Prele: Rad sa mladim košarkašima
- June 27, 2016
- 0 comments
- Zoran Prelević Prele
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Košarka je divna, jednostavna, igra za pametne ljude. Sve se dešava na malom prostoru, jako brzo, tako da igra zahteva brzo razmišljanje i koncentraciju. Dobar košarkaš treba da je hrabar, pametan, talentovan, skladno građen za košarku – visok, pošten, da poseduje individualnu tehniku, znanje kolektivne taktike, da bude jaka moralna ličnost koja neće u porazu klonuti.
Kako dečaku ili devojčici pomoći u razvoju da dostignu svoj maksimalni nivo kao košarkaši? Jednom prilikom su pitali Dušana Ivkovića: „Kako ste uspeli da stvorite takve vrhunske košarkaše kao što su Divac, Paspalj, Bodiroga i ostali ?” Genijalni košarkaški trener Ivković je odgovorio: „Veliki košarkaši se ne stvaraju, oni se rađjaju. Ja sam samo pomogao tim mladim košarkašima da dostignu nivo koji im je njihov talenat omogućavao.”
Zbog toga je jako važno da trener prepozna talentovanog dečaka ili devojčicu i pomogne im da „dohvate zvezde”. Selekcija se nameće kao najvažniji elemenat rada sa mladim košarkašima.
Selekcija: Fizičke predispozicije
Antropometrija je nauka koja se bavi proučavanjem dimenzija ljudskog tela. Elementarno poznavanje te nauke nam pomaže da odaberemo pravu decu za košarku. Prvo treba izabrati visoku decu. Svaki sport zahteva specifičnu telesnu konstrukciju. Primera radi, fudbaleri su nižeg rasta i težište tela im je nisko. Verovatno dvojica najboljih fudbalera u istoriji su Maradona – visok 165 cm, i Mesi – visok 170 cm. Za košarku su potrebni visoki ljudi koji imaju dugačke ruke i velike šake.
Još je Vitruvius – rimski arhitekta iz prvog veka pre nove ere, proučavao dimenzije ljudskog tela. Na osnovu njegovog pisanja je Leonardo Da Vinči nacrtao sliku koju mnogi danas nazivaju Vitruviusov čovek. Kada pogledamo Leonardov crtež, primećujemo da je raspon ruku jednak visini tela. Raspon ruku (arm span) treba podeliti sa visinom i ako je rezultat tog deljenja veći od 1,01 – ta osoba ima jedan od uslova za bavljenje košarkom.
Sa druge strane, treba izračunati i vertikalni dohvat sa obe ruke. To se meri tako što se mladi košarkaš okrene licem prema zidu i podigne obe ruke maksimalno u vis.
Neki ljudi imaju veliki raspon ruku, ali zbog izduženog vrata i velike glave imaju, kako mi to nazivamo, „spuštena ramena”, pa im je vertikalni dohvat manji.
Neobično je važno da košarkaš ima i veliku šaku da bi lakše šutirao, hvatao i vodio loptu, driblao. Prosečna veličina muške šake je 18,9 cm, a ženske 17,2 cm.
Opšte je prihvaćeno da čovek kao ljudsko biće rođenjem počinje da raste i konačnu visinu dostiže sa 19 godina. Devojčice završavaju rast u 16. godini. Veoma je važno da izračunamo koliko će dečak ili devojčica biti visoki kada završe rast. Jedna od metoda koja se koristi za predviđanje visine je statistička. Višedecenijskim merenjem visine dece u toku njihovog razvoja došlo se do brojeva koji označavaju visinu u procentima u odnosu na visinu koju će pojedinac imati kada završi rast. Ti brojevi se nazivaju koeficijent rasta. Postoje tablice u kojima se to može videti.
Koristeći tabelu koeficijenta rasta i primenjujući formulu možemo predvideti visinu svih mladih košarkaša različitog uzrasta.
Selekcija: Talenat
Šta je zapravo talenat? To je u košarci sposobnost učenja novih pokreta. Znači, videti neki pokret ili nekoliko njih i uspešno ih ponoviti. Naknadnim ponavljanem pokreta usvojiti ga kao svoj da postane deo individualne tehnike. Novak Đoković je najbolji teniser sveta. Volimo da gledamo kako pobeđuje. Sa druge strane, na internetu vidimo kako Novak imitira Nadala, Šarapovu, Serenu Vilijams…. Đoković “snima” njihove pokrete i na duhovit i šarmantan način ih oponaša. To nedvosmisleno govori koliko je Novak talentovan i inteligentan, jer lakoću uočavanja i oponašanja pokreta i smisao za humor imaju samo talentovani i pametni ljudi. Zbog toga treba tražiti mladog košarkaša koji može da napravi štos i proturi loptu tamo gde se niko ne nada (Vlade Divac, Miloš Teodosić, Nikola Jokić, Nemanja Bjelica).
Razvoj
U toku rasta postoje dva perioda kada se novi pokreti lako uče. Nazivamo ih periodom prvog i drugog učenja. Period prvog učenja je pre puberteta, a drugi period lakog učenja je po završetku puberteta. U toku puberteta dolazi do brzog rasta tela. Izdužuju se kosti ruku i nogu, a mišična masa se još nije dovoljno razvila da bi lako pokretala povečane poluge (ruke i noge). Zato deca tokom puberteta izgledaju trapavo i teže uče nove pokrete. U tom periodu je jako bitno obratiti pažnju na intenzitet treninga. Deca rastu i potrebno im je više vremena za oporavak. Veoma je važno pratiti da li dečaci i devojčice koje treniramo pravilno rastu. U slučaju da primetimo neki problem u njihovom rastu treba da potražimo pomoć lekara specijaliste.
Inteligencija (košarkaški IQ)
Kod selekcije mladih košarkaša insistiramo na sportskoj inteligenciji. Inteligencija je sposobnost nalaženja rešenja u novonastaloj situaciji, za koju nismo naučeni. To se najčešće događa u igri. Treba pronaći rešenje koje nismo imali na treningu u procesu učenja. Tu se ogleda veličina pravih majstora, koji igraju mimo svih košarkaških pravila i prave sopstvena pravila koje kasnije ostali uče. I sva veština igre u odbrani je da stavi napadača u situaciju koju ranije nije imao na treninzima i učio kako da reši.
Genijalni trener Slobodan Piva Ivković je govorio: „Mi treneri ništa nismo pronašli. Sve su pronašli izuzetno talentovani, igrači, a pametni treneri su gledali kako to ti genijalci rade, pa su onda učili one manje talentovane igrače.” Tako je ne samo govorio, nego i radio Piva Ivković. Učio je centra Miluna Marovića kretnje Karima Abdula Džabara, bekove – fintu glavom i oklevajući ( hesitation ) dribling Pina Đerđe, krila – prijem lopte jednom rukom iz kontakta sa odbranom, i skok šut kao što je radio Lari Bird. Danas to kažu korak nazad i skok šut (step back jump shot).
Trening
Mladi košarkaši na treninzima treba mnogo da rade na igri jedan na jedan. Ko ne može da nadigra svog direktnog odbrambenog igrača taj ne može da igra košarku. Nadigrati svog odbrambenog igrača i poentirati, a ako vas preuzme neko drugi onda asistirati. To je zajedničko za fudbal, rukomet i košarku. I ako se prisetimo dana iz osnovne ili srednje škole, konstatujemo da su isti momci igrali za tim škole fudbal, košarku i rukomet.
Neophodno je da trener mladim košarkašima ukazuje važnost školovanja i sticanja znanja kako bi mogli da se zaposle. Ne mogu svi da postanu vrhunski košarkaši i da žive od košarke. Bitno je da postanu dobri ljudi i da rade neki častan posao, zasnuju porodicu, a košarku mogu i dalje da vole i da budu deo te lepe igre,kao gledalac, sudija ili sportski radnik.
Kod mladih košarkaša ne treba vršiti ranu specijalizaciju po mestima u timu. Preuranjeno je nekoga zato što je malo više izrastao postavljati na centarsku poziciju. Možda kasnije neće mnogo da poraste.Zato je jako bitno izračunati očekivanu visinu mladih košarkaša. Nikada ne bi Dejan Bodiroga (204 cm), Nemanja Bjelica (209 cm ),Toni Kukoč (207 cm) bili igrači kakvi jesu da su ih njihovi treneri Tanjević, Pešić i Maljković gurnuli ispod koša i naučili samo leđnu tehniku i poluhorog. Za mlade košarkaše je najbolje da igraju napad sa pet ljudi spolja (five out) i da pasom i kretnjom kroz reket ili kontra blokom prave mogućnost za prijem lopte i poentiranje. Najgore je kada mladi košarkaši igraju akcije kao prvi timovi.
Kao što znamo danas svaki tim igra pick&roll i ako mladi košarkaši igraju taj napad onda kao proizvod imamo da visoki mladi košarkaši kada dođu u prvi tim ne znaju mnogo toga. Ne znaju da šutnu sa poluodstojanja, ili za tri poena. Ne znaju da driblaju i dodaju loptu. Na znaju da igraju licem prema košu i da reše situaciju jedan na jedan. Znaju samo da naprave blok i da se spuste prema košu ili da sa bezbroj driblinga igraju leđima prema košu. Ako želimo da imamo novog Divca moramo razvijati mlade visoke košarkaše koji znaju da šutiraju, driblaju, prodiru, jednostavno da budu “unutrašnji plejmejker” kao što su to Pau Gasol i Dirk Novicki. Svi odavno znamo za plejmejkera, ali hajde da objasnimo ko je unutrašnji, a ko spoljašni plej. Svi uspesi koje je naša reprezentacija postigla ostvareni su kada smo imali odlicna oba plejmejkera.
To bi mogli nazvati i plejovskim tandemom. Setimo se samo tandema Zoran Slavnić – Krešimir Ćosić, pa onda Aleksandar Đorđević – Vlade Divac, Miloš Teodosić – Nenad Krstić. Kao što i ime kaže, spoljašnji play igra spolja na većoj udaljenosti od koša i šutira, prodire, asistira sa svoje pozicije. Isto to radi unutrašnji play sa svoje pozicije od visokog posta do samog koša. Mislim da je Nikola Jokić baš taj pravi unutrašnji play, koji će u tandemu sa spoljašnjim plejmejkerom Milošem Teodosićem činiti čuda. Samo jedna napomena: Miloš Teodosić ima sada 29 godina, a na vidiku nije nijedan mlađi igrač ni blizu njegovih kvaliteta. To bi sada trebalo biti prioritet. Pronaći novog Teodosića. Možda je tu negde, ali ga treba uočiti.
Za igru u odbrani nije potreban talenat. Da bi neko igrao odbranu nije neophodno da zna da šutira, dribla i dodaje. Za igru u odbrani je potrebno samo malo pameti i vežbi košarkaškog stava. U radu sa mladim košarkašima ne treba preterivati sa trčanjima bez lopte, i na radu na košarkaškom stavu i odbrani. Čak i kondicione vežbe treba raditi sa loptom na terenu. Ima mnogo takvih vežbi. Ako u radu sa mladim košarkašima insistiramo na teškim kondicionim i odbrambenim vežbama rasteraćemo pametnu i talentovanu decu. Ostaće da treniraju samo vredna, uporna i poslušna deca, koja nemaju predispozicije da postanu vrhunski košarkaši. Konačno, svi treneri u ekipu uzimaju košarkaše koji mogu da postignu 20 ili više poena, a ne one koji igraju dobro odbranu. U periodu od 1973. do 1980. svaki stanovnik Jugoslavije je znao prvu postavu reprezentacije: Kićanović, Slavnić, Dalipagić, Ćosić, Jerkov. Za tih osam godina oni su bili tri puta evropski prvaci, jednom prvaci sveta i jednom drugi na svetu, jednom olimpijski pobednici i jednom drugi na olimpijadi. Na klupi je sedeo jedan Mirza Delipašić i povremeno ulazio u igru, dok najbolji strelac finalne utakmice kupa šampiona Žarko Varajić (postigao protiv Injisa u finalu 45 poena) nije imao nikakve šanse da uđe u igru. Trener te reprezentacije Jugoslavije,verovatno najbolji evropski trener ikad Aleksandar Nikolić, govorio je za pet vanzemaljaca koji su činili prvu postavu reprezentacije: ”Samo da ih nateram da malo igraju i odbranu.”
I, na kraju da kažem ono što je najvažnija osobina odličnog košarkaša. On je hrabar, pravi moderni vitez, spreman da u odlučujućim momentima utakmice preuzme odgovornost i odlući pobednika. Da ponovim šta sam čuo od jednog velikog američkog trenera: “Sistem i taktika nikada ne pobeđuje, već dobar igrač.” Gledao sam njegovo predavanje. Pokazivao je “zipper” napad gde bek šuter posle dobijanja lopte treba da šutne i ubaci trojku. Mladi igrači su izveli taj napad i bek šuter je ubacio trojku. Trener je radosno rekao: “Ti ćeš od mene da napraviš trenera. Mogu ja da nacrtam kakav hoću napad, ako igrač ne može da ubaci ja sam loš trener, ako ubaci ja sam odličan.”
Photo: Privatna arhiva
*Ovo je deo obimnijeg teksta pripremljenog za stručni časopis. Autor je dipl ing Zoran Prelević, reprezentativac Jugoslavije na Balkanskom šampionatu 1976. i na Univerzijadi 1977.