Quo vadis košarko iz Kraljeva?
- April 18, 2016
- 0 comments
- Miodrag Radomirović Pure
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Provedoh nekoliko dana u rodnom mi Kraljevu, mada sam zapravo Miločajac, ali Kraljevčani znaju gde je to. Ako ni po čemu drugom, a ono barem po tome da je u tom podkotleničkom selu rođen Mihajlo Miki Vuković, trenerska legenda i počasni građanin gradova Kraljeva i Valensije. Sretoh tom prilikom Milovana Bogojevića Kimeta, i popričasmo malo o tome šta se događa u Kraljevu po pitanju košarke.
Da se osvrnemo malo u prošlost, i na po neke detalje koji su nam košarkaški mnogo značili, jer onaj ko nema prošlosti nema ni budućnosti. Gledajući malo kraljevačku košarku, imam utisak da našu tamo sada decu pokušavamo da učimo našoj prošlosti, a ne njihovoj budućnosti. Ne bih započinjao od Srđe Kalembera, Slavka Petrovića i Milijana Živkovića, mnogo bismo otišli daleko, ali bih krenuo sa po nekim iz perioda kada su u Kraljevu započeli svoje putešestvije brojni NBA igrači. Nekom drugom prilikom ću rado reći po neku i o onima koji su stvorili Sretu Dragojlovića, Ljubodraga Ducija Simonovića, i druge iz starije garde ovog grada.
Posle odlaska Nikole Lepojevića iz kraljevačke košarke, nešto mi nije u sećanju da je izašao još neki igrač iz ovdašnje hale. Drugi gradovi to rade na svoj način, ali nas sa obala Ibra i Morave boli što poodavno nemamo igrače koji su NAŠI. Rade treneri u Kraljevu ništa manje nego što smo Kime, Čolka, Fući… i ja radili osamdesetih godina. Imaju i uslove bolje nego što ih mi imadosmo. Tu su internet, i teretane po gradu, pored Ibra ima bazena a nikad nije bilo više koševa i terena, jedino je atletski stadion u propadajućem stanju, kao i kraljevačka atletika. Nadamo se da košarka nije sledeća. Napravljena je nova sportska hala, ali u njoj nema ni jednog koša za individualni rad, niti jedne jedine prostorije sa tegovima i strunjačama, a da ne pričam o tome da niko nikada nikoga iz košarke nije pitao šta bi to u toj hali, pored glavnog terena, još moglo da se napravi kako bi se školovali igrači. Dece u košarci nikada više nego sada, tu su i privatne škole basketa, ali oni ne treniraju kako to današnja košarka zahteva. Tu smo se pogubili i nešto nam ne ide.
Kimetov dolazak u Kraljevo početkom sezone 2015/16 obećavao je mnogo. On je takođe mnogo hteo i mnogo želeo, ali nije naišao na razumevanje kako upravnih struktura grada, tako i Kraljevčana koji su oko košarke prisutni, kako bi napravio ono što je nameravao. Dok sam sedeo sa njim i gledao trening Vlade Jovanovića sa regionalnim telentima, Kime je bio jedini kraljevački trener koji je od početka do kraja treninga “izdržao” u hali. Drugi su imali malo vremena da to pogledaju i nešto nauče, žurili su, a i Kime mi, uz dozu ironije, reče: “Ma nema potrebe da oni ovo gledaju. Znaju oni to sve, pa zato navrate da malo vide i budu viđeni, i onda odu, da bi se vratili. Nisu oni plaćeni da ovo gledaju.” Tačno je da nisu plaćeni da to gledaju, ali mi smo tih osamdesetih radili nekih desetak godina bez ijednog jedinog dinara, a uspeči smo nekako da napravimo da ta kraljevačka košarka ima svoj put čak do NBA stepenica. Moj doprinos u tome nije bio kao Kimetov, ali on je “krvario” svakodnevno, satima, da bi uspeo da napravi tim – Slogu – koji je ušao u tada najjaču prvu ligu u Evropi. I da u toj ligi ostane sa istim igračima koji su do nje stigli. Bio je to jedinstven slučaj u YU košarci da jedan tim ne uzme pojačanja, a da opstane u ligi.
Tomislav Andrić Džigi, Gordan Marković Čogo, Žarko Krivokapić, Vladimir Dašić, Dragan Todorić Tošo, Vlade Divac, Miloš Babić, Miloš Mijajlović Vučko, Dragan Savić, Dragan Gagi Stefanović, Živorad Žika Jaćović, Srboljub Đorđević Sikila, Goran Despotović Dujso, Mihajlo Drobnjak Flekica, Saša Pavlović Šećo, Rade Gligović, Zoran Todorić Tošica, Petko Pepsi Popović, Zoran Ilić Ćortan… Bili su igrači koji su umeli da trpe i da rade i bez para, i bez nekih uslova, ali sa velikom željom i ljubavlju i zakošarku i za Kraljevo.
Aprila ove godine je KSS, doveo Vladu Jovanovića koji je okupio mlade igrače iz kraljevačkog regiona da im pokaže kako se radi individualno, i da se treneri nauče na koji način da raditi sa mladim igračiama sa loptom, a i bez lopte. Sve je ovo urađeno po istom receptu kao osamdesetih, kad je tadašnji KSJ tu ulogu poverio Kreši Ćosiću. A slavni Zadranin nam je tada demonstrirao kako se rade ABC trčanja i skokovi, što je bio moj deo posla, ali i Kimetu i drugim trenerima kako se radi centarska tehnika. Doveo je Milovan i Nemanju Necu Đurića. da kao demonstrator sa Ćosićem pokaže kako to sve treba raditi. Mladi igrači su satima ponavljali, a trener mladih reprezentativnih juniora u to vreme bio je Svetislav Pešić Kari, takođe prisutan. Radili smo i na stepenicama tribina, i pod obalom. Išli smo i na atletski stadion, kako bismo demonstrirali tehniku trčanja i istezanja, ne samo sa mladim igračima, već i sa onima koji su bili u igrački poodmaklim godinama. Treniralo se mnogo individualno, ali tek posle timskog treninga, a onda su svi jedva čekali da iz hale odjure pod obalu i odigraju pokoji basket. Tek toliko da se zna ko je bolji. Kada se završi trening sedeli smo do jutarnjih sati, i to su bili najbolji trenerski seminari, bolji i od onih na Igmanu. Svi treneri su, dobrovoljno, radili pratili slušali i pisali… Pisali smo i na košu u kafani. Te beleške nam i dan danas stoje. Pogledamo ih ponekad, a posebno mi je bila draga ona koju sam pronašao ovih dana u svojoj biblioteci, u kojoj mi je Ćosić govorio o SOMATSKOM statusu igrača (mi o tome tada nismo ništa znali, a ni čuli), na koji treba obratiti pažnju pre nego li se započne planiranje fizičke pripreme tog igrača u godinama koje nisu još ni pubertetske. Pored toga mnogo mi je značio njegov savet da fizička priprema-obuka mladog igrača, pored uzrasta, zavisi od somatskog statusa, antropometrije, mišićne slike i pozicije za koju ga planiramo. Gledano sa današnjeg aspekta ništa se nije promenilo. I danas se tako radi i o tome se vodi računa. Koliko se tako radi u Kraljevu sa decom, koje, kako rekoh, nikada u košarci nije bilo više?
Jesmo Milovan i ja u trenerski poodmaklim godinama, ali mogli smo makar biti upitani i saslušani. Imali bi mnogo toga da im makar pročitamo. Kime iz košarkaškog repertoara, a ja iz oblasti individualnog rada i fizičke pripreme. Starost nije sinonim za nemoć, starost je dostignuće. Sve mora da ima svoje okvire kako bi stajalo i ne bi se raspalo, kao što reka ima obale… Naše godine i doba su vrsta okvira u kojima stojimo, i iz kojih bi se moglo po nešto pročitati i saznati. Učili smo gore navedene igrače da dok trče igraju šah, dok protivnici pokušavaju da ih prebijaju. Jednostavnost pobeđuje. Ključ je u komunikaciji, ostvarivanju prednosti u prostoru sa dobrim tajmingom. Talenat se nikad ne sputava. Mi se danas borimo da nađemo talenat za rad, a za košarku ga ima dosta. Kako da ga pronađemo ako i sami mladi treneri nemaju taj najvažniji talenat?
Što je više nezrelih ličnosti u našem trenerskom poslu, svakako su i manje šanse da taj posao ostvari svoje ciljeve i omogući željeni i prirodni razvitak latentnih mogućnosti, onih koje se nalaze u svakom klincu na terenu. Filozofi govore da nema potpuno zrele ličnosti koje su apsolutno i u svemu integrisane, ali zato postoje stepeni zrelosti koji se približavaju idealnoj ličnosti. Imamo li dovoljno empatije za ono čime se bavimo i čemu želimo nekoga da naučimo?
Kao trener, a nije bitno da li sam timski trener (head coach), individualni trener, trener mladih selekcija, kondicioni trener ili već koji, prvo moram sebi postaviti pitanje koliko sam ja na sebi postigao, i šta sam do sada učinio sa svojim urođenim ili dobijenim talentom. Tek kada to znam mogu da se okrenem društvu u kome radim. Nema zrelog društva bez zrelih individua, a njih ne stvara samo društvo, već i samo samovaspitanje, reče profesor Vladeta Jerotić na jednom predavanju. Isto tako, trener koji nema samodiscipline i organizacije u radu ne može je ni od drugih tražiti. Takođe je i odgovornost uslovljena samoodgovornošću. Ima li sve ovo Kime u kraljevačkim trenerima? Ima li toga još u kraljevačkoj košarci? Quo vadis košarko iz Kraljeva?
Photo: kksloga