Souly: Prođe leto berićetno
- September 14, 2016
- 2 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Znam za jedno tiho mjesto. Tu me ljetom srce zove često. Nema me onda neko vreme za čitav svit. Ovdje rasplinem se, sklonjen od gungule današnjice i promatram događanja. Pažnju najviše obuzimaju mi horizonti, šumovi, smetnje, krajolici, širine, plavetnilo… Ovog ljeta ugurao se u tu tihu kombinaciju i bučni olimpijski košarkaški turnir u Riju. Minuo je davno, a ode i još jedno ljeto. Kako ono približava se kraju, ja, skriven na svom tihom mjestu, skupljam njegove darove i plodove, žanjem žetvu ljeta gospodnjeg dveišesnaestog.
Tako nekako su svoju žetvu pobrali košarkaši Srbije, osvajajući prvu olimpijsku medalju za potpuno samostalno nazvanu pomenutu državu. Minulo je dovoljno dana da mi se glava sredi od dojmova. I rekao bih nekako da je ovo najveći uspjeh srpskog basketaškog duha u zadnjih 14 godina, od Indijanapolisa. Za one mlađe košarkaške zaluđenike – zasigurno elana nacionalnog impuls. Za one starije – još jedna, gotovo pa pobeda, košarkaških kurtizana. Za pametnije – novi rakurs košarkaške stvarnosti. A za nas, obične katalizatore košarkaške misli – konačni, krunski dokaz supertalenta jedne, po općem međunarodnom sudu, malene i skromne nacije kojoj od geografskih i ekonomskih patuljaka, samo možda Litvanija basketaški možde da prismrdi. Ali nije i u Riju…
Moji utisci iz Rija možda nisu tako svečani kao što bi bio red nakon briljantnog uspjeha srpske (donekle i hrvatske) košarke, ali pođimo redom… Niko više ne očekuje skor od 8 pobjeda, bez poraza, na olimpijskim priredbama (Moskva ’80), osim američkih trudbenika, zato ovaj polovičan omjer od po 4 pobjede i poraza, može sasvim lipo da vas dovede do najprestižnijeg košarkaškog srebra. Utakmice u grupi postale su nužnim odrađivanjem daljnjeg plasmana, brušenjem forme za fazu eliminacije, uhodavanjem varijanti destruktivne obrane, i, ako je Srbija prošla s bilansom 2-3 kao posljednji kvalifikant svoje grupe, uz neke pamtljive momente kao šta je ona promašena trojka Bogdana Bogdanovića za produžetak protiv Amerike, Hrvatska je osvojila svoju grupu skorom 3-2, unatoč senzacionalnom porazu protiv Nigerije.
Nakon grupne faze košarkaškog turnira, jedna od poslastica istog bio je sraz Srbije i Hrvatske u četvrtfinalu. Prvi put u istoriji svog postojanja ove dve komšijske nacije su se očešale jedna o drugu i na olimpijskim igrama. Kao i uvik na velikim takmičenjima – trijumfirala je Srbija, mada se ponovo radilo o prilično neizvjesnom susretu. Hrvatska, pak, upogonjena Acom Petrovićem sa klupe, Mirkom Novoselom s margina žute medijske pozornice i nekim novim samopouzdanjem na terenu, odigrala je prilično iako nedovoljno dobro. Malo je zakazao ponajveći talenat tima, Dario Šarić, ali konačnih 86-83 u korist Srbije ne izgleda loše. Moj dojam je da su se mogle ‘ladno igrati još 4 četvrtine i rezultat bi bio isti…
I pored toga što je hrvatska priča završila frustrirajućim četvrtfinalnim porazom protiv balkanske braće, neki pozitivi se daju izvući iz ove priče. Kao i Srbija, Hrvatska je ostvarila polovičan učinak na turniru, a postignuto četvrtfinale je pred samo par meseci izgledalo nedostižnim poput leta plemena Bantu spejs šatlom na Mjesec jer, još početkom jula, trebalo se kvalificirati za košarkaški turnir protiv domaćina Italije i neugodne Grčke. Samo učešće na Igrama bilo je velikim uspjehom, a četvrt-završnica jest dostignuće iz snova. Bilo bi lijepo da je temeljem podija za pobjednike sa idućih natjecanja.
Bilo je više lepih storija koje bi se dale ispričat o hrvatskoj repki, ali ja ću samo par. Bojan Bogdanović bio je prvim strelcem olimpijskih igara sa 25,3 poena prosječno! Odigrao je najveće od svih takmičenja na takvom nivou koji čak i legende poput Peđe Stojakovića mogu samo da sanjaju. Bojan je pucao iz igre preko 50%, a za 3 poena je gađao 45%. Predstavama u Riju stao je uz bok najvećim artistima narančaste lopte sa ovih prostora. Bacimo pogled na sljedeću listu i vidjet ćemo najveće streljačke dosege ex-Jugovića na Olimpijskim igrama:
25,3 Bojan Bogdanović (Rio 2016) 152/6
24,6 Dražen Petrović (Barcelona 1992) 172/7
24,4 Dražen Dalipagić (Moskva 1980) 195/8
23,6 Radivoj Korać (Rim 1960) 189/8
23,6 Dragan Kićanović (Moskva 1980) 189/8
Naći se na čelu ove liste, nije mala stvar braćo. Ovi iza njega bili su demoni košarice. A ti, Bogdanoviću Bojane, sjedi, nije loše, nije loše…
Još jedna crtica iz hrvatskog košarkaškog bitisanja jesu post-izjave Ace Petrovića, selektora Hrvatske. Ma – ja bi mu dao doživotni mandat na toj poziciji… Znate, nije Aleksandru Petroviću ni lako jer na protivničkoj klupi sedi imenjak, a genske mape i teritorijalna odbrana kad se udruže u autokonfuznom interesu poslovičnog dokazivanja lojalnosti – moćna su oružja za stvaranje medijske sprdačine. Volim Acu Petrovića, šta ću – pa on je najvjernije ulje na platnu hrvatske košarke. Mesto u mom „stojadinu“ davno je rezervisao, a kako vrime ide, trenerski i vokabularno sve me više asocira na Ćiru Blaževića i njegove provale. To ne može bit slučajno.
Nakon Hrvatske, Srbija je u polufinalu otišla na Australiju od koje je najžešće nadrapala u svojoj grupi. Nije mi baš sasvim jasno kako se protivnici u grupi mogu sresti pre finala, ali ispalo je jebeno dobro. Australcima, sa pola momčadi iz NBA lige, desilo se u polufinalnom sudaru ono što se Srbiji desilo u finalu – raspali su se. Obrana koju je postavio Sale Nacionale, nikako nije bila po meraku momcima iz zemlje klokana, a šut ih nije služio u toj mjeri da su u prvom poluvremenu dali nečuvenih 14 poena! Ne mogu da se sjetim neke ozbiljne košarkaške utakmice sa tako mizernim učinkom na poluvremenu. Korisni NBA igrači australske vanjske linije, Mils i Delavedova, součeni sa Milošem Teodosićem u njegovom normalnom izdanju, izgledali su kao nedorasli školarci kojima se ponesrećilo da zaigraju protiv svojih idola.
Nakon cepanja Australije i dosezanja vrhunca forme u eliminacionoj fazi turnira, baš kao i prije dve godine na Svjetskom prvenstvu, u finalu je čekala Amerika. I baš ka i to finale, i ovo u Riju je završilo enormno teškim porazom. Kako objasniti takvu razliku između prve i druge najjače košarkaške nacije globusa? Izgledalo je da igra prvi protiv, ne drugog, već 202. najboljeg tima sveta. Momci iz Srbije, svih njih 12, kao da su unapred znali da će i srebro dovoljno da zasjaji u njihovim vitrinama. Šteta što ne možemo samo da zamenimo redosled onom susretu u grupi sa ovim finalnim.
Ako i postoji neka sitna šansa da se dobiju ti zastrašujući Ameri, pošto atletikom i skokom (sic, vidi Indijanapolis) teško može da im se parira – tom prilikom jest vanjski šut. Barem je nekad bio, barem nekad je stanovao na ovim prostorima… Ne i u ovom olimpijskom finalu. Srbija je gađala trojke 4 od 24, dok su najneraspoloženiji bili Teo koji je ciljao 0 od 5, i Bogdan Bogdanović koji je bio još lošiji sa 0 trojki iz 7 pokušaja!? Bogdanović je nakon dalekometne predstave protiv Hrvatske promašio svojih posljednjih 11 pokušaja iza linije 6,75, dok je Teodosić iz igre gađao 37% na celom turniru. Premalo za više. Ostatak tima odigrao je u skladu s očekivanjima – Marković je ponovo bio najbolji vanjski stoper, Jokić se razvija u sjajnog igrača, Mačvan je bio sasvim OK, šteta što nema kreaciju Bjelice, dok je Raduljica kažnjavao one manje i slabije od njega, a kad je naletio na jače, skočnije (to i nije teško) i brže, pogubio se ka i uvek.
Pored svih ovih mojih malih gunđarija, uspjeh je ogroman. Olimpijsko srebro sjaji više od prethodnih medalja, a finale SAD – Srbija izgleda moćno i na papiru i na monitoru i u srcima. Srbija je definitivno pri vrhu košarkaškog poretka planete Zemlje. Da li je ovo konačno naznaka jednog evropskog zlata? Ajde da i to više vidimo…
Ostade mi za kraj Saša Đorđević, lik i legenda kojem ni kao igraču nisam vjerovao dugo, dugo, sve do one istanbulske trojke. Moram da prizam da me čovek sve više impresionira i kao selektor. Po nekoj (ne samo) mojoj teoriji, veliki igrači teško mogu da budu i velikim trenerima. Mislim, oni stvarno veliki igrači. Od imena iz davnine, samo mi Pero Skansi pada na pamet (također olimpijsko srebro), a čak ni Krešo (svetska bronca) mi nije u toj kategoriji. Ako malo bolje razmislim – nitko nije (toj jadnoj i napaćenoj ća bi zagrmio jedan kolega) Srbiji donio toliko košarkaških radosti u posljednjih četvrt veka kao Sale Nacionale. Da li sam ja to upravo rekao da je Aleksandar Đorđević najznačajnija ličnost srpske košarke u zadnjih 25 godina? Ni sa mnom mora da nije sve u redu kad počeo sam takve komplimente kapom i šakom da dijelim…
Nego, znam u čemu je stvar. Skoro prođe ovo ljeto berićetno, pa sam još mrvicu zanesen košarkaškim utiscima, uljuljkan u melankoliju mijene, dok s neke udaljene dalmatinske terase more nosi mi zvuk J.L.Hookera i one njegove stvarčuge – The Healer. A ovih par lipih dana što preostalo je da iscuri s kalendara, iskoristiću za ribanje na plavoj pučini jer sad grizu one najveće, toliko goleme da ću se najesen vratim samopouzdaniji i hladnokrvniji no ikad, a možda i s nekom mnogo skupom pecaroškom pričom…
Photo: Screenshot
KAD SPOMENU MOSKVU 80. dali znas gde moze da se nadje izjava Ranka, koji je rekao da je presudno za pobede u Moskvi bilo SAMO 6 IZGUBLJENIH LOPTI I 12 USPESNO IZVEDENIH KONTRANAPADA. Prvo se moze naci I u sluzbenoj statistici, a drugo samo u Rankovim beleskama ili statistikama Vinka Bajrovica. Citiram to, jer znam sta je Ranko rekao I trudim se da odigram bar 12 kontranapada, ali sa 6 gresaka danas niko ne zavrsava utakmicu. Crni rekord u greskama je bio na utakmici 2 Srpske muske lige u Novom Sadu sa 47 gresaka
Ima negdje na YouTube intervju i ta izjava pokojnog Ranka… Ovo o kontrama je točno, ali čisto sumnjam u statistiku izgubljenih lopti jer moskovske igre nisu dobro vođene statistički… BTW, gledao sam Zvezdu u Euroligi prošle sezone i na nekoj tekmi je bilo preko 50 TO…