Sve vam stoji u naslovu. Moguće je da ovo moje pisanije i jeste promašena tema, jer kako poče sezona, a uskoro će i Evroliga, pa Liga šampiona, pa i meni dragi Evrokup, ko više obraća pažnju na leptir mašnu u bojama nacionalne zastave Srbije. Kad je bio avgust!
Ali već nedeljama, „svrbe“ me prsti, da napišem nešto u susret 15. decembru, i izbornoj Skupštini Košarkaškog saveza Srbije, odnosno primopredaji dužnosti, i kancelarije u Sazonovoj ulici u Beogradu.
Još pre više od mesec dana, na „redakcijskom sastanku“ u kafani “Kalenić” u Beogradu, pomenuo sam „šefu“ Vladi Stankoviću jednu ideju, inicijativu, predlog, kako god hoćete (nije jedina koja je potekla iz KOŠ MAGAZINA – podsećam na onu o osnivanju košarkaške srpske Kuće slavnih), o kandidaturi Srbije za Evrobasket u ženskoj konkurenciji, 2019. Kad, koju nedelju kasnije stiže informacija iz KSS da će naš Savez konkurisati za to takmičenje (i pride za Mundobasket 2023). Imam svedoka (Vlada Stanković, glavom i sedom bradom) da mi se to motalo po glavi, da sam na stranicama ovog magazina to i želeo da predložim, a što, ovim putem, nisam to objavio, moja je krivica. No, nije bitno, daj Bože da se to realizuje.
Nekoliko razloga vidim kao značajne u prilog tome. Prvo, šampionat bi bio sjajna afirmacija zamrlog ženskog basketa. Drugo, turnir bi bio u predolimpijskoj godini, i bio bi kvalifikacioni za Igre u Tokiju, a kud ćete bolju šansu da se izborite za, barem olimpijske kvalifikacije, ako ne i direktno mesto na turniru u Japanu. I treće, meni se čini, ne manje važno: zlatna generacija imala bi priliku da zaigra kod kuće na jednom šampionatu, a to se nekome desi, a većini ne. Podsećam da su naše rukometašice osvojile srebro na Svetskom prvenstvu u Srbiji 2013, a odbojkašice su bile šampionke Evrope, sada već davne 2011, u dvorani “Pionir”. Zašto da Marinine devojke ne iskuse to što su njihove koleginice, iz ostalih sportova?
I gde je tu Đilas? Pošto je više puta prozivan da je “predsednik za žensku košarku” (uostalom, Marina Maljković – selektor, njegov je „izum“), eto mu posla do isteka drugog mandata. Neka „izboksuje” Evro (i Mundobasket, pride), i neka se tome posveti, neka se angažuje 100 odsto. To bi trebalo da uradi, sa ili bez leptir mašne! Pa posle – kud mu volja! Može i voćnjak da sadi!
Ako je za ovih pet i po godina Đilasove „vlasti” ženska repezentativna košarka, doslovno, vaskrsla, a muška, posle dva najvažnija svetska turnira, pevala pesmu „Lulo moja, srebrom okovana…“ onda bi trebalo nastaviti, jer, iako se čini da su temelji stabilizovani, posla tek ima.
Dobih pre neki dan pismo is KLS. Počinje naš šampionat. Saopštenje br. 2 – sezona 2016/17.
Nisu samo medalje iz Rija slika naše košarke (mada njihov sjaj itekako može da zaseni, pa da se mnogo od tog sjaja i ne uoči), već i deo saopštenja, kojeg sam sačuvao, kopirao i uneo u ovaj tekst, dovoljno ilustruje gde nam je basket. Zato mislim da Đilas, bez obzira na pravne peripetije, i nadležnosti, itekako ima posla u nekadašnjoj Ulici Filipa Filipovića na Vračaru u Beogradu. Ne kažem da je jednostavno, ne kažem ni da je moguće našu klupsku košarku vratiti u našu avliju, ali to treba pokušati. I to je jedan zadatak kojeg Đilas ostavlja nezavršenim. Inženjerske je pameti, rešenja se nađu!
Zanimljiva je to priča. Bio sam u aprilu 2011. u hotelu “M” u Beogradu, na izbornoj Skupštini KSS, kada je, zajedno sa saradnicima, „ustoličen”. Bilo je i pomalo komičnih govornika koji su njegov izbor pripisivali Božijoj volji (sam ga je svevišnji poslao, reče jedan delegat). Tek, čija god da je bila volja, čovek je za prethodnih pet i po godina u KSS pokazao da je sposoban, i to, valjda, ne bi moglo da se ospori. A takvi, koliko god nekome bili simpatični ili mrski, ne nalaze se tako lako. Mnogi misle da mogu, ali ih život demantuje. Uostalom, pišemo o košarci – sve se vidi na terenu.
Kako je čovek već najavio odlazak, valjda je jasno da je ovaj tekst promašio temu, i da nije nikakva apologija aktuelnom predsedniku najuspešnijeg Saveza, ali nekada i to treba uraditi, da se zabeleži, da ne bude da nije kazano.
Photo: MN press
Gospodine Grbovicu,
apsolutno ne slazem s Vasom konstatacijom. Naprotiv, tekst je odlican i u pravo vreme jer ima jos do decembra i da se Dragan predomisli i ako ja ne gotivim gospodina Djilisa iz nekih razloga kao sto je pitanje ABA lige. Na utakmici Partizana i Cibone je bilo 6 000 ljudi u siromasnoj zemlji. Partizan i Sloga iz Kraljeva ne bih iskupili 600, znaci 10 puta manje. Samo rezultatski neizvesna utakmica i velika imena privlace gledaoce!!!
Ja navijam za Mega Leks zbog drzavno finansiranih, oba ova nasa 2 truta. Ja sam trenirao rukomet u Metaloplastici iz Sapca, mi nismo davali ni pet para na Zvezdu i Partizan. Mi smo dvostruki sampioni Evrope. Vladajuci osvajaci Kupa Srbije. Kup je u nasim vitrinama.
Da se vratim na temu teksta, mi se lako odricemo sposobnih ljudi, mislim da ni Kinezi ne bih ovo uradili a imaju ljudski potencijal od milijardu i cetristo miliona ljudi. To je najveca tragedija ovih prostora.
Ne znam koliko za coveka za njegov integritet, dobro da posle donesene odluke se predomisli. Ja strahovito uvazam mog kolegu Dilasa, diplomiranog masinskog inzenjera. Oni sa Vazduhoplovsta su uvek bili malo sanjari za razliku od nas sa Motornih vozila. Al sposoban covek uspesan u vecini stvari.
Branislav Nenadovic