Souly: Mrtve patke

Pročitah vam nedavno ja, neđe u dubinama ovog našeg šarolikog sajta, mnogo junačkih tekstova koji lipte onim nasušnim oblicima pozitivnog patriotizma i hrane naše malokrvne i nesigurne duše, ali prije svega nejač našu zajedničku, parolama što dotiču nebo svojom moralnom i obrazovnom vertikalom. Jedna od takvih glasi „Bogdan ubija Hrvate“ (autoru slogana doživotni respekt i bezgranično hvala za inspiraciju mnogih budućih tekstova). Mislim, mi Hrvati ionako nismo neki košarkaški igrači, bolji smo u drugim sferama gubitništva jer sve medalje naše povijesti iskovali su jugoslovenski košarkaši, odgajani u bivšem sistemu i generalno nije za neku posebnu hvalu razbit nas Hrvate. Košarkaški gledano (barem trenutno) – mi smo mrtve patke.

Ali, braćo, ta divna, tankoćutna i besmrtna formulacija – Bogdan ubija Hrvate – nagnala me je da proverim (još jednom) da li i ja sam živ uopšte, da li sam preživija tu Bogdanovu kanonadu koja zapretila i mom je malom u Hrvatskoj gradu. Moram da čekiram dal’ još mi rujna krvca struji ili sam, ka i mnogi drugi, samo mrtva patka, pala na oltaru najuzvišenije košarkaške kontemplacije.

Tih patki, beživotnog stanja, u današnjici dovoljno na svakom koraku, a što Bogdana Bogdanovića se tiče, mislim da je to jedan iznimno fin momak koji posjeduje unikatno igračko umeće i već sad je visošću srpske košarke. Nadam se da će i u NBA da reprezentuje najfinije balkanske manire, želim iskreno svako mu dobro u životu, zdravlja i sreće. Eto, samo prošle godine igrao je 3-4 najvažnije tekme svoje dosadašnje karijere – finale Evrolige (gađao trojke 0-6 u porazu), olimpijsko polufinale (trica 0-4), a onda se još malo nadmašio u olimpijskom finalu (0 od 7). Još je falija trojku za produžetak u susretu grupe protiv Amera. U neku ruku unikatno ostvarenje – stvarno nije lako promašit svih tih bitnih 18 pokušaja i ne ukrumpirat nijednu…

Jebiga, i u prošlosti bilo je domaćih košarkaša koji u onim odlučnim momentima nisu ubijali leteću perad (između ostalog i nas Hrvate) kao što smo navikli. Pominjao sam već pokojne legende poput Radivoja Koraća koji je protiv Rusa i Amera na velikim takmičenjima teško kupovao ubačaje iz igre, ostvarujući tek 40% svojih normalnih streljačkih brojki, ili o čuvenom Draženu Petroviću koji je svoje najslabije predstave često ostavljao za finalne susrete, retko briljirajući u finalnim trijumfima ka u sezoni, usput gubeći pet prvenstava zaredom. Njegovi prvenstveni po(d)bačaji s moćnom Cibonom su, po meni i samo po meni, najvećim kiksevima nekog favorita u istoriji našeg basketa.

U onim važnim trenucima košarkaških priredbi loptu ne bih dao ni Žaretu Palji, a on mi to ne bi preterano zameril jer bih koju rekel o njegovom klupskom i reprezentativnom kolegi kojem bih je dal još manje i koji valjda beše najvećim baksuzom Yu-košarice. Riječ je o Vladi Divcu, a on je već sami start svoje internacionalne karijere začinio duplom loptom u finišu polufinala SP-a ’86 protiv Sovjeta. Ja ga nimalo ne krivim zbog toga – šta je uopće 18-godišnji centar tražio na terenu u posljednjim sekundama takve tekme?

Upečatljiviji su Divčevi neuspješni sudari s Jugoplastikom u sezonama ’88 i ’89, đe je ovaj bio najpre povređen pa miloklizno obrađen Sobinom i Rađom, onda u finalu domaćeg plejofa dogodine mašio je zadnji napad prve tekme za milimetriće, dok u drugoj pogodil ga novčić u izgubljenoj situaciji za Partizan, pa su se crno-bili ka p…e (purice iliti ćurke) pokupili s terena, demonstrirajući najviši stepen sportske nemoći. Divac se u emisiji s Dinom Rađom kod Ivana Ivanovića čupa tvrdnjom da bi bilo naopako da se nije ozledil, ali ja sam na Rađinoj strani – …završilo bi isto kako je završilo…

Jao, bre, što boli ovaj novčić, više no poraz…

Divčevu nestalnu formu pamti i reprezentacija u kojoj je on naslagao grandioznih ostvarenja, ali i imao katastrofalnih predstava nakon napornih NBA sezona (Valjda pod utjecajem ovog sajta sanjao sam noćas da sam sreo Njofru Paviljonskog koji me reče – Jebeš košarkaša u čijem ličnom opisu pominje se termin forma). U sudarima sa Sabonisom prečesto djelovao je kao početnik školarac, a jednu od najlošijih partija života (1-11 iz igre, 1-6 penali) Vlade ostavio je u svom reprezentativnom oproštaju na čuvenom SP u Indijanapolisu đe je na dresovima pobjednika posljednji put pisalo Jugoslavija.

Mamutska NBA karijera Vlade Divca bila bi upamćena drukčije da se ovaj domogao pobjedničkog prstena. Pritom je svoju najveću šansu Vlade sažvakao 2002. godine, sa Sakramentom, kad je, po ko zna koji put, ispao tragičarem četvrtog susreta finala zapada protiv Lejkersa kad nije uhvatio promašaj Kobija već ga izbio Horiju na dželatsku tricu, a zatim se isfaulirao u odlučnom, sedmom susretu. Iako je igrao gotovo ravnopravno Šakilu O’ Nilu, ponovo je bio na strani poraženih. Ono izgubljeno finale ’91 protiv nadolazećeg Džordana i bikova nije ni mogao dobiti iako je odigrao iznad mogućnosti.

Kako košarkaško vrime je prolazilo, lovaca na patke nije manjkalo, ali ja ću se držim utabane staze čuvenih i pripomenem si grandioznog i fantastičnog snajperistu, bliskog mi mjestom rođenja u bivšoj državi. Reč je o globalno priznatom Peđi Stojakoviću što proslavio se nečuvenim ostvarenjima preko bare. Trostruki All-Star, drugi strelac lige u sezoni 2003-04 i član druge najbolje NBA petorke za tu sezonu, Peđa je svoju popularnost umnogome dugovao liniji za tri poena. U ključnim susretima, ipak, rijetko je isporučivao svoje normalne stavke. U tri ponajvažnija finala karijere ciljao je trojku uspješno samo 3 puta iz 25 pokušaja. Kako? Đe? Šta?

Finale EP ’01 u Turskoj (1-7 za 3 poena), finale u Indijanapolisu dogodine (2-12 za tri) i finale Zapada protiv Lejkersa iste godine, 7. susret, trojke 0 od 6. Jeste i da se Peđa oprostio od aktivne košarke naslovom u Dalasu, a na tom plejof putu potopio je više te omražene Lejkerse sa 6 od 6 za tricu u metli Teksašana, ali, eto, tih čednih 6 došlo je sa devet godina zakašnjenja da bih gracioznog praćkaša Stojakovića imao na najvišim pijedestalima uspomena. Nula od šest i šest od šest jesu ogledalom, licem i naličjem karijere, one su znakoviti i mjerodavni košarkaški kismet momka iz Slavonske Požege.

Voli me, voli me, voli, ne voli me…Voli me, voli me, ne voli, ne voli…

Zato Bogdane, pamet u glavu sinko, igraš pored Tea koji zna o čemu je rič, dešava se i najboljima… Dražena sam gleda pucat trojku nula od devet, danas je najveći evropski košarkaš u istoriji, a nedavno sam vidija onog Karija, MVP momka NBA lige zadnjih godina, promašit svih 11 pokušaja za 3 na utakmici. Znači, ne da ima nade… Nego, bilo bi baš onako meraklijski zafrljačit jedno 13 čvrga s perimetra, istorijski renking i popularnost u narodu odma skaču u nebo…

Nekritičko idolopoklonstvo i mondijalistička, medijska manipulacija zajebane su stvari ako se o pačjem svetu radi. One su pomor za njih, ostavljaju mnogo mrtvih pataka pored puta. Što i nije tako loše ako volite da ih klopate. Ukoliko je mrtva patka netom preminula i ako se ne libite svježe strvine, ona još uvik može da posluži za utoliti glad…

Photo: KSS