv Čehoslovačke je bila pravo mučenje za ekipu Jugoslavije, razočaranu zbog neulaska u finale. Skansi je nastavio sa nekom svojom čudnom kombinatorikom, pa je počeo sa Slavnićem iako je i on sam bio digao ruke od igre zbog nesređenih odnosa sa selektorom. A s druge strane, hvaljeni Nakić i Krstulović uopšte nisu ulazilu u igru. Naš tim je uglavnom bio u prednosti, u 31. minutu je bilo najvećih 79:64 koja se za samo pet minuta istopila na samo 87:82. Na kraju smo ipak uspešno utakmicu priveli kraju, najviše zahvaljujući Kićanoviću (23) i Žižiću (14).
Kad se podvuče crta pod naše učešće, evidentno je da nismo odigrali na potrebnom nivou, no čak i takvi smo mogli u finale. Šut nas nije služio, procenat od 50,8 % je znatno slabiji od prethodnih šampionata, gde je uspešnost bila preko 55 %. A šta reći tek za slobodna bacanja koja smo šutirali neverovatno slabih 61,7 %? Pogotovo su penale slabo šutirali centri Žižić (13-3), Jerkov (23-10) i Radovanović (15-5). Loši smo bili i u skoku, naročito u ofanzivnom, za šta je okrivljen kapiten Ćosić jer je u napadu igrao daleko od koša pokušavajući da bude organizator igre, pa nije ni mogao da dođe do lopte. Uglavnom, okupili su se kao svetski i evropski prvaci željni da se okite još jednim zlatom, a razišli se razočarani i uvređeni.
Veliko finale između SSSR i Izraela je to bilo samo na papiru. Izraelci su bili ravnopravni samo prvih deset minuta, a onda je proradila crvena mašina i rešeno je pitanje pobednika. Najveća razlika je bila 22 poena za SSSR, pa je na kraju konačnih 98:76 najubedljiva pobeda u istoriji finala evropskih prvenstava (ponoviće se još jednom u finalu 2009. Španija – Srbija 85:63).
Finale SSSR-Izrael 98:76
SSSR: Jeremin 4, Homičus 4, Tarakanov 22, Žarmuhamedov 6, Lopatov 2, Edeško 2, Bjelov 22, Tkačenko 29, Miškin 2, Saljnikov 2, Belostenjij 1, Žigili 2.
IZRAEL: Menkin 10, Švarc 4, Aroesti 6, Ben-Ari 2, Silver 12, Berkovič 16, Lejbovic 2, Mioskovic, Kaplan 6, Šerf, Hozez, Janaj 18.
Najbolji strelac prvenstva bio je PoljakVječeslav Mlinarski sa 188 poena (26,8 po utakmici), a naš Dragan Kićanović je bio treći sa 158 (19,7).
Konačan plasman: 1. SSSR 2. IZRAEL 3. JUGOSLAVIJA 4. ČSSR 5. ITALIJA 6. ŠPANIJA 7. POLJSKA 8. FRANCUSKA 9. GRČKA 10. HOLANDIJA 11. BUGARSKA 12. BELGIJA
Za kraj, prenesimo neka zapažanja Dejva Gevita, trenera olimpijske reprezentacije SAD: “Evropska košarka nije donela ništa novo na šampionatu. Igralo se suviše tvrdo i protivnici su više razmišljali kako da spreče onog drugog, nego da zabeleže poen za sebe. Iznenađuje me da Evropljani gaje zonsku odbranu, pri čemu je svi usavršavaju tražeći u njoj odgovor na sve probleme. Ona pripada – prošlosti. Zona oduzima draž košarci i ne može se svideti gledaocima pošto se igra pasivno.”
JUGOSLAVIJA: Kićanović (156 poena/8 utakmica), Dalipagić (96/7), Delibašić (93/8), Ćosić (89/8), Jerkov (54/7), Krstulović (54/7), Varajić (46/6), Radovanović (35/7), Žižić (35/6), Slavnić (31/6), Nakić (26/4), Vilfan (19/5).
Photo: YouTube