Souly: Magični Taubi
- March 8, 2018
- 1 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
U suvremenoj evropskoj košarci na cijeni su fizički pripremljeni, odgovorni igrači koji maksimalno ispunjavaju zamisli trenera, kreću se mnogo, stoje u bloku, trče oko, kroz i ispod njega, igraju čvrstu obranu, nemaju prepoznatljivih finti i gotovo nikad ne čine potez više. Ili potez previše. Bože sačuvaj – odigraj nešto van moje trenerske šablone, van utakmice koju ja, kao veliki trener, igram u svojoj glavi, a ne ti, beznačajni košarkaš na terenu – i odmah si van rotacije, štoviše, Stiv Neš ti meni malo duže na parket.
Zvijezde su treneri, a ne košarkaši. Nema već odavno niskobudžetne, meraklijske košarke, a i raja se danas loži na obranu, snagu i trku. Kad nema velikih trofeja, jake domaće lige, zlata, talenta, improvizacije i romantike, raja mora da se loži na ono šta ima, jel tako? Zato i ja se ložim, iako ponekad, da prostite, okrenem leđa toj evropskoj košarci, predvođenoj mrtvim sponzorima, izvjesnim pobjednicima, pravnicima bez vica, košarkašima uglavnom bez repa i lica, pa onda gledam NBA đe se igra, ne trenerska, već igračka košarka.
A o meraklijskoj košarci s pokojim potezom više, informišem tu i tamo one koji mare. Znate – bez prećerivanja – čarobnjacima bjehu izvjesni Boco Kolaković, pa onda i Pino, Moka, Jare i drugi, a svi oni velik dio svog čuvenja dugovahu činjenici da su igrali i za sebe i za svoj tim, ali i za publiku. Zato pamte se tako dugo. Nije da su oni bili jedinim košarkašima izvan tih uštogljenih kalupa igre, samo su nekima od najčuvenijih. A u rangu s pomenutima bješe i jedan koji je svojevremeno pripadao plejmejkerskoj eliti Evrope, ali kako je uvijek bio popularniji u narodu no u struci, njegov slučaj spada u interesantnije u ovom malom podsjetniku na jugoslavensku košarkašku prošlost.
Borut Bassin (ajde može i Basin) bio je godinama jedan od najatraktivnijih košarkaša Jugoslavije. Plavokosi Taubi (po djevojačkom prezimenu majke koje glasilo je Golob) bio je jednom od najvećih košarkaških zvijezda bivše države u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog vijeka. Visok tek 178 cm, disponirao je dotad neviđenim igračkim stilom i, premda je veliki dio karijere igrao po boku magičnom Ivi Daneuu, bio je košarkašem koji se nije ustručavao tog poteza više. A nerijetko – i tri i pet, ako je rezultat dozvoljavao a gledalište bilo zrelo…
Počevši s košarkom s 12 godina, Borut sa 17 upada u prvi sastav ljubljanske Olimpije kako bi na terenu naslijedio još jednog člana „stojke“ – Borisa Kristančiča. Ekspresno postaje jedan od najboljih i najomiljenijih igrača domaćih otvorenih terena i, nakon dva brzinska domaća naslova s Olimpijom, već sa 19 igra prvo veliko reprezentativno takmičenje – Eurobasket 1963 – iako ga Profesor i nije nešto posebno gotivio, naglašavajući Bassinov nedostatak visine kao veliku prepreku njegovoj karijeri. Taubi je, u stvari, uvijek bio mimo nekih propisanih formi koje bi mu garantirale mamutsku karijeru u dresu državne selekcije. Nije da njegovi reprezentativni trenuci nisu bili pomena vrijedni – u periodu od 1963. do 1971. Borut je odigrao 63 susreta za repku, osvajajući tri medalje na velikim takmičenjima, uz ono neslužbeno zlato na prvenstvu globusa ’66 u Čileu. Baš na tom šampionatu Bassin je odigrao neke od svojih najupečatljivijih minijatura, a još se među košarkaškim fosilima prepričava njegova kontrola tekme i čuvanje lopte u ključnoj pobjedi nad Amerikancima.
Te godine bile su i nekim vrhom Borutove popularnosti i umješnosti. Po osvajanju još jedne titule u prvenstvu bivše države u sezoni ’66, „zmajčeki“ su sa sjajnim sastavom (Daneu u formi života, Žorga, Ajzelt, Dermastija, Miler, Logar…) i po drugi put u svojoj istoriji doprli do polufinala Kupa šampiona, a tamo je Bassin odigrao besmrtnu partiju. Nikad koš-geterom s renomeom, Bassin je izludio vanjsku liniju Real Madrida u tom polufinalnom baksuzluku i tesnoj zmagi Reala 88-86, tako da je o njegovih 32 poena i mnogobrojnim razrokim fintama pisala cijela košarkaška Evropa. Ljubljančani nisu podnijeli izlazak trojice igrača zbog pet faulova, a najbolnijim bio je izlazak kapetana, Ive Daneua, nekih dvjestotinjak sekundi prije kraja. Pomalo je tužno da je Taubi odigrao svoju najfamozniju evropsku predstavu u jednom od najbolnijih poraza u historiji lajbaške Olimpije.
Bassin je nastavio rulati i po preseljenju košarke u dvorane i tamo je osvojio svoj posljednji naslov s ljubljanskim klubom. Bilo je to u znamenitoj sezoni ’70, nakon koje je Borut ostao bez još jedne stvarce koja bi lijepo legla njegovom igračkom životopisu. Nije odabran među 12 junaka za Svjetsko prvenstvo u Ljubljani. Zato je sezona 1970-71 vidjela još jedno njegovo svijetlo izdanje i povratak u okrilje repke na Eurobasketu ’71 u Njemačkoj gdje je, nakon evropske bronce ’63 i svjetskog srebra ’67, zaključio vožnju u državnoj selekciji još jednim srebrom. Iduća sezona je, nakon više od dekade, donijela privremeni oproštaj Bassina od Olimpije i njegov, pomalo neočekivani, potpis za drugorazrednu zagrebačku Industromontažu.
Upravo taj boravak u „monterima“ bio je nezaboravnom štacom iako je svega jedna sezona bila prvoligaškom. Bio je to prilično zvučan sastav za jednog drugoligaša – karijeru je završavao Dragan Kovačić, dolazili su Nakić, Marelja, Miholić… Upravo tad sam prvi put vidio Bassina igrati i to na nekom memorijalnom turniru koji se konao nakon regularne košarkaške sezone, na pragu jednog divnog košarkaškog ljeta, a Bassin je, iako već u tridesetima, na terenu imao dobro posloženu i raspoređenu ekipu – znalo se ko mu ide po burek a ko mu nosi pivo i ćevape. Tih godina je imao i svoje najbolje statistike, ali one u košarkaškom životu Boruta Bassina i nisu igrale neku rolu jer sakrile bi draž njegove igre. Iz tih godina ide i storija kako je Ćosa (koji se stvarno potrudio širit svoju religiju) umalo nagovorio Bassina na mormonsku vjeru, ali Taubijev posljednji argument ostalo je pivo kojeg si ne bi mogao priuštiti u okvirima dotične.
Još jednom se vratio u Olimpiju i tamo odigrao svoje finalne dvije sezone, sad kao alternativa reprezentativcu Joži Papiču, u još jednom nezaboravnom sastavu Olimpije i posljednjem neuspješnom pokušaju oprostiti se s još jednom prvenstvenom titulom, skupa s Ćosićem, Jelovcem, Subotićem, Gvardijančićem… Da bi se umirovio nakon sezone ’78, najprije potisnut zlatnom generacijom Yu-košarke, zatim pregažen zaboravom koji je donijela zvjezdana generacija iz Bormija. A Borut Bassin bio je košarkaš s velikim k…
Ne samo zbog navedenog, već i zbog one jedinstvene, njime patentirane finte kad uglavi žogu među noge a protivnik pase po tribinama, ili onog kako je onomad Lokomotivinog Avberšeka bacio cimkom u publiku, ili što je bio jednim od trojice, svojevremeno izuzetno popularnih, slovenskih, sportskih mušketira (plus Branko Oblak i Tone Gale), a može i to što Borut bješe jednim od najboljih osvajača lopti na domaćim terenima – okrao bi vas na sred terena ka profinjeni tršćanski džepar, a vi ne biste ni osjetili da ste ostali bez lopte. Vidite – u mojim uspomenama neracionalnost i atrakcija za auditorij, ponekad su ispred racionalnosti, trofeja i ispunjavanja trenerskih zadatataka. Omaleni Borut Bassin je svojevremeno bio košarkaška veličina, nepatvorena zvijezda, ako već ne svjetska, onda eto jugoslavenska, iako nije na meti medija već decenijama. A još jedan od pluseva mu je u me i strast za pecanjem, ljubav prema lipljenima iliti lipanima kako ih u Sloveniji zovu. Ufff, kako su ukusni, čak i bez uvaljivanja u brašno, samo onako na ulje, ne treba ni soli, ma da prste poližeš… Zato Borute – želim ti još puno dobrih komada, onih od kila pa naviše, makar i ovi upola manji nisu za baciti…
Photo: Printscreen
Samo kad se setim tog momka. Devojka su plakale zbog njega. Simbol!