Prilog za neobičnu istoriju Lejkersa
- October 19, 2015
- 0 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in ISTORIJA
Među svim čudnim nazivima timova, a ima zaista svakakvih, jedno od najbizarnijih jeste Los Anđeles Lejkers. Popularni Jezeraši postali su zaštitni znak grada u kome nema nijednog jedinog jezera, čak takve stajaće vode nema ni u daljoj okolini kalifornijskog megapolisa. Pa otkud onda to – Jezeraši? Za odgovor ćemo vezati jedan datum, i to baš današnji dan – 19. oktobar 1960. Mada, s obzirom na vremensku razliku od osam sati, možda kod nas već svane 20. oktobar kad se u Los Anđelesu bude obeležavalo ravno 55 godina kako su se Jezeraši doselili u prvi komšiluk Holivuda, i tamo odigrali svoju prvu zvaničnu utakmicu.
Istorija popularnog kluba krajnje je interesantna, a mnogi i ne znaju da su Lejkersi rođeni u – Detroitu. Tamo je 1947, dve godine posle završetka Drugog svetskog rata, igrao lokalni klub Detroit Gems. Takmičili su se u NBL ligi (National Basketball League) gde su te 1947. ostvarili jedan od najlošijih rezultata koji je ikad zabeležen u američkoj košarci – četiri pobede i 40 poraza. Sasvim dovoljno da se Gemsi rasformiraju, a ono malo klupske opreme i ime kluba oglasi da se prodaje. Javili su se tri momka iz Minesote – vlasnik bioskopa Ben Berger, sportski novinar u lokalnim novinama Sid Hartman i sportski promoter Moris Čalfen. Sve što je ostalo od Detroit Gemsa kupili su za 15 hiljada dolara, i to doneli u Mineapolis. Novi tim dobio je ime Mineapolis Lejkers. Što i nije bog zna kako maštovito, jer u toj američkoj državi vode ima možda i previše, pa je često zovu “zemlja hiljadu jezera”.
Nove gazde najpre su angažovale Maksa Vintera za predsednika i Džona Kandlu za trenera, a onda su se dali u poteru za igračima. U tome im je u mnogome pomogla katastrofalna sezone Detroit Gemsa, koji su kao najgori tim u ligi stekli pravo da na predstojećem draftu biraju prvi. Tako su se nove gazde ovajdile, i dovele zvezdu Univerziteta De Pol, centra Džordža Majkana, oko koga su počeli da grade tim. Istine radi, Majkan je prethodno bio potpisao za ekipu Chicago American Gears, koja se takmičila u PBLA ligi (Professional Basketball League of America), ali je ta liga ubrzo rasformirana pa se pojavio na draftu NBL.
Predvođeni Majkanom, Lejkersi osvajaju titulu NBL lige u sezoni 1947-48, a Majkan, u legendarnom dresu broj 99, bio ja najbolji strelac. Nekako u isto vreme pojavljuje se jedna druga profesionalna liga – BAA (Basketball Association of America), koja je okupljala ekipe iz velikih gradova istoka, poput Njujorka, Bostona i Filadelfije. NBL je uglavnom egzistirala u malim sredinama kakve su Molin u Ilinoisu, Anderson u Indijani ili Flint u Mičigenu. Ali, s druge strane. NBL je imala najkvalitetnije timove i igrače, pa je predsednik BAA lige Moris Podolof pozvao tri ekipe iz NBL da se pridruže BAA i zajedno 1948. formiraju i igraju ligu – koja je bila legitimna preteča NBA. Mineapolis Lejkersi su bili dominantni i u prvoj sezoni te nove BAA lige, pa su osvojili trofej u proleće 1949. To im se računa kao prva titula u NBA ligi. U narednih pet godina osvojili su još četiri, ali u ligi koja se od 1950. i zvanično zove NBA.
Majkanu su društvo pravili sjajni plejmejker Slejter Martin i centar Vern Mikelsen. Pošto je imao dva centra u timu – Majkana i Mikelsena – trener Kandla je jednog pomerio da igra malo dalje od koša licem okrenut prema obruču. Tako je rođen “power forweard”, ili ono što danas nazivamo pozicijom broj 4. Mineapolis Lejkersi su bukvalno harali NBA ligom sve do sezone 1950-51, kad ih je u divizijskom finalu plejofa sa 4-1 pobedio tim Ročester Rojals (današnji Sakramento Kings). Ipak, Lejkersi trijumfuju u sledeća tri uzastopna prvenstva, pa je ostalo zabeleženo da su osvojili pet titula za šest godina i praktično stvorili prvu NBA dinastiju.
Prsten koji su doneli 1954. bio je poslednji koji je Mineapolis video. Džordž Majkan se penzionisao zbog povrede kolena, a nešto se dramatično menjalo i u NBA ligi. Pre svega pravila. Uzrok najvažnijoj promeni bio je meč koji su upravo Lejkersi odigrali sa Fort Vejn Pistonsima iz Detroita, i koji je završen rezultatom 19-18. To je ostala utakmica sa najmanje postignutih koševa u istoriji NBA lige, ali je i poslužila kao motiv da 1954. bude uvedeno ograničenje napada na 24 sekunde. Tom novom pravilu neke ekipe brzo su se prilagodile, neke teško, a među ovim drugim bili su i Jezeraši. Ubrzo posle Majkana penzionisao se i Skot Polard (1955.) i ekipa je prvi put u kratkoj istoriji zabeležila negativan sor u regularnom delu sezone (33-39).
Nije bilo druge, Majkan je pozvan da se vrati iz penzije, ali ni on nije pomogao. Kolena su mu bila definitivno upropašćena, i 1956. konačno se povukao sa parketa. Poseta je dramatično padala, a nije pomogla ni ideja da Lejkersi igraju u dve dvorane – svojoj matičnoj u Mineapolisu, i s druge strane reke Misisipi, u komšijskom Sent Polu (ta dva grada nazivaju se “Twin Cities” – gradovi-blizanci). Kad su 1957. izgubili u plejofu od Sent Luis Houksa, Jezeraši su bili na pragu da budu prodati dvojici investitora iz Misurija, i presele se u – Kanzas Siti! Spasla ih je grupa od stotinak biznismena s obe strane Misisipija, iz gradova-blizanaca, sakupivši 150.000 dolara, koliko je bilo potrebno za opstanak franšize. Ova grupa izabrala je za predsednika kluba Bena Bergera.
Novi predsednik postavio je starog trenera Kandlu za generalnog menadžera, a ekipu je sa klupe vodio Džordž Majkan. Kad su Lejkersi u prvenstvu 1957-58 dobili samo devet od startnih 39 utakmica, Kandla i Majkan zamenili su mesta. Ništa nije pomoglo, zauzeli su poslednje mesto u NBA ligi, a uteha je bila da su mogli da biraju prvi na draftu 1958. Uzeli su krilo Sijetl Univerziteta, sjajnog Eldžina Bejlora, koji će povesti tim u nove pobedničke sezone. Bejlor je u svojoj debitantskoj godini proglašen za najboljeg rukija u NBA, a u izboru za MVP zauzeo je treće mesto – iza Bila Rasela i Boba Petita. Usput je pomogao Mineapolis Lejkersima, najgorem timu u prethodnoj sezoni, da ponovo dođe u situaciju da se bori za šampionsku titulu u finalu plejofa. Istina, poraženi su, i to ubedljivo sa 0-4 od tada neverovatno moćnog Boston Seltiksa. Bila je to prva od osam uzastopnih titula Kelta.
Trenera Kandlu je za sezonu 1959-60 zamenio Džon Kastelani, ali je on slabo počeo pa ga je na pola prvenstva uprava smenila i dovela Džona Polarda. Ništa nije vredelo, Lejkersi su sezonu završili već 25. marta 1960. porazom od Sent Luisa 86-97- Svima u polupraznoj dvorani bilo je jasno da su im dani u Mineapolisu odbrojani.
Predsednik kluba Bob Šort je nekako u tim danima shvatio kako su 1958. bejzbol ekipa Boston Dodžersi bili sjajno prihvaćeni u Los Anđeles, u koji su se preselili i tamo postali LA Dodžersi. Poseta je bila odlična, imali su podršku kalifornijskih vlasti, a novac je počeo da im pritiče sa svih strana. U tim razmišljanjima Šort je shvatio još nešto: gradovi-blizanci Mineapolis i Sent Pol definitivno su se opredelili za hokej kao za sport broj 1. Novca za košarku više nije bilo, niti publike, pa je predsednik Jezeraša pokušao da pronađe neku varijantu da franšizu preseli u Čikago, ili čak u San Fransisko. A onda je 28. aprila 1960. objavio da se Mineapolis Lejkersi sele u – Los Anđeles. Tamo će postati LA Lejkersi. Jezeraši u zemlji u kojoj je najbliže ozbiljno jezero udaljeno hiljadama kilometara. Mineapolis će čekati narednih 28 godina da ponovo ima NBA ligaša, sve do 1988. kad su oformljeni Minesota Timbervulvsi.
Pored šest titula i utakmice sa najmanjim brojem poena, Mineapolis je zapamtio Lejkerse i po čuvenim susretima sa Harlem Globtrotersima. Prvu takvu egzibicionu utakmicu 1948. Harlem je dobio 61-59 košem uz zvuk sirene koji je postigao Ermer Robinson. U sledećih devet godina ova dva tima sastala su se još šest puta, i svih šest mečeva dobili su Lejkersi.
Bilo je još zanimljivih stvari. Poput eksperimenta iz 1954. kad su Lejkersi i Milvoki Houksi odigrali probnu utakmicu sa koševima koji su bili na visini 12 stopa (3,65 metara). Domaćini su pobedili 65-63, ali publika nije bila oduševljena ovom novinom. Džordž Majkan je prokomentarisao da bi podizanje obruča za 60 centimetara učinilo da košarku igraju još viši ljudi, a to bi gledaocima postalo vrlo dosadno. Uz to – gde je tu šansa za male ljude?
A posle utakmice protiv Sent Luisa u januaru 1960. Jezeraši se nisu vratili u Mineapolis. Njihov avion je uleteo u oluju, pogodio ga je grom, nestalo je struje u letelici, i pilot je naslepo leteo ka Mineapolisu. Gorivo je ponestalo negde iznad zapadne Ajove, pa je kapetan odlučio da sleti na snegom pokrivena polja kukuruza. Otkazali su i stajni trapovi, svedoci su pričali da je pilot zario glavu među kolena i nije smeo da gleda, ali je avion ipak prizemljen na snegu pored sela Kerol. Iz njega su izašli košarkaši koji su, na zaprepašćenje meštana, nastavili peške do najbliže benzinske stanice.
Posle selidbe Lejkersa u Los Anđeles, u njihovom Mineapolisu brzo su shvatili koliko su izgubili. Fanovi su patili za NBA košarkom, pa ih je rukovodstvo lige pokušalo utešiti organizujući dve utakmice. Jednu 1966, između Bostona i Detroita, i godinu dana kasnije kad su se sastali Sent Luis i Baltimor. Ipak, nije to bilo ono pravo, pa je formiran tim Minesota Maskis, koji se takmičio u ABA ligi (čiji komesar je šezdesetih godina bio – Džordž Majkan). Maskisi su bili dosta dobri, zauzeli su 2. mesto u ABA ligi, ali imali su svega 2.400 gledalaca u proseku. Zbog toga su i oni pobegli iz Mineapolisa – u Majami. Posle njih u gradove-blizance došao je pravi div, tadašnji ABA šampion Pitsburg Pajpers, ali su se i oni zadržali samo jednu sezonu i vratili se u matični Pitsburg.
Od tada u Mineapolisu i Sent Polu organizovano je samo nekoliko predsezonskih NBA utakmica, kao i jedna utakmica regularnog prvenstva ABA lige. Pokušao je tim Ročester Flajers da se nastani u Minesoti i takmiči u CBA ligi, ali je i taj pokušaj (1987.) propao. Tek 1989. oformljeni su Minesota Timbervulvsi, čije boje danas brane, između ostalih, takvi asovi kao što su Kevin Garnet i Andre Miler, ali i srpski reprezentativac Nemanja Bjelica i predsednik košarkaškog kluba Partizan, Nikola Peković.
Photo: NBA