Priča o Jovanu Kosijeru, najboljem među nama
- March 13, 2016
- 3 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Jedan naš bivši košarkaš totalno me podsjeća na Fredija Habarda. Fredi je džezer koji je duvao tamo neku trubu, i imao par revolucionarnih albuma na prelomu šezdesetih i sedamdesetih. Njegova svirka ličila je na pokrete pomenutog igrača basketa, njegove improvizacije bile su identične preciznom šutu i opuštenom, samouvjerenom vraćanju skorera u obranu. Ja sam bivšem sjajnom košarkašu to i reko, a on veli da je počašćen komplimentom. Dobro odrađen posa…
Jedan drugi bivši domaći košarkaš kojeg sam nedavno dobio priliku upoznati, zrači mi istovjetno Robertu Rajanu, davno pokojnom američkom glumcu, jednom od najvećih i posve po meraku mom, a i vi drugovi sigurno pamtite „Divlju hordu“ ili neki drugi, još crnji, holivudski klasik. Iz tog negdašnjeg artiste pod koševima viri neka neodređena ljepota čovika svetskog, vičnog spontanoj, umirujućoj širini; a sličnu mirnoću i širinu osećam i kad gledam Rajana u nekoj od njegovih tvrdih uloga, potpuno nebitno da li glumi dobrog ili lošeg momka.
Mnogo ljudi, i naravno, ne samo u košarci, posjeduje identične eneregetske ili, malo preciznije, magnetske valove koji mene kao individuu vežu uz neki reper, sasvim nevezan na košarku. No, da ne smaram preveć metafizikom, ima jedan gospodin (a taj termin oslovljavanja koristim izuzetno retko) koji me podsjeća na Gandalfa. Onog Tolkinovog čarobnjaka iz knjiga i filmova. Taj dobri vrač nije igra košarku profesionalno, nije bio ni trener, pa čak niti neki visokopozicionirani košarkaški funkcioner. Jedino se malo bavio suđenjem , dogurao je čak i do saveznog nivoa. Ipak, on spada među najznačajnija imena jugoslovenskog basketa, mada o njemu nećete puno toga pronaći, a mlađa generacija, siguran sam, pojma nema o njemu. Ime mu je Jovan, a prezime Kosijer. Živi i dela u Zagrebu.
Gospodin Jovan je ogroman dio svog života posvetio košarci, bilo kao vezivno tkivo, bilo u organizacijsko-logističkim ili u putopisno – novinarskim funkcijama o, u i oko košarke, iznimno je važan za košarkaško obrazovanje i nasljeđe koje svi vučemo iz bivše države. Većina nas ovdi na sajtu gutali smo kolumne Jovana Kosijera iz zagrebačkih „Sportskih novosti“ još sedamdesetih ili ranije. On je svojevremeno pisao najrelevantnije košarkaške analize, uvodeći nove termine, teorije i poimanja košarkaške statistike u naše živote, i to kroz jednu osobenu, pjesničku potku. I tako dugo, dugo godina, dok povukao se nije, još u naponu snage, u okolnostima i vremenu koje radije ne bih secirao. Izvještavao je i komentirao s pet Olimpijskih igara, šest svjetskih i četrnaest evropskih košarkaških prvenstava. Osim košarke, Jovan je pokrivao biciklizam, gimnastiku, plivanje, vaterpolo… I u svakom od područja sporta bio ponajvećom enciklopedijom i autoritetom svoga vrimena. Autorom je knjiga „Košarka je u Zagrebu dobila ime“, „Ružica Meglaj Rimac“ i „Kuglački klub Medveščak, 50 godina, 1958-2008“.
Ipak, košarka je njegova ljubav ispred sviju ostalih. Aktivan u basketu još od pedesetih minulog veka, Jovan Kosijer je sudjelovao i u onom spektakularnom gostovanju američke košarkaške All-Star selekcije koja je obišla bivšu državu 1964. (Beograd, Zagreb, Karlovac, Ljubljana). Zamislite, za Amere su igrali oni najveći – Bil Rasel, Bob Kuzi, Bob Petit, Džeri Vest, Oskar Robertson, Džeri Lukas… Kosijer je tom prilikom i intervjuirao Bila Rasela, a sreli su se i obnovili poznanstvo 1997. na All-Star tekmi u Klivlendu. Da li možda možete da zamislite da iste gradove danas posjeti američki All-Star tim koji čine Kobi, Dankan, Kari, Lebron, Durant, Kris Pol…?
Znao sam da ne možete, hahaha…
Pa onda prvi jugoslovenski košarkaški All-Star susreti iz sredine sedamdesetih. Kosijer je bio jedan od inicijatora, a ti festivali košarke su se održavali nekih tri ili četiri godine zaredom. Nisam nikad naletio da je neko nešto opširnije napisao o ovim svečanostima, mada imam neke fotografije sa istih. Naravno, čiča Jovan je jedan od prvih Yu novinara koji je redovito pratio repku na prekobarske avanture, ali i po ostatku plavog planeta. Rekao mi je neku suludu cifru zemalja koje je posjetio. Lakše mi je da kažem đe nije bio – na Antartiku braćo.
Jovana Kosijera sam prvi put u životu susreo još u decembru 1980, neposredno pred najposjećeniju utakmicu istorije zagrebačkog Doma sportova (u dnevniku su javili da nas je bilo skoro 14.000), tamo još kad su Ćoso i Kića kockali u titulu najvećeg. Otac me je tog dana furao na taj nakrcani derbi i u hodnicima pokazao mi g. Jovana kako ležerno ćaska s Borisom Mutićem i Radišom Mladenovićem, također velikanima košarkaških vremena prošlih. Nakon toga sam još nekoliko puta sreo Gandalfa iz naše priče, na više raznih događanja, a posljednji put pred raspad Juge vidio sam ga neđe pred moju armiju, ljeta 1990, na frankfurtskom aerodromu. Sve te godine relaksirao sam uz njegove opise košarke, obožavao izričaj jednog sportskog novinara, isto kao što sam u to vreme tamanio Bukovskog i Milera.
Onda je, sljedećih nekoliko godina, meni nastupilo jedno lakše zamračenje uz rijetke, ali ipak povremene prodore prosvećujuće svjetlosti, a svega mi i g. Jovanu takođe, tako da sam njegov lik i djelo prilično pozaboravio. Znate kako je, kad vas nešto otrgne od ustaljenih šablona, prilagodite se poput tovara na jaram jer ipak želite prvenstveno da preživite. Kad sam, pre par godina počeo piskarati neke košarkaške tekstove, javio sam se našem doajenu Vladimiru Stankoviću za određene reference – nije mi na pamet palo da je Jovan Kosijer još tu, među nama, samo se kao Gandalf povukao u privatnost jer smišlja novu formulu usavršene bilokacije, a i obasule su nas sjajem neke nove medijske zvezde, neka nova pravila, Velika braća, Farme, neki novi trendovi, a ja zaboravljiv k’o ona ribica iz crtanog filma, još pod dojmom zamračenja… Vlada mi je odmah odgovorio i kad sam mu rekao da sam u Zagrebu, samo je rekao – Pa tu imaš najveći košarkaški izvor, Jovan Kosijer je to najbolje ispratio, evo ti telefon… Kako sam bio slijep! Jedan sat razgovora sa Kosijerom vredniji je od mesec dana u nekom arhivu.
Prosto ne mogu da nabrojim količinu starina, potvrđenih i nepotvrđenih legendi, rariteta, unikata i noviteta kojima me Jovan počastio već prilikom našeg prvog razgovora i to sve kroz neobaveznu polušalu, bez ikakvih mojih pitanja ili upadica. Takvo je, eto, moje poštovanje prema gospodi znalcima. Ustvari je on ispitivao mene. A da je znao psiho-fizičko zdravlje svakog od bitnijih likova iz košarke, i ne samo nje, zna ga još i dan danas, zna i fizičko zdravlje Miloša Teodosića, ali i ono psihičko Darka Miličića, ako vas to zanima. Prilikom jednog našeg razgovora prekinuo nas je prijatelj Gandalfov, sa mobilnim telefonom u ruci, kako je na drugom kraju linije jedan bivši vrhunski košarkaš XZ koji bi da se čuje s Jovanom, a upravo je dobio neku važnu administrativnu funkciju u inozemstvu. Kosijer mu se nije javio sa „zdravo“ ili „poštovanje“ – ispalio mu je iz voleja – Pa dobro XZ, zar stvarno tamo u vas nisu našli nikog nepismenijeg da mu dadnu tako važnu funkciju? – dok se ovaj s druge strane linije gušio od smeha. Ovo je samo jedan od primjera koliko je Kosijer povezan, koliko je poštovan, nezaboravljen i omiljen među ljudima iz košarkaških krugova od Vardara pa do Triglava, pa i mnogo šire.
Ovaj mali podsjetnik preskroman je i za paramparčad Kosijerovog toka misli, ali izdvojiću jednu njegovu crticu o trenutnoj situaciji u hrvatskoj košarci – Nismo eksploatirali spoznaju o našim putovima, prelascima i koracima koje smo činili ka svjetskom vrhu i zato smo tu gdje smo. Konstatacija u svega par slova u potpunosti dočarava stanje stvari! Premda danas ne prati košarku toliko i gotovo uopće više ne piše o njoj, barem ne na nekoj redovnoj bazi, Jovan Kosijer je ostao isto tako elokventan i britak kakav je bio u svojim tekstovima od prije nekoliko decenija. Ljubav prema košarci i divne uspomene na nju urezane su mu ostale u koži i moždanoj kori, a najveći razlog zašto pišem o g. Kosijeru leži upravo u činjenici ljubavi.
Naime, u razgovorima i kontaktima sa od košarke ljudima, nikad nisam naišao na slučaj da dotični ne bi spomenuo ili pozdravio Jovana Kosijera, ukoliko bih mu rekao da sam u kontaktu s našim Gandalfom. Kadgod bi se njegovo ime provuklo kroz našu konverzaciju, svi do jednog menjali su ekspresiju, dobijajući izraz nostalgične nježnosti, vrativši se mislima sjetno u vremena dok je Kosijer još bio u vrhovnoj komandi obrazovnog sustava basketa. Takav oblik masovnog košarkaškog respekta retko se doživljava…
Nikad mi gospodin Jovan Kosijer nije rekao da mu se dopada o čemu i kako ja pišem, mada ćakulali smo i o kreaciji i o improvizaciji i o cenzuri, ali mi je jednom, nakon par velebitskih piva, rekao na rastanku – Znaš, za čovjeka svoje generacije, ti nisi čak loše ni ispao. Možda i nije neki prejak kompliment, ali s obzirom da dolazi od jednog neponovljivog ljubavnika basketa, zna da zagrije u hladnijim noćima. Jovan Kosijer je prosto košarkaška eminencija koja definitivno nikad neće dobiti, ali niti trebati neke nasljednike, jer i jedan čarobnjak Gandalf iz Gospodara prstena živi vječno i reinkarnira se po potrebi ili u slučaju još jedne borbe protiv zla.
Photo: Privatna arhiva
Ponosan sam sto pripadam generaciji koja je ucila kako se voli kosarka, i kako se pise o njoj, citajuci divne tekstove Jovana Kosijera. Privilegija mi je da sam upoznao ovog sjajnog coveka koji je bio veliki prijatelj i saradnik nekadasnjeg mesecnika Koš. Hvala Dusku Miletkovicu za ovaj prelep tekst i nadam se da ce Jovine kolumne posredstvom Koš magazina uskoro moci da citaju i oni koji ga nisu upoznali
Uh,gdje me nađe,kako sam volio citati njegove tesktove prije rata
Da,čuveni naslov koraka iz 1973, -Radničkog se treba bojati -. kad smi mi shvatili da nas cene i boje se nas. Nesvakidašnji vetar u leđa ! 1 1