Souly: Muke Svetog Nikole
- October 21, 2017
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Zagrebački otvoreni tereni šezdesetih godina minulog stoljeća svjedočili su pojavi nekolicine izuzetnih košarkaša. U ta bajkovita, košarkaškim shvatanjima sirotinjski jednostavna vremena, još nije bilo sasvim jasno koji će od zagrebačkih klubova isplivati kao dominantan u gradu podno Sljemena, jer su, osim prvoligaške Lokomotive, i Industromontaža i Mladost imali svoje adute i talente. Ključnim trenutkom koji je donio prevagu Lokomotivi, kasnije preimenovanoj u Cibona, bilo je dovođenje Nikole Plećaša iz gradskog rivala Mladosti. Od svog debija (26 poena Crvenoj zvezdi) u prvenstvu Jugoslavije u sezoni 1967. još na otvorenim terenima, Plećaš je trebao svega par godina kako bi se prometnuo u apsolutno najveću sportsku ikonu Zagreba. Ono što je bio Dragan Džajić u Beogradu, to je bio Nikola Plećaš u hrvatskoj metropoli.
Nikola Plećaš rođen je 10. januara 1948. u ličkom selu Bruvno. Sa šest godina seli u Zagreb, a sa osam prvi put upoznaje košarkašku loptu. Njegove četiri godine igranja za Mladost samo su uvertirom za put u Lokomotivu, put u košarkašku besmrtnost. Nivo popularnosti koji je Nikola s Lokomotivom dosegao u svega nekoliko godina, teško je objasniti iz današnje perspektive Facebooka i Twittera. Lice s brojnih naslovnica i plakata iz tih godina, Plećaš je u mom najranijem pop-svijetu bio peti član Beatlesa.
Navijačima kluba s Tuškanca nije trebalo dugo da prepoznaju talent kakav se još nije pojavio na košarkaškim terenima Zagreba. Fenomenalni bek-šuter, grandiozni trpač koševa, sjajni plejmejker po potrebi, atraktivan do zadnje granice funkcionalnosti, Plećaš je posjedovao samo sebi svojstvene poteze. Jednim od takvih bio je karakterističan ulaz u reket s lijeve strane i nevjerojatno visokoprocentan šut sa zadrškom – od table. Ili – ekspresni prodor pod koš i asistencija unazad koju protivnik ne očekuje, a ako slučajno sluti – polaganje odozdo koje nemre da isprati ni u mokrim snovima. Svoj božanski nadimak, Sveti Nikola, Plećaš je zaslužio relativno brzo, i već u svojoj trećoj sezoni u klubu on vodi momčad do prvog trofeja u njezinoj istoriji – Yu-kupa 1969. kad Lokomotiva u finalu u Zagrebu slavi sa 78-77 protiv ljubljanske Olimpije, osiguravši si prvi izlazak u Evropu.
Plećaš je još ranije debitirao i za najbolju selekciju države, donoseći kući srebro s Olimpijskih igara u Meksiku ’68, premda kao dvadesetogodišnjak nije igrao puno, ali od tada je regularno, do 1975, s iznimkom OI ’72, osvajao velike medalje na svakom takmičenju, postajući neizostavnim inventarom repke. Srebro iz Meksika dopunjeno je evropskim srebrom dogodine, a 1970. u Ljubljani, osvojeno je prvo veliko zlato uz velik udio Plećaša koji je članom početne petorke. Možda iznenadi nizak prosjek koševa u odnosu na onaj u Lokomotivi, ali Nikola je veći dio vremena u reprezentaciji djelovao kao organizator igre. Vjerojatno najboljim takmičenjem koje je odigrao jest Evrobasket ’71 đe je ostvarivao 8.6 poena po utakmici.
Istovremeno, Plećaš je od Lokomotive napravio kandidata za domaći naslov. U sezoni 1970-71, pojačana Draganom Kovačićem koji se vratio iz pečalbe, te Davorom Rukavinom koji je igrao sezonu karijere, zagrebačka ekipa je do posljednjih nekoliko kola vodila bitku za naslov. Na kraju je podlegla kvalitetnijoj splitskoj Jugoplastici, a Plećaš je kao utješnu nagradu osvojio naslov MVP prvenstvene sezone u izboru „Sportskih novosti“. To drugo mjesto iz sezone ’71 je bilo najbliže što je Sveti Nikola došao nadomak naslova. Ali ne i trofeja!
Kako je FIBA odlučila pokrenuti novo takmičenje u spomen na tragično preminulog Radivoja Koraća, Lokomotiva je dobila priliku nastupiti kao jedan od osam timova u inicijalnom Kupu Radivoja Koraća 1972. godine. Usud je htio da se u finalu sretnu zagrebački klub i OKK Beograd, bivši klub pokojne legende. OKK uvjerljivo slavi u Beogradu unatoč 29 Plećaševih koševa, a u uzvratu u Zagrebu ima utakmicu potpuno pod kontrolom nakon prvog poluvremena gdje vodi s 48-40 i ima 20 poena aktive. Tada se rađa dobar komad legende o Svetom Nikoli koji, igrajući veći dio drugog poluvremena sa 4 faula na kontu, ubacuje 16 uzastopnih poena koji iniciraju preokret i Lokomotiva na kraju slavi s uvjerljivih 94-73, donoseći jugoslavenskoj košarci prvi međunarodni klupski trofej! Plećaševih 40 poena u drugoj utakmici ulaze u anale domaćeg loptanja kao jedan od najvećih performansa u evropskim takmičenjima.
Plećaš je u Lokomotivinim putešestvijama evropskim takmičenjima imao prosjek od čak 31.8 poena prosječno! Ipak, trijumf u tom premijernom Kupu Koraća pokazat će se kao labuđi pjev tima s Tuškanca i narednih godina tim igra sve slabije uprkos tome što Plećaš nastavlja puniti koš protivnika, nerijetko zabijajući 55-60 poena na utakmici. U sezoni 1974-75 Plećaš je po drugi put najboljim strelcem domaćeg prvenstva s 33.2 poena prosječno, ali je Lokomotiva u donjem dijelu prvenstvenog poretka. Era Lokomotive završava u sezoni 1975-76 kada klub dobija novog sponzora i mijenja ime u Cibona. To je ujedno i posljednjom sezonom Svetog Nikole u klubu, jer nakon iste, varljivog ljeta ’76, on prelazi u Riječki Kvarner nakon deset sezona u dresu kluba s Tuškanca.
Plećaševa reprezentativna karijera, nakon olimpijskog posrtaja u Minhenu, nastavljena je prvim evropskim zlatom Juge na prvenstvu u Španiji ’73, u tečnoj fuziji s mlađim naraštajem reprezentativaca, a zatim i svjetskim srebrom dogodine. Posljednji veliki turnir koji je Nikola odigrao za najbolju selekciju bio je Eurobasket ’75 (tada PEK) s finalom u Beogradu. Juga je nastavila evropsku dominaciju, a Plećaš je, djelujući iz drugog plana, imao sjajan turnir. Bio je najpreciznijim izvođačem penala takmičenja s bezgrešnih 16 od 16, a u finalnoj pobjedi protiv Sovjeta ubacio je 10 poena. Prividno siguran putnik i na Olimpijske igre u Montrealu 1976, Plećaš u posljednji tren biva odstranjen iz državnog tima. Razlog – reklama za Franckov čaj kojom je Sveti Nikola, kakti, narušio temelje amaterizma. Snimljena od strane artističkog dueta, režisera Antuna Vrdoljaka i scenariste Mirka Novosela, ta banalna reklamica okončala je Plećaševu reprezentativnu karijeru. Njegov partner iz iste reklame, Andro Knego, putovao je na te Olimpijske igre, a Sveti Nikola se od ove epizode nikad nije oporavio.
Tako nekako počinje kraj jedne od najvećih i najosebujnijih domaćih košarkaških karijera. Najpopularniji sportaš grada Zagreba sedamdesetih i tadašnji rekorder u broju nastupa za državnu selekciju SFRJ dade još jednu sjajnu sezonu riječkom Kvarneru u prvenstvu 1976-77, bilježeći 29 poena prosječno (drugi u ligi), i vodeći riječki tim do finala domaćeg Kupa gdje Kvarner uvjerljivo pada protiv moćne Jugoplastike. Kako su Splićani osvojili trostruku krunu te sezone i nastupili u Kupu šampiona naredne sezone, Kvarneru je ovaj pothvat donio premijerno učešće u evropskim natjecanjima. Sveti Nikola izveo je i svoj drugi klub u Evropu.
Plećaš će još nekoliko sezona balansirati između Rijeke i Zagreba, gdje igra u dresu nižerazredne Industromontaže (tadašnji Monting), a karijeru će okončati početkom osamdesetih, još uvijek streljački dominantan na parketu. Bio je ovo pomalo tužan i nedoličan kraj jedne gigantske košarkaške priče koja se nekako pogrbila u svojih zadnjih par sezona, ali smatram se izuzetnim sretnikom što imao sam priliku gledati Plećaša i kasnije, na košarkaškim egzibicijama ili turnirima veterana. Naravno, i tamo je bio najefikasniji i najvatreniji…
Što je Nikola Plećaš ostavio u amanet raji i košarkaštvu Juge? Gledano iz današnjeg, medijski pomaknutog i obogaćenog kuta – Sveti Nikola bio je prvi košarkaški superstar u Hrvatskoj. Sama njegova pojava na košarkaškom parketu ili uopšte u javnom prostoru, dopunjena karakterističnim, bujnim brkovima, budila je maksimalni respekt, pozor ili histeriju fanova. Lokomotivu nikad niste otpisivali, baš zbog njegove sposobnosti demolirati protivnika, jer nitko nije mogao predvidjeti kako će se stvari odvijati ako Plećo zabije 50+.
Osim već pomenute izvrsnosti u evropskim takmičenjima, Plećaš je i u domaćem prvenstvu bio ofanzivna neman. S tri sezone preko 30 u prosjeku i dobrano preko 6.000 poena u domaćem prvenstvu, jedan je od najboljih jugoslovenskih košarkaša u toj kategoriji. Njegov prvenstveni prosjek od 26.8 poena po susretu je četvrti najviši u bivšoj državi. Samo su Korać, Kićanović i Mišović ispred. Plećaševih 5.404 poena u prvenstvu su rekord zagrebačkog kluba još i danas, kao i cifra od 55 poena na jednoj utakmici gostovanja (zajedno s Petrovićem).
Što se reprezentacije SFRJ i dosega s njome tiče, Sveti Nikola je i tu među najboljima. Njegovih 215 nastupa za najbolju vrstu je u samom vrhu, samo petorica košarkaša imaju više. Njegovih 1.394 poena u dresu Juge stavlja ga u Top 20 strijelaca njezine historije. I pored montrealske sage i preranog izlaska iz kruga reprezentativaca, Plećaš je s najboljom selekcijom osvojio sedam medalja na velikim natjecanjima, od čega su tri zlata. S manjih takmičenja, Plećaš ima dva zlata s Mediteranskih igara (’67 u Tunisu i ’75 u Alžiru) i nevjerojatnih pet zlata na balkanskim prvenstvima (’68, ’69, 70′, ’72, ’73)!
Koliko god bio velik, Nikola nije uspio u naumu donijeti i prvenstveni naslov u Zagreb. I sam priznaje da najviše žali za tim. Po riječima Mirka Novosela – najbolji evropski bek-šuter početka sedamdesetih – ponajmanje je kriv za to. Kroz njegovu karijeru u Lokomotivi najvećom podrškom mu je bio Mili Omašić, kasnije već navedeni, obećavajući i neostvareni Rukavina koji je odigrao svega par sezona s njime, i Kovačić, koji je već unišao u jesen svog košarkaškog života. Ostatak tima nije bio na razini gornjeg ešalona domaće košarke koji su tih godina činili Zadar, Crvena zvezda, Olimpija i Jugoplastika.
A ova saga o Nikoli Plećašu je ujedno i priča o promjenama koje su zahvatile sve nas i društvo u kojem živimo. I pored svih tih nabrojanih, legendarnih upisa u istoriju zagrebačkog kluba i Yu-basketa, Nikola nije doživio da njegov dres visi s krova Cibonine dvorane, kao što je slučaj s drugim legendama kluba s Tuškanca. Za razliku od mnogih mu kolega, nije se uvalio ni u neku udobnu funkcionersku fotelju po svršetku igračke karijere. Ulice, trgovi i dvorane u Zagrebu ne nose njegovo ime, već imena drugih loptača, a današnji patuljci pojma nemaju ko je bio Nikola Plećaš. Ni ne treba da znaju, nek odjebu u skokovima sa svojim novovovalnim shvaćanjima i gadgetima. Ne treba da znaju, ne zato što su nešto bogu zgrešili, već zato što i sam se ponekad pitam – jebote, da li je Sveti Nikola stvarno postojao, ili je ordinarnom izmišljotinom kao i ostali sveci?
I kad desi se da sretnem tog čovjeka koji je nekad bio sportskim Stepincem grada Zagreba, on bešumno nestane u pijačnoj gomili Novog Zagreba; odlazi umornim, sve starijim korakom, opterećen plodovima pazara. Nema više horde obožavatelja koja iska njegov potpis ili prosto samo želi da ga dodirne kao istinskog sveca. Tu je samo par omatorelih, umornih znalaca koji mu neprimjetno klimnu glavom u znak pozdrava i život ide dalje, sve dalje od prošlosti. Još uvijek nisam u potpunosti siguran da je taj gospodin s pijace isti onaj čovek zbog kojeg su kazališne predstave u Zagrebu sedamdesetih otezale s početkom sve dok se u svoju ložu nije smjestio najeminentniji gost te i mnogih drugih večeri – Sveti Nikola Plećaš.
Photo: Privatna arhiva