Souly: Kolos Žele (1)

Čak i kad prisustvovali smo fizički određenim istorijskim momentima jugoslavenskog basketa, godine, novotarije, tekući problemi, namjerni i spontani pobačaji našeg pamćenja i ko zna ća još, ometaju nas da bismo ispravno prosudili njihovu važnost i realnu istorijsku veličinu. Također je moguće da smo u vrijeme beskonačnog košarkaškog obilja pomalo i zastranili, navikli na neiscrpni kvalitet, tako da ga nismo preterano razumjeli, cijenili i primjećivali. Po onoj staroj narodnoj – dabogda imao, pa ne imao… Ponekad prave vrijednosti otkrivamo tek nakon što dojmovi se slegnu, tek nakon što sedimentiraju u svoju konačnu rezultantu. Tako sam i ja, u vremenima dok odrastah uz košarku, prisustvovao nekim genijalnim momentima legendarnih ex-Yu košarkaša, a da ih nisam znao nagraditi zasluženim uvažavanjem.

Već piskarah o nekolicini takvih poput Mihovila Nakića, Gorana Sobina ili Miodraga Marića… Porad toga morao sam još dublje pročeprkati po stojadinovskoj prošlosti kako bih ipak ispratio neke persone s dostojnim i zasluženim respektom.

Sve donedavno nisam imao pojma da je košarkaš o kome će ovdje biti reč bio toliko dobar. Sve dok nisam mirno sjeo i u osami ličnog mi arhiva sabrao pluseve i minuse njegove karijere. I pored toga što je u domaćem prvoligaškom društvu proveo samo 7 sezona i što je kasnije u Italiji dodao tek jednu punu sezonu, Željko Jerkov spada u elitu bivše jugoslovenske košarke. Da bih vam odmah objasnio koliko visoko on stoji na mojoj listi, reći ću vam da je No. 17 u „stojadinu“, jedno mjesto iza Peđe Stojakovića i jedno ispred Raše Radovanovića, također istinskih legendi jugoslavenskog basketa. Vjerojatno kapirate zašto iza Peđe, a reći ću zašto malo ispred Raše. Za razliku od njeg, Jerkov je uvijek bio prvim imenom, najkorisnijim pojedincem splitske Jugoplastike u svim uspjesima i trofejima koje je sa timom s Gripa nakupio, dok je Radovanović ipak bio druga ili treća violina isto tako nezaboravne sarajevske Bosne.

Raša imao je dužu, možda i plodniju karijeru (osvojio Evroligu za razliku od Jerkova), ali Žele Jerkov zato imao je nevjerojatnu konstantu karijere, gotovo nikad ne razočaravši, bilo da je rič o Jugoplastici ili o njegovim danima u reprezentaciji Jugoslavije s kojom je uzeo briljantnih 9 velikih medalja na isto toliko velikih takmičenja. Od toga je 5 zlata. Od 1976. do 1980. bio je članom čuvene startne petorke najtrofejnije generacije domaćih košarkaša – uz Ćosića, Kićanovića, Slavnića i Dalipagića, Žele je uvik bio najzapostavljeniji. On nikad nije bio magnet za mase kao njegovi reprezentativni saigrači, ali njegova veličina čuči i u neprimjetnosti. Jednostavno, bio je toliko dobar i pouzdan da smo navikli… Možda se mnogi njegovi igrački ispisnici i ne slože, ali još jednim argumentom za ovako visok plasman Jerkova je njegova igra u obrani, marginalizirana nedostatkom pouzdane statistike tog vremena – ali ako uglavim one neumitne a dostupne brojke u ovu priču, ispade mi da je Žele bio najboljim odbrambenim centrom bivše države.

Skok na skok bio je moto Željka Jerkova

Rođeni Puležan, vitki i vižljasti momak dugačak gotovo 210 cm, Jerkov s košaricom počinje u svom rodnom gradu krajem šezdesetih, da bi vrlo brzo pobudio interes velikih klubova. Najviše sreće imala je splitska Jugoplastika đe je Željko naslijedio još jednog legendarnog centra „žutih“ – Petra Skansija. Član zlatne juniorske selekcije s Evropskog šampionata u Zadru 1972, Jerkov još tad počinje svoj odnos i prijateljstvo s nekim drugim opjevanim likovima domaće košarke: selektorom Mirkom Novoselom, i kasnijim velikim frendom Draganom Kićanovićem. Nakon što je pauzirao jednu sezonu po potpisu za Jugoplastiku, Jerkov je svejedno u sastavu reprezentacije na EP u Barceloni ’73, prvom di je Juga uzela zlato. Uz njega se na istom prvenstvu u repki predstavljaju Slavnić, Dalipagić i Kićanović. Željko je onda svoj prvoligaški debi u Splitu odradio u sezoni 1973-74, a od tad pa nadalje i ubuduće bio je jedan od najvažnijih igrača domaćih i evropskih parketa sa zagarantiranim mjestom u dresu s državnim grbom.

Nakon zlatnog evropskog prvenstva 1973. Jerkov uzima reprezentativne medalje kao na tekućoj traci: svjetsko srebro ’74 u Portoriku, pa ono povijesno evropsko zlato na domaćem terenu Beograda dogodine, zatim i olimpijsko srebro u Montrealu 1976. godine kad je Željko već standardnim članom prve postave reprezentacije. Jugoplastika je svih tih godina bila jedna od najboljih evropskih momčadi, ne samo domaćih – 1974. uz osvojeni domaći Kup, igra i polufinale Kupa Radivoja Koraća, a naredne godine polufinale Kupa pobjednika kupova, uz više Željkovih zapaženih partija. Ipak, tih godina splitska ekipa nikako da osvoji domaći naslov, uglavnom završavajući druga u prvenstvu SFRJ što će joj donijeti nadimak „Drugoplastika“. Konačno, u sezoni 1975-76 Splićani osvajaju svoj prvi evropski trofej u istoriji – Kup Radivoja Koraća. Jerkov je kolosalan na putu do tog pehara/statue. U četvrtfinalnoj grupi, u susretu protiv Mobilkvatra iz Milana, Jerkov ubacuje 39 poena i vlada pod koševima, skupljajući lopte ka hobotnica školjke. U polufinalu takmičenja Splićani eliminišu superjaki Sinudine iz Bolonje uz fenomenalnih 37 poena i 18 skokova Jerkova u iznenađujućem trijumfu Jugoplastike u Bolonji (79-92, nakon što su doma izgubili 9 razlike u prvom susretu).

Jerkov i Slavnić – članovi prve petorke reprezentacije SFRJ na OI u Montrealu

Željko u finalu Kupa Koraća dokaže da je istinski majstor. Finale je za protivnika opet iznjedrilo talijanski tim, ovaj put košarkašku škvadru iz Torina. Jugoplastika dobije inicijalni susret na svom terenu sa 13 razlike, a u uzvratu izvuče neriješeno. Jerkov standardno sjajan – 42 poena i potpuna dominacija ispod koša u dva finalna megdana. Kraj pehova Splićana u domaćem prvenstvu stiže u sezoni 1976-77, štoviše, oni te sezone osvoje trostruku krunu nakon što obrane svoj naslov u Kupu Radivoja Koraća, a uzmu i domaći Kup. Žele je ponovo fenomenalan u svim ključnim susretima. U finalu domaćeg kupa protiv riječkog Kvarnera on ubaci 31 poen i uhvati 15 lopti, a onda to sve nadmaši u finalu Kupa Koraća na vrućem terenu Đenove protiv skoro pa domaćeg Fortituda iz Bolonje. U jednoj od najboljih životnih partija, Jerkov serijom bezgrešnih šutova s poludistance saspe 34 poena i uhvati pola lopti cilog tima Jugoplastike u još jednom trijumfu Splićana, 87-84.

Triler-završnica prvenstva SFRJ ’77 donijela je susret majstorice između Jugoplastike i sarajevske Bosne na neutralnom terenu Beograda nakon što su oba tima završili regularni dio sezone sa po 23 pobjede i 3 poraza. Dalmatinski tim slavi nokautom Šolmana sa zvukom sirene za konačnih 98-96, a Jerkov doda još jedan impresivan performans sa 15 poena, 20 skokova i par nezaboravnih rampi na kontu. Trostruka kruna je kompletirana, a Splićani su prvim timom Juge u istoriji kojem je to uspjelo. Za Željka sezona još nije bila gotova jer reprezentativne obaveze donose i evropski šampionat u Belgiji. Jugoslavija na pomenutom osvaja svoje treće kontinentalno zlato u nizu, a Jerkov odigra uobičajeno – nikad glavnom opcijom državne selekcije u napadu, on pripomogne sa 8.9 poena i 7.7 skokova prosječno u dvadesetak minuta na parketu.

Premda je ta godina 1977. bila nekim logičnim vrhuncem Željkove igre, on ostaje vjeran svojoj konstanti kvalitete sve do kraja igračke karijere koja će se protegnuti na još nekoliko, malo je reći izvrsnih sezona. Tih kasnih sedamdesetih, iako se statistike osim broja poena i nisu vodile pretjerano pouzdano, „SN revija“ daje Jerkovu rekordan prosjek od preko 17 skokova u prvoligaškoj sezoni! Meni lično Jerkov naročito ostaje upamćen po umjetnosti bananiranja svakolikih protivnika, bilo da se radilo o naivnim pacerima s domaćih košarkaških pašnjaka ili o snažnim sovjetskim centrima u reprezentativnim dvobojima. Njegova sposobnost munjevitog drugog ili trećeg skoka bila je superiorna svim ostalim evropskim centrima kasnih sedamdesetih.

(Nastaviće se)

Photo: Privatna arhiva