Imao sam čast da poznajem Ranka Žeravicu od mojih prvih dana u novinarstvu, od proleća 1969, od odlaska u ondašnji KSJ u Strahinjića bana 73, tamo gde je, sprat više, stanovao Ranko. Imao sam privilegiju da mnogo puta pričam sa njim, da prisustvujem mnogim utakmicama koje je vodio, titulama koje je osvajao, poput olimpijskog zlata u Moskvi, ali neću o mojim sećanjima na njega. Toliko toga je rečeno da bih se ponavljao. Uvek me impresionirala njegova energija. Pre dva meseca, kada sam ga posetio u bolnici, bio je pun planova i ideja za oživljavanje srpske košarke. Zadužio je Batu Đorđevića da, kao nekad, radi na uspostavljanju instruktorske službe po centrima širom Srbije.
Saša Đorđević, selektor Srbije, ispričao mi je ovih dan u Barseloni lep detalj. Letos, na “Trofeju Beograd”, uzeo je za ruku Ranka Žeravicu i odveo ga u svlačionicu. Rekao je igračima:
– Upoznajte legendu naše košarke, trenera koji je stvorio mnoge igrače i osvojio mnoge titule, bio prvak sveta i olimpijski šampion…
Igrači su odgovorili dugim aplauzom. Ranku su zasijale oči. Ne od tuge nego od radosti. Bio je ponosan na Sašu koji nastavlja ono što je on, Ranko Žeravica, počeo , prvo sa Acom Nikolićem pa potom sam, davnih 50-tih i 60-tih godina. Bio je to njegov poslednji boravak u svlačionici reprezentacije Srbije, i u tom Sašinom gestu bilo je mnogo simbolike.
Ranko je danas okupio svoju poslednju reprezentaciju. Impresivnu. Jugoslovensku. Čitam spisak prisutnih, izvinjavam se ako neko nije spomenut. Daleko sam, u njegovoj i mojoj Španiji. Iduće nedelje otići ću na njegov grob: Bora Stanković, Božidar Maljković, Vladimir Cvetković, Predrag Danilović, Dejan Bodiroga, Zoran Slavnić, Dražen Dalipagić, Rato Tvrdić, Damir Šolman, Raša Radovanović, Žarko Varajić, Bogdan Tanjević, Duško Vujošević, Darko Ruso, Srećko Jarić, Moma Pazmanj, Miško Marić, Blaž Kotarac, Miško Čermank,Mlađan Šilobad, Mića Berić, Dragan Kapičić, Dejan Tomašević, Vlade Đurović, Petar Skansi, Nikola Plećaš, Mirko Novosel, Miroslav Nikolić, Goran Grbović, Bratislav Đorđević, Željko Lukajić, Janko Lukovski, Nebojša Čović, Dejan Radonjić, Žarko Čabarkapa, Zlatko Bolić… Tu je i Manolo Flores, njegov igrač u Barseloni i kasnije veliki prijatelj.
Kakva reprezentacija, kakav trust košarkaških mozgova! Koliko istorije na jednom mestu, koliko titula, medalja, trofeja, ideja, koliko talenta, majstorstva, vizionarstva… Jeste da je Boža Maljkovic, najbolji Rankov trenerski đak, na odru svog učitelja rekao da je bila “privilegija sedeti kraj Ranka i ćutati”, ali Žeravica je voleo diskusiju, argumente, suprotna mišljenja… Da može, sa Borom bi proćaskao o pionirskim danima kada su mukotrpno gradili našu košarku do neslućenih visina, Cveletu bi rekao, kao u Meksiku 1968. u polufinalu sa Rusima, da će sigurno dati oba penala, sa Plećašom, Kaponjom, Ratom i Skansijem bi evocirao uspomene na naše prvo zlato na Mundijalu u Ljubljani 1970, sa Mirkom Novoselom bi se podsetio zajedničkih dana na klupi “plavih” , sa Prajom bi popričao o stvaranja velikog Partizana i o zlatu na Olimnpijadi 1980, sa Mokom takođe o Moskvi i ulozi pleja u stvaranju tima… Sa Božom, Batom, Đurom, Bošom, Duletom, Mutom… proćaskao bi o stručnim pitanjima, srećan što ima takve naslednike. Rankov život bio je košarka, on sam bio je košarka, ono što nam je ostavio u svom testamentu je košarka. Jedna reč a tako mnogo staje u nju. Zahvaljujući ljudima kakav je bio Ranko.
Sad je ponovo sa Acom, kao nekad. Kad bi se čuli, pričali bi da li da se pravi faul ili igra odbrana, da li je bolja zona od presinga, da li da se igra na centre ili da meč rešavaju spoljni igrači… Imali bi, na žalost, i poduži spisak kandidata za prvu nebesku petorku: Žućko i Trajko, Miško “Boem”, Krešo, Mirza, Žiža…
Na nesreću, i veliki ljudi odlaze, ali na sreću za takvima ostaju velika dela.
Photo: KSS, MN pres