Sedam decenija KK Split: Od sjaja do očaja  

Ma koliko mi je uvijek bilo zadovoljstvo govoriti i pisati o košarkaškom klubu Split, ili Jugoplastika kako ga od milja u Splitu svi još uvijek nazivaju, toliko je zahtjevno u nekoliko kartica novinarskog teksta prepričati 70-godišnju povijest kluba. Jer, u tom je razdoblju Košarkaški klub Split proživio mnogo toga, od nekadašnje republičke lige vinuo se do prvaka Jugoslavije, pa pobjednika Kupa Radivoja Koraća, do trostrukog pobjednika Lige prvaka, da bi se potom opet vratio odakle  je krenuo – do skromne Hrvatske lige. Istina, to nije ona nekadašnja republička liga, sada je to prvenstvo države Hrvatske,´ali u praksi to dođe na isto. Klub je poslednjih desetak godina praktički  devastiran i sada vegetira u nadi da će jednom ponovo doći bolji dani.

Uspon muške košarke u Splitu, koja je do ranih 60-tih živjela u sjeni djevojaka, višegodišnjih doprvakinja Jugoslavije, započeo je povratkom sa studija igrača, kasnije  trenera i menadžera Branka Radovića. On je okupio sve tadašnje igrače kluba iz Spinuta,  bili su to  Prijić, Mijač, Tomić, Piplović, Katunarić, Bajrović i drugi, a braću Tvrdić doveo je iz lokalnog kluba Marjan. Sve ih je okupio na otvorenom igralištu  u Spinutu gdje su djelovala oba sastava KK Splt, muški i ženski.

Vizija Branka Radovića

pezzi 2

EKIPA JUGOPLASTIKE SEDAMDESETIH GODINA PROŠLOG VEKA

Brano Radović je bio radan trener, vizionar, ali i preteča sposobog tim-menadžera Nije trebalo dugo čekati na rezultate njegovog rada i utjecaja. Kao visoko pozicionirani službenik poduzeća koje je upravljalo gradskim resursuima uspio je izgraditi prvu košarkašku dvoranu na Gripama. Bio je to vjetar u leđa momčadi Splita koja se brzo vinula u vrh jugo-lige, a već 1971. u Split je stigla  prva titula prvaka, uz veličanstveni doček na rivi kakav su dotad mogli doživjeti samo nogometaši Hajduka i nešto ranije  ranije Đurđica Bjedov kada se s dvije medalje vratila s Olimpijade u Meksiku. Ta generacija Skansija, Šolmana, braće Tvrdić, Pruga, Manovića, Peterke i ostalih već iduće godine  zaigrala je u finalu lige prvaka Evrope u novoizgrađenoj dvorani u Tel Avivu, sa slavnim Injisom kojega je vodio jedan od najboljih jugoslavenskih trenera svih vremena Aca Nikolić. Splićani su bili na pragu senzacije, izgubili su finalnu utakmicu za samo jedan koš. Ignjis je slavio zahvaljujući obilatoj pomoči sudaca, Turčina Topozoglua i Grka Avramidisa. Uvijek pouzdani, krilni napadač i najbolji šuter kluba svih vremena Damir Šolman trebao je odlučiti utakmicu. Dan danas veliki džentlemen među koševima prisjeća se te bolne utakmice:

– Manović je imao loptu u rukama, krenuo je naš posljednji napad, Ignis je vodio samo košem razlike. Nisam  uspio kako treba uhvatiti loptu, dobio sam po rukama, čisti faul, ali se suci nisu oglasili. Mnogi mi zamjeraju što nisam uspio poentirati za prvu titulu u Ligi orvaka, a zapravo sam bio onemogućen. Bilo bi bolje da je Cvrco (Manović ) dodao Rati Tvrdiću desno, bio je sam i u boljoj poziciji. Te utakmice sjećat ću se dok sam živ… Što ćete, s jedne strane slavni Ignis, s druge debitant u Ligi prvaka Evrope, a dvoboj ravnopravan do poslednje sekunde – zaključio je čovjek koji je uvijek plijenio posebnim šarmom. Za vašeg reportera najveći gospodin te prve jake momčadi Jugoplastike, a  možda i svih generacija uopće !

Šolman, tragičar i junak   

Slijedile su godine u kojima su igrači postepeno odlazili, a Jugoplastika se pretvorila u – drugoplastiku, bila je godinama viceprvak nikako i najbolja. No, žuti su se ipak uspjeli vratiti pod vodstvom bivšeg centra Petra Skansija, najprije su 1976. postali osvajači Kupa Radivoja Koraća, a godinu kasnije osvojili su sve tri titule u natjecanjima u kojima su nastupali. Žuti su ponovili uspjeh u Kupu Radivoja Koraća, osvojili su prvenstvo i Kup Jugoslavije. Bila je to oproštajna godina Šomana i Rate Tvrdića. Posebno je damatično  bilo u prvenstvu gdje je odlučila majstorica s Bosnom u Beogradu, a junak je bio – tragičar iz Tel Aviva Damir Šolman, sa sirenom je donio pobjedu Jugoplastici.

– Bila je to luda godina – priča danas Šolman. – Kada smo izgubili od Bosne u Splitu činilo se da je sve  gotovo, da će  Bosna biti prvak. Ali, slijedio je revanš u drugom dijelu prvenstva u Sarajevu. Ušli smo kockarski u utakmicu, Pero Skansi je tražio da brzo završavamo napade, u petoj, šestoj sekundi iznenadili smo ih, izrešetali i pobijedili. Trebalo je u Novom Beogradu odigrati majstoricu. Ni ta utakmica nije dobro za nas počela, gubili smo pred kraj 9 razlike, ali je opet krenuo naš dišpet, stigli smo izjednačiti i dvije sekunde prije kraja imali smo loptu. Kao da sad vidim našeg pleja Tudora, imao je loptu, nije znao što će… dobacio je meni na moju poziciju, na lijevoj strani, primio sam je, digao sam se na šut i sa sirenom postigao koš za – titulu! Ko sretniji od mene…

Tada je postepeno krenula  smjena generacije, momčad je držao jedan od tadašnjih najboljih centara Jugoslavije Željko Jerkov. Njegove igre teško je zaboraviti, posebice u finalnim utakmicama Kupa Radivoja Koraća, koji je tada bio u rangu, recimo nogometnog Kupa Uefa. U oba finala splitski košarkaši imali su za protivnika talijanske momčadi, 1976. je pobjeđen torinski Kinamartini Torino u dvije utakmice, a u trofejnoj 1977. Alco Fortitudo Bolonja, i to samo u jednoj utakmici koja je odigrana u Italiji, točnije u Đenovi. Tada je doslovce Željko Jerkov sam pobjedio favorite  iz Bolonje.

Kako su u životu usponi i padovi neminovni tako je i Jugoplastika u narednih desetak godina proživljavala teške dane. Početkom 80-tih čak je za trenutak ispala iz Prve lige, ali se još u istoj sezoni vratila pa čak u doigravanju bila u prilici opet osvojiti prvenstvo. No, trebalo je čekati dugo vremena da se radost vrati na lica navijača žutih. Novi uspon Splita uslijedio je poslije ispadanja iz Prve lige. Na kratko se na klupi splitske momčadi našao neponovljivi Krešo Čosić, pa tanden Grdović-Trninić, Moka Slavnić, da bi plodove njihovog rada dogradio i kasnije uživao Božo Maljković koji je kao anonimni trener došao na Gripe na preporuku Ace Nikolića . Žuti su 1988. opet prvaci Jugoslavije, pobjegli su Ciboni 4 boda, isto su ponovili 90 i 91, najprije su bili ispred Crvene zvezde, a u sezoni 1990/91, pod imenom Pop 84, imali su na koncu 2 boda više od tada super jakog Parrizana. Taj dio povijesti žutih još uvijek je u relativno svježem sjećanju prijatelja sporta. Bile su to godine kad je splitska momčad dominirala u Evropi  osvojivši uzastopno tri titule prvaka u Ligi prvaka, što je dotad uspjelo samo momčadi AS Riga na početku natjecanja. Splićani su prvu titulu osvojili u Minhenu 1989, drugu godinu kasnije u Saragosi, a treću u Parizu. Zanimljivo, do svih tih titula Splićani su dolazili preko “mušterije” Barcelone, koju su pobjedili dvaput u finalu, a jedom u polufinalu. U  prvom finalu u Minhenu savladali su veliki Makabi, što je predstavljalo senzaciju nad senzacijama…

TONI KUKOC i ZORAN SAVIC, kosarkasi POP 84, na utakmici protiv Partizana. Beograd, 27.01.1991. Foto: Nebojsa Parausic Kosarka, Partizan, POP 84 Split
TONI KUKOC i ZORAN SAVIC, kosarkasi POP 84, na utakmici protiv Partizana.

Bile su to godine dominacije najjače momčadi žutih u povijesti. Jer Rađa, Kukoč, Perasović, Sobin, Ivanović, Sretenović i drugi uspjeli su zasjeniti sve uspjehe svojih prethodnika: uspjeli su zagospodariti Evropom, a kasnije su slavu splitske košarke Toni Kukoč i Dino Rađa uspjeli potvrditi i u najjačoj ligi svijeta, američkoj NBA. Mnogi splitski igrači participirali su u največim uspjesima reprezentacije, kako bivše države tako i mlade Hrvatske, a povijesnom je ostala upamčena ona finalna utakmica na Olimpijskim igrama u Barceloni kada se najjačoj američkoj reprezentaciji svih vremena suprostavila upravo Hrvatska.

Početak ratnih događanja u Hrvatskoj donosi rasipanje te slavne momčadi. Četvrtu godinu za redom u Ligi prvaka, zbog rata, splitski košarkaši igraju kao domaćini u Španjolskoj. Momčad je jedva sastavljena, vračeni su neki igrači koji se u šampionskom timu nisu mogli afirmirati, iz Alkara dolazi Joka Vranković, iz Tuzle Videka, iz Dubrovnika Damir Tvrdić. I opet je za dlaku izmakao fajnal for, no u narednim godinama klub je praktički životario.

Godine vegetiranja

Naredih godina košaraški klub s Gripa, sada pod imenom Croacija osiguranje, nastavlja vegetirati gledajući u leđa Ciboni, pa i Zadru. Istina, osvojeno je pet kupova, ali i jedno jedino prvenstvo Hrvatske 2003. kada se u klub vratio Dino Rađa, a sa strane su došli Zdovc i Sesar, te stari trener Petar Skansi.

Tada počinje agonija koja traje do današnjih dana. Na čelo kluba dolaze pojedinci koji ga ne uspjevaju vratiti na stare staze, bivši uspješni dužnosnici nisu poželjni pa je čak morao otići i vrijedni tajnik Josip Bilić, pravi katalizator odnosa u klubu. Potom se punih sedam godina svim srcem angažirao kao predsjednik Dino Rađa, jedini iz trofejne momčadi. Davao je i svoj novac, ali ostao je sam, nema više entuzijasta i prave atmosfere na Gripama. Sve se slabije radi na svim nivoima, posebice na stručnom planu, igrači čim stasaju odlaze poput Vujčića, Ukića i Žižića. Naposljetku na površinu je isplivao golemi dug, klub je pred vratima stečaja pa i gašenja. Srećom, razumijevanjem grada, osobito novog gradonačelnika Ive Baldasara, stečaj je spriječen, izvršeno je preoblikovanje u dioničko društvo u kojem je grad većinski vlasnik. Trenutno nekoliko ljudi koje je odredio vlasnik,  pokušava klub stabilizirati i staviti na čvrste noge. U takvom stanju dočekana je proslava 70. obljetnice koja je upravo u tijeku. Obično se takvi jubileji obilježavaju nekom jačom utakmicom, turnirom, no grad se ponaša domaćinski, ne želi na proslave koje su ipak samo zabave, bacati novac kojega ionako nema dovoljno. Klub je s gradom organizirao neke trunire mladih, ali trošiti na prigodne fešte nije imalo smisla ni ekonomske opravdanosti. U takvoj situaciji  nekoliko bivših igrača-veterana izdaje prigodnu publikaciju, postavlja se foto izložba, a 27. ovog mjeseca prikazat će se film što ga je za ovu obljetnicu proizvela Hrvatska radio televizija.

Da zaključim, kad je riječ o KK Split jedna pomalo čudna stvar pada u oči. Iako je ovaj klub godinama postizao vrhunske rezultate na svim nivoima, posebice na međunarodnom planu, nikada nije doživio, recimo, popularnost Hajduka, nikada se nije stvorila prava armija navijača koja bi živjela s klubom.  Košarku je u Splitu voljela manja grupa ljudi koja nije propuštala nijednu utakmicu. No, ona  se postepeno osipala, a mladi se navijači nisu regrutirali jer ih nije imalo ni što ni tko privući igri među obručima. Ostalo je zabilježeno da je i u godinama najvećih uspjeha splitske košarke, velika dvorana na Gripama, gdje su se igrale najvažnije utakmice, samo dvaput bila dupkom ispunjena. Košarkaški klub Split nije nikada uspio, poput Hajduka postati, kako se to često kaže, narodski klub. No, u klubu se dobro radilo,  razumljivo s usponima i padovima koji obično prate većinu sportskih organizacija. Nažalost, nikada se više nije pojavio čovjek-lokomitiva kakav je bio Branko Radović, ali bilo je itekako vrijednih ljudi, od predsjednika Vidana, Gudića, Njegovana posebno dopredsjednika Milasa, tajnika Bilića i drugih koji su naposljetku doveli klub na vrh Evrope, i to čak tri godine za redom. Košarkaški klub s Gripa, proglašen je na posljetku od krovne organizacije FIBA, klubom 20. stoljeća, priznala ga je cijela Evropa, nažalost sam Split ne u dovoljnoj mjeri.

Na kraju ostaje nam samo pridružiti se brojnim čestitkama koje ovih dana stižu na adresu kluba s Gripa, svakako na pravu adresu. Jer, teško bismo u Hrvatskoj, pa i cijelome svijetu, pronašli klub iz tako malog grada koji je postigao tako velike rezultate. Zato,  “Sretno, žuti za vaš 70. rođendan. Proživite nam dugo…”

Autogol na “ žuti način

Kao i svaki drugi autorski tekst tako i ovaj o splitskoj košarci završit ću događajem koji se upravo zbio, a mogao bih ga nasloviti  sa“ vjerovali ili ne “.

I vrapci u bivšoj državi, kao i Hrvatskoj, znaju da sam splitskom klubu, košarci uopće, bio posvečen od glave do pete. Ne samo što sam jedini novinar iz Splita koji je pratio klub od njegovog ulaska u Prvu ligu Jugoslavije do danas ( 50-tak godina ), 5 godina sam bio u upravi kluba, a više od svega raduje me što sam bio prvi u Hrvatskoj koji je organizirao jedan radio prijenos neke košarkaške utakmice. Bilo je to 1970. godine za finale kupa Jugoslavije Jugoplastika-Zadar, a zajedno s kolegom Mićom Mazelom, sportskim urednikom matične kuće Radio Zagreba, četiri godine kasnije ustanovili smo subotnju košarkašku emisiju na Prvom programu koju su uzimale sve radio stanice srpsko-hrvatskog govornog područja. Emisija još uvijek traje. Ne trebam naglašavati da sam prenosio gotovo sve utakmice splitskog kluba iz Splita i inozemstva, uključujući i one najveće kad su žuti osvajali evropska odličja.

Prošlo je vrijeme, rezultati slavnog kluba više nisu briljantni, ali su veterani ipak odlučili obilježiti njegov 70. rođendan. I točno prije godinu dana nazvao me jedan od članova uređivačkog odbora za izdavanje posebne publikacije Vinko Bajrović, nekad tehniko reprezentacije Jugoslavije, s molbom da napišem par riječi o klubu, onako iz srca, nešto po čemu ću se uvijek sjećati tog kluba. Nisam mogao odbiti jer sam trebao biti jedan od  230 ljudi koji će sudjelovati u toj publikaciji. Napisao sam, zapravo prenio iz svoje knjige uspomena, prvo finale Kupa prvaka Evrope 1989. u Minhenu kad je Jugoplastika osvojila prvu titulu . Tekst sam nazvao: “Moj najsretniji, ujedno i najtužniji dan s košarkom “, radilo se o tomu da sam poslije polufinalne utakmice sasvim izgubio glas. Godinama, od 1973. i Tel Aviva čekao sam taj dan, i kad je on došao stradale su mi – glasnice. Nisam mogao govoriti…. Kroz taj tekst opisao sam finale u kojem je splitska mladost nadigrala slavnu izraelsku momčad… Od urednika Vinka Bajrovića primio sam e-mail u kojem kaže da je primio tekst, da je odličan i da će ga objaviti na 133. strani…

Prolazili su mjseci, godina dana, i došao je napokon dan prezentacije knjige u splitskom Kazalištu. Otišao sam, kako je red, na tu feštu. I ostao zapanjen – jedino mojeg teksta nije bilo. Kako je to iznenadilo sve novinare uslijedila je prvo moja reakcija, a onda i ljudi koji su smislili ovu – psinu. Prvo je urednik publikacije Zdravko Reić izjavio da je sponsor knjige, izvjesni Branko Roglić, jedan od novopečenih hrvatskih tajkuna, uvjetovao financiranje knjige izbacivanjem mojega teksta. Zatim je u dogovoru s trećim kreatorom ovog događaja Ratom Tvrdićem, čovjekom koji misli da je Košrakaški klub Slplit – njegov privatni, izišlo u medjima kako moj tekst nije bio dobar, to jest primjeren događaju. Objavio sam potom neobjavljeni tekst na portalima i u Slobodnoj Dalmaciji, da ljudi vide o čemu se radi.

Mogao bih o ovom još mnogo toga napisati. Ali, pametnima dosta!

Photo: Privatna arhiva