Sećanje na aprilski kasik u Zagrebu
- April 12, 2018
- 2 comments
- Goran Klobučarić
- Posted in ISTORIJA
Veliki sportski suparnici, Cibona i Partizan, u povijesti su odigrali respektabilan broj međusobnih ogleda, koje možemo slobodno svrstati u antologijske. Jedan od takvih je i onaj od prije 33 godine. Mnogi stariji ljubitelji najljepše kolektivne igre sjećaju se fantastičnih utakmica početkom i sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća, kada su ova dva kluba bili ponajbolji ne samo na prostorima bivše države, nego i mnogo šire. Bili su to dvoboji praćeni stalnim sportskim nabojem, punim dvoranama, bučnim i u mnogo slučajeva provokativnim navijanjem s obje strane.
U sjećanju navijača Cibone klub iz Beograda zauzima značajno mjesto. I to ponajviše zbog prvog naslova prvaka koji su Zagrepčani osvojili 1982. i to baš nakon što su u finalu prvog doigravanja u povijesti svladali crno-bijele, predvođene fenomenalnim igračima: Draženom Dalipagićem i Zoranom Slavnićem, a zanimljivo je da je na klupi bio i Danko Cvjetičanin, koji će samo tri godine poslije vratiti se u rodni grad i obući dres Cibone.
Između ova dva sportska suparnika oduvijek je bilo vatreno na parketu, ali isto tako i u ponajviše slučajeva gotovo bismo mogli reći prijateljsko ozračje izvan njega.
„Respekt je postojao, jedni druge smo cijenili ali isto tako i bili najsretniji kada bismo ih pognutih glava ispračali iz dvorane. To su bila neka posve drugačija vremena, kada se utakmice nisu doživljavale kao mjesta za izljeve bijesa, ogorčenosti, mržnje i slično. Možda je to onima koji su ih pratili na tribinama, putem malih ekrana izgledalo kao da smo u rimskom Koloseumu, ali vjerujte, kada bi se glave ohladile sve bi se vratilo u normalu. Puno igrača bili su međusobno i prijatelji, zreli i odrasli ljudi, koji su znali prave vrijednosti i odvagnuti sportski događaj od ostatka života“, riječi su velikog hrvatskog i Ciboninog trenera, Mirka Novosela, koji je s klupe vodio veliki broj susreta protiv Partizana, neke dobivao, druge pak gubio, i koji je uvijek nastojao primiriti uzavrele strasti izazvane različitim okolnostima.
Ali ne želimo se ovom prilikom podsjećati na ionako dobro uvriježen kolorit, koji je oduvijek neizbježan čimbenik prije i za vrijeme susreta ove dvije momčadi. Želimo, iz zaista poprilično bogatog broja utakmica, ovom prigodom podsjetiti na onu odigranu 6. travnja 1985. u velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Susret je to koji će po mnogo čemu ostati u dubokom sjećanju izravnim sudionicima, ali i svima onima (12.000) koji su imali sreće biti u “Ledenjači”. Naime, utakmica je odigrana samo tri dana poslije pobjede Cibona nad Realom u Ateni (87:78) i osvajanja prvog naslova prvaka Starog kontinenta.
U srijedu je pao najveći i najtrofejniji europski klub, a u subotu, u prvoj polufinalnoj utamici doigravanja prvenstva Partizan. I to samo kako… Doslovno, u pravom smislu te riječi, Beograđani su posramljeni i teško osramoćeni. Cibona je razbila Partizan, slomila neargumentirano nabujale emocije (umor, slavlje Cibosa) sastava Zorana Slavnića. Nevjerojatna, zaista teško ponovljiva igra u prvih 20 minuta i fenomenalnih 71 poen u mrežici Partizana, mislimo da dovoljno govore. Kada samo pogledamo da danas puno utakmica završava s manje od 70 koševa, onda ova utakmica samo još više dobiva na značaju.
Cibosi su izmasakrirali Partizan u strašnom naletu motivacije, povrijeđeni najavama Slavnića: “Partizan nije Real, i mi se nećemo tako brzo predati, nećemo dozvoliti braći Petrović da na nama popravljaju osobnu statistiku”.
Uh, koliko li je samo popularni Moka bio u krivu. Cibona je u prvih 10 minuta predvela košarku kakva sigurno nikada prije a ni poslije nije viđena u Ledenoj dvorani. Cibosi su u tom razdoblju zabili 43, da bi do odmora utrpali, danas nezamislivih 71 poena. Do 17. minute Aco Petrović je zabio 23, a Mihovil Nakić 17 poena, bez promašaja. Dražen Petrović je prvi dio okončao sa 24 poena, da bi u nastavku statistiku podebljao s još 27, ukupno 51, uz šut 19-29. Devet mjeseci poslije, u okviru 5. kola finalne skupine Kupa prvaka, izjednačio je broj pogodaka, 51, uz 10 trica.
Ali, vratimo se mi Partizanu i beogradskoj nemoći u danu kada bi vjerojatno pala i većina NBA sastava, da su istrčale na noge i pogotovo ruke Ciboni.
“Bio je to klasičan masakr. Ovako nešto u dugogodišnjoj karijeri nisam još doživio. Znate, mi uopće nismo igrali loše. Nadali smo se da ćemo iskoristiti opijenost Cibosa slavljem u povodu osvajanja naslova prvaka Europe. Ali, u kakvoj smo samo zabludi bili. Ovo je bila košarka iz neke druge priče”, rezigniran, ali realan i korektan bio je Moka Slavnić.
“Razbili smo ih, ušutkali njihovu prepotenciju. Neka se zavuku u mišju rupu i zašute za sva vremena”, karakteristična je izjava iz toga razdoblja Ace Petrovića, igrača koji je volio „zakuriti vatru“ i onda se onako šeretski povući, glumatati žrtvu. Zlobnici bi rekli, nije se previše promijenio, ali danas je u posve drugačijom ulozi, trenera s klupe, u njegovom slučaju, uglavnom uz liniju dozvoljenog kretanja.
Spomenimo još nekoliko statističkih pokazatelja, koji će još više dočarati ubitačnost izvedbe prvaka Europe. Ukupan šut Cibosa bio je 68 posto, braća Petrović, Nakić i Čutura pogodili su 38 od 54 lopte, postigavši 104 od ukupno 115 poena. Impresivno…
Zanimljivo je da se televizija uključila u prijenos tek u drugom dijelu, koji je bio samo završna egzekucija razjarenih Vukova, tako da su svi oni koji nisu imali sreće biti posjetiteljem Doma sportova uskraćeni košarke iz snova.
Na kraju je susret okončan sa 115-103 za Cibonu, koja je bila bolja i u uzvratu tri dana poslije u Beogradu, da bi u finalu razmontirali i Crvenu zvezdu i osvojili treći, ujedno i posljednji naslov prvaka Jugoslavije, jer nakon toga su slijedile dvije kiks sezone. Prva u kojoj je izgubljen naslov u šokantnoj utakmici od Zadra u Domu sportova, te godinu nakon što ih je u poluzavršnici izbacila Crvena zvezda, također u odlučujućoj utakmici u Zagrebu.
Gledajući danas na ta vremena, zaista je teško dočarati mlađim zaljubljenicima u basket kako je tada igrala Cibona. Sva sreća da postoje video zapisi i pisani dokumenti. Neka ovaj bude još jedan podsjetnik na razdoblje kada su Zagreb i Hrvatska živjeli s Cibonom, kada je dvorana tri sata prije početka bili puna kao šipak s košticama. Možda će zvučati otrcano, ali stvarno je tako bilo. Tada se je za karte čekalo u dugačkim redovima na Tuškancu i nitko nije gunđao što je vani snijeg ili kiša, jer vidjeti prvake Europe bilo je ne samo stvar prestiža, već i veliko zadovoljstvo, unutarnje ispunjenje koje vas je nosilo sve do sljedeće domaće utakmice, a kojih je tada ipak bilo puno manje nego danas. Jer, npr. u tadašnjem Kupu prvaka igralo se samo deset kola, prvenstvo 22 kola plus doigravanje i uz Kup najbolje momčadi bi odigrale cca 45 susreta, a danas malo koji sastav kraj sezone dočeka bez 60-ak utakmica u nogama.
Zbog svega toga, držimo da nikada nije suvišno i da ne bi smjelo biti teško pod izgovorom nedostatka prostora zaboravljati na datume rođenja i smrti, velikana naše košarke i sporta, Kreše Ćosića i Dražena Petrovića. Mlade generacija treba podučavati. Tko će ako ne oni koji su imali privilegiju živjeti i biti dio tog nezaboravnog razdoblja. Svaka čast vaterpolu i rukometu i svim njihovim uspjesima, ali košarka je ipak nakon nogometa najpopularniji kolektivni sport i zaslužuje kraljevski tretman i svi mi koji je volimo i involvirano smo u nju sustavno trebamo na tome raditi. Ne zatirati povijest i ne čekati da se budućnost sama dogodi. Jedan od načina je i podsjećanje na velike igrače, trenere i utakmice koje su obilježile godine iza nas. Utakmice Cibone i Partizana neizbježan su dio u tom segmentu, pa tako i ova koju smo ovaj puta dosta detaljno obradili a većinu od vas na nju i prisjetili.
Cibona-Partizan 115-103 (71-53)
Ledena dvorana Doma sportova. Gledatelja oko 12.000. Suci: Radonjić i Kurilić.
Cibona: M.Nakić 19, A. Petrović 26, Bečić, Čutura 8, D. Petrović 51, Knego 5, Vukičević, Ušić 6, I. Nakić, Arapović.
Trener: Željko Pavličević
Partizan: Obradović 5, Zorkić 9, Đorđević 7, Dragičević, Petrović 33, Grbović 6, Savović 4, Marić 19, Jovanović 2, Pešić 18, Matić.
Trener: Zoran Slavnić
Photo: Printscreen
Bolje napiši o utakmici odigranoj 1.11.1986 i dva produžetka. Isto mesto, isti akteri.
I Partizan je demolirao Cibonu u njima važnijim utakmicama.
Igrao se jos veci klasik i 1988. Tada je Drazen igrao svoj poslednji mec u dresu Cibone u “Mirkovoj cigari”, bila je to majstorica polufinala. Dao je samo 13 poena, a Cibona najmanji broj poena na svom terenu u poslednje 4 godine…sreca pa sam bio na toj utakmici. Sok za Purgere, a Novosel je tada rekao da su mu bekovi igrali kao da su pali s kruske.