Put ka vrhu Stambol kapije
- September 11, 2017
- 0 comments
- Bozidar Manojlović
- Posted in EVROPA/SVET
Doći u grad populaciono velik skoro kao cela bivša Jugoslavija, nije i ne može biti obična stvar. Kada sam poslednji put boravio u ovom gradu na dva kontinenta, a bilo je to 2001. kad je Turska, takođe, bila domaćin Evropskog prvenstva, i kada samo baš njih savladali u grotlu Abdi Ipekči dvorane (Ulker Arena i Sinan Erdem Dom gde se sada igraju utakmice još nisu bili izgrađeni) i postali prvaci Evrope, ovaj grad je, kažu, imao 15 miliona stanovnika. Sada me turski domaćini uveravaju da Istanbul sa predgrađem ima i čitavih 20 milona! A bivša nam zemlja 22, ako me sećanje ne vara. Pa vi sad vidite.
Da li su se neki još doselili, da li je prirodni priraštaj takav, tek Istanbul stalno raste, a sa tim i njegova moć. Ozbiljna zemlja, ozbiljna ekonomska i vojna sila, prilično mlada nacija (što se za nas, nažalost, ne može reći), ozbiljna turistička i trgovinska destinacija. Nekadašnje carstvo. O Turcima možda sve znamo iz tih nekadašnjih perioda, iz istorijskih činjenica, ali nisam siguran da znamo puno o današnjoj moćnoj Turskoj. Tema za neke druge novine i sajtove, ali čisto da i to pomenemo. Moćni i u sportu, veliki novac se ovde vrti u ovoj oblasti, uz Rusiju, možda i najveći, mnogo toga su i uradili, popravili, mada u košarci još zaostaju za nama.
Čim sletite na aerodrom Kemal Ataturk jasno vam je da naš lepi, mali aerodrom Nikola Tesla je upravo baš to: lep i mali. Koliko god da turista i poslovnih ljudi prođe kroz Beograd, to je mrvica naspram onoga što svaki čas prođe kroz jedno od glavnih čvorišta i raskrsnica ovog dela sveta. Ogromne gužve, ogromne razdaljine. Gradski prevoz sasvim solidan, prilično dobro obeležen, i spolja i iznutra prevoznog sredstva koje ste odabrali pa se sa aerodroma lako stiže metroom ili tramvajem u svaki deo grada. Autobusa, naravno, ima ali su gužve tolike da vrlo sporo idu.
Naši reprezentativci, odnosno sve reprezentacije, osim Turske do nedelje veče, smešteni su u prelepom Polat hotelu, na samom moru u blizini aerodroma i same Sinan Erdem Arene. To svakako olakšava pristup treninzima i utakmicama i znatno štedi vreme, pogotovo u ovakvim metropolama. A srpski novinari su smešteni tamo gde mogu, odnosno gde im finansijske mogućnosti dozvoljavaju. Neko bliže areni, neko dalje, neko na boljem, neko na lošijem mestu, ali to i nije toliko važno. Ionako smo po ceo dan u hali ili obilsku grada kada za to ima vremena.
Hala Sinan Erdem je jedna od novijih u Istanbulu. U njoj se igralo Svetsko prvenstvo 2010. Ono u kome su sudije načinile neviđeni previd, ili srpski rečeno u kome smo pokradeni za jedan aut iz aviona nakon čega smo izgubili utakmicu. Sve kamere su to zabeležile. Ali, nadamo se da će ovoga puta, ova velelepna dvorana, kapaciteta 16.000 mesta za košarku (za druge događaje može i više), da nam donese više sreće i radosti.
Za sada ide sasvim dobro. Da se razumemo, sve ekipe su oslabljene. Da ne ponavljamo ko sve nije tu. Kada bi se sastavili timovi od onih koji nisu došli, bar dva bi bez problema, osvojila turnir. Svi su, dakle oslabljeni, ali, Srbija je, čini se, najviše. Toliki broj standardnih igrača nije tu, da je prosto neverovatno odakle imamo sve te talente da ih zamene. Da li se njihovo odsustvo primećuje u igri? Pa, naravno. Nema šta da krijemo. Ali, nećemo više o onima kojih nema, selektor bi se sada naljutio na mene, pričamo samo o onima koji su tu i koji su najbolji koje imamo.
Sjajna stvar je urađena na samom početku, u prvom meču, kada je pobeđena neverovatna Letonija. Čini se, kako šampionat odmiće, igra sve bolje. Možda iznenađenje za mnoge ali ne i za selektora Djordjeviča. Svedok sam tome kako mi je još mnogo pre početka šampionata objašnjavao zašto je to veoma dobra ekipa, koju pomno prati i najavljuje je kao “bum” prvenstva. Za sada je baš tako. “Bum” koji će, videćemo, do kada da bude tako eksplozivan.
Drugo iznenađenje, drugo uživanje za gledanje na ovom šampinatu je Slovenija. Dva ekstra igrača, nekoliko veoma dobrih pride i sjajni trener Kokoškov, koji je napravio miks dve najbolje škole košarke na svetu (ako se složimo da ih ima dve), jugoslovenske, odnosno srpske, i američke, i napravio tim i stil ige koja zaista pleni. Koliko su i mentalno jaki videćemo u duelu sa malo pre pomenutom Letonijom. Biće to, verujem, praznik za oči u košarkaškom smislu.
Drugi par iz tog dela žreba biće Španija i Nemačka. Sve sem pobede Španaca bilo bi ravno čudu. Ali, čuda se dešavaju. Sa prošlog Prvenstva Evrope, iz samog vrha, više nema ni Franzuza , ni Litvanaca. Sve je, dakle, moguće.
U drugom „kosturu“ sastaju se u sredu „naša pravoslavna braća“ Grci i Rusi. Rusi su veoma ubedljivi na ovom šampionatu, vratili su se posle mnogo godina. Od vremena Dejvida Blata kada su bili sjajni, Rusi nisu igrali ovako jaku i dobru košarku. Ne baš po mom ukusu ali ko mene pita. To je, uostalom, stvar ukusa. Pobeđuju, igraju jako i to je jedino važno. Grci, pak, kao Grci. Nema ih, muče se, svi ih otpišu, a oni odjednom „polude“ i pošalju kući vicešampiona Evrope. Rusima, ipak, blaga prednost u tom meču.
I poslednji par, koji nas i najviše zanima, Srbija i Italija. I o njima mi je selektor Djordjević još davno pričao. Kada su i oni tek počeli da se vraćaju na košarkašku scenu. Njih nije bilo vrlo dugo. A onda su se podmladili, dobili par igrača NBA formata, vratio se njihov najveći trener i to više nije bezazlena priča. Ali, ako iko i lično i trenerski poznaje te igrače, taj mentalitet, te običaje, onda je to Saša Djordjević. I igrački i trenerski i privatno, dugo je vezan za tu zemlju, zna ih u dušu, ostavio je veliki, baš veliki trag tamo, i sigurno će znati šta i kako da posavetuje igrače.
Četvrtfinale je, treneri kažu, uvek najvažnija utakmica. Ona je nekada znala da presudi i najboljima. Od nje su nekada kretale eliminacije. Nekada je sistem takmičenja bio takav da je nagrađivao onoga koji osvoji prvo mesto u grupi. On je direktno išao u četvrtfinale. Oni drugi su doigravali za to. Sada i prvi mora da igra osminu finala ali dobro, prošli smo i to, i vratili se na ono nekadašnje – četvrtfinale kao najvažniji meč. Tu moraju svi da ispune svoje zadatke, odigraju najbolje što mogu, nema ko umesto njih da odigra, samo 12 nas je na kraju i bilo, i zato svi moraju da budu u službi tima i daju svoj maksimum. Tako će i biti, i zato i razmišljam samo o jednoj vrsti ishoda – pobedi. A, onda na tu našu braću Grke ili Ruse, mada ovde bratstva nema, idemo na pobedu protiv svih.
Za to vreme, u slobodne dane, neki će spavati, skupljati snagu, neki će raditi, neki obilaziti ovaj veličanstveni, veliki grad i uživati. Ivo Andrić je još davno rekao za Istanbul da je za njega to jedan od najlepših gradova sveta. Čudesan miks svega i svačega. Lepota različitih kultura, nacija, običaja. I za nas je on zaista lep. Biće još lepši ako ove nedelje krenemo ka vrhu. Vrhu Evrope koji nam i pripada. Izvinite dragi domaćini Turci, možda ste vi bili carstvo i sad ste sila ali zna se ko su carevi i sila u košarkaškom smislu.