Nema toga čovika iz ordinarnog košarkaškog puka koji ne voli strelce. Mislim one persone koje su u stanju svojim ofanzivnim sposobnostima donijeti odlučnu prevagu u košarkaškim nadmetanjima. Ili prosto i jednostavno samo nakrcati koš protivnika impozantnim brojčanim stavkama, na bilo koji legalan način u košarkaškim okvirima… Čak i danas, u vrijeme Indexa, +/- omjera i drugih korisnih statistika, mnogi izvještaji sa utakmica zaključuju da: Najbolji je bio XYZ sa postignutih 17 poena (naravno, najviše na tekmi). Da budem potpuno iskren – izlažući svoj nemali lični ego u prvi plan – i ja sam uživao kada bih zabio najviše u svojoj košarkaškoj ekipi ili na terenu, a najbolje sam se osjećao kada bih serijom poena završio susret donoseći pobjedu svome timu. Kako me neki, možda donekle i opravdano, optužuju da stalno pišem o večitima, ‘ajde da zajebemo malo iste, za koje, BTW, nemam ni najmanjeg pojma zašto ih uopšte tako nazivaju, zašto su više večiti nego Borac iz Čačka, Sloga iz Kraljeva, dalmatinski Zadar ili sarajevska Bosna, pa da kažem koju o najvećim strelcima istorije južnoslavenskog basketa bez obzira na boju dresa koji su nosili, i to ne bih o onim čuvenim i preopjevanim imenima – ovo je vožnjica vremeplovom u kojem se velika većina putnika nije kvalifikovala za uvrštenje u „stojadin“.

Zureći u liste najboljih strelaca košarkaškog prvenstva bivše Jugoslavije, uočavam da se naslovima najefikasnijeg, između ostalih, okitiše prezimena koja glase – Novaković (2x), Arapović, Amon, Škerjanc, Zupančič, Sajkov… Danas o njima teško da ćete naći nešto pouzdano vrijedno, čak i na mreži svih mreža. Jedan od tih likova iz domaće basketaške praistorije, koji je imao čast nadmašiti samog Koraća u trci za najboljeg strelca prvenstva 1959. godine, zvao se Branko Radović. Danas je možda poznatiji kao otac splitske Jugoplastike, onog čuvenog tima koji nekad carevao je Evropom. Jeste da je Žućko imao bolji prosjek poena od Radovića te sezone, ali je odigrao i par susreta manje tako da je Brankov total od 549 poena (sve do osamdesetih gledao se ukupni broj poena, a ne prosjek) rulao Jugom te godine. Ni Radovićev prosjek nije bio loš – 32.3 koša po kolu prvenstva.

Košarkaška priča Branka Radovića je jedna od najtragičnijih u bivšoj Jugi

Branko Radović je jedinim košarkašem bivše države koji je imao prosjek karijere viši od 20 poena po susretu (jedno vrime držao je i rekord Prve Savezne lige sa 64 poena na jednoj utakmici), a da ga nisam uvrstio u „stojadin“. Zašto? Karijera mu je bila nekonzistentna, kad je bio na vrhuncu moći teška povreda mu je ruinirala igračke dane i onemogućila mu da se upiše u istinske legende igre. Najveći uspjeh s reprezentacijom mu je prvo zlato bivše države na međunarodnim takmičenjima – trijumf na Mediteranskim igrama ’59 u Bejrutu đe je bio jedan od najboljih (13 poena po susretu). Jedan je od prvih zakucavača domaćih otvorenih terena, nosio je dres više klubova, igrao i za Zvezdu i za Partizan, a Splitu je još kao igrač umnogome pomogao u ulasku u najbolji rang takmičenja. Ostao je upamćen kao trener, kasnije predsjednik i de facto tvorac legendarne Jugoplastike. Radović je po meni i mnogima još jedno od najvećih imena jugoslovenske košarkaške povijesti. Žrtva gorke sudbine koja nezasluženo podarila mu zadnja dva desetljeća života u invalidskim kolicima i bolničkim krevetima, zaboravljen je bio i od grada kojem je toliko dao – na njegovom splitskom pokopu 1993. godine, poštu mu je došla izraziti šačica ljudi koja se mogla prebrojati na prste ruku.

Ako je Branko Radović bio košarkašem sa najvišim prosjekom koševa u domaćem prvenstvu koji nije ušao u izbor stotinjak najvećih, Boris Križan je onda košarkašem koji je nastreljao najviše koševa u Prvoj Saveznoj ligi, a da nije ušao u ovaj izbor. 4455 prvenstvenih poena i prosjek od 18.6 po susretu u dresu karlovačkog Željezničara i (jednu sezonu) beogradskog Partizana ostavio je ovaj mastodont, a zanimljivo je da je kraj njegove igračke karijere koincidirao sa smrću Karlovca kao vrhunske košarkaške sredine. Križan je 6 puta ostvario prosjek iznad 20 poena u sezoni, a jedan od razloga mog neuvrštenja Borisa Križana u „stojadin“ leži i u činjenici nepostojeće reprezentativne karijere. U konkurenciji Koraća, Nece Đurića i Dragana Kovačića, nije ni čudo da je odigrao samo dva susreta u dresu s državnim grbom.

Za razliku od ove dvojice pomenutih praistorijskih strelaca, jedno ime kojeg se vizualno prisjećam, istina prilično maglovito, jest ime koje glasi – Blaž Kotarac. Za razliku od prethodne dvojice, ovog strelca čak sam i gledao na TV-u par puta u njegovim posljednjim domaćim sezonama, a on je svaki put ispunio svoju normu. Za razliku od Radovića i Križana, Blaž Kotarac je tim svojim dokazanim streljačkim sposobnostima prodro u izbor stotinjak najvećih po mome meraku.

Ovaj rođeni Banjalučanin, jedan je od najspretnijih poentera historije domaćih košarkaških prostora. I u broju poena u najvišem rangu takmičenja (4358 poena) i u prosjeku datih koševa (19), on se nalazi među prvih 30 imena južnoslavenske istorije. Sa blizu dva metra visine, Kotarac je izgledao kao unapređena verzija Radivoja Koraća s kojim su ga često uspoređivali. Interesantno je da je u najvišem rangu natjecanja svoju prolaznu slavu realizirao baš u OKK Beogradu, dijeleći svlačionicu s čuvenim Žućkom i drugim vedetama beogradskog tima još sredinom šezdesetih. Kad je Korać otišao u inostranstvo, Blaž je preuzeo ovlasti glavnog strelca tima, ubrzo je prodro i do najbolje selekcije, briljirajući na balkanskim prvenstvima iz davnine (1970.). Bio je gotovo sigurnim putnikom na antologijsko prvenstvo globusa ’70 u Ljubljani – otpao je u posljednji čas, a umjesto njega zlatom se okitio tragično preminuli Trajko Rajković.

Kotarac u dresu reprezentacije SFRJ s brojem 7 na dresu

Kotarac je za najbolju selekciju države odigrao 41 utakmicu, nažalost nikad nije zaigrao na nekom velikom takmičenju, a osim toga ni klupska karijera ne vrišti mu trofejima. Unatoč tome, ljevoruka napadačka napast po imenu Blaž Kotarac, dugo je punila rubrike ponajboljih strelaca Juge, 6 puta je njegov prosjek iznosio preko 20 poena u sezoni, s apsolutnim špicom u sezoni 1971-72 kada je strpao nekih 26 poena prosječno. Baš te godine bio je najbliži i nekom klupskom trofeju jer je OKK igrao finale premijernog Kupa Radivoja Koraća protiv zagrebačke Lokomotive. Nakon tri četvrtine finalnog sraza, Beograđani su izgledali kao sigurni osvajači pehara što bi im zasigurno mnogo značilo i zbog same činjenice da je pokojni Žućko bio najvećim sinom kluba, ali onda se ukazao nevjerojatni Nikola Plećaš i preoteo lovorike iako je Kotarac u uzvratu u Zagrebu bio najefikasniji „klonfer“ sa 21 poenom. Blaž je nastavio trpati svoju normu u domaćem prvenstvu sve do 1977. godine kad je otišao u pečalbu u Tursku, gdje je još neko vrijeme kažnjavao obrane svojim neobranjivim repertoarom ulaza pod koš u dresu Tofasa iz Burse, premda je već bio poluumirovljen.

Kako je konstanta sjajnih, pouzdanih, ofanzivnih, streljačkih predstava Kotarcu donijela mjesto na vječnoj listi putnika „stojadina“, red je da nastavim sa onima koji to unatoč svom trpačkom talentu nisu postigli. Omiljeni realizatori mog pokojnog djeda bjehu – Željko Troskot (također 6 puta preko 20 poena u sezoni) i Milivoj Omašić (3 x preko 23 ppg), ali njih ili nisam stigao uočiti ili sam stigao na kraj njihovih karijera, tako da ću morati o onima kojih se još donekle sjećam. Za početak, evo jedan suigrač Blaža iz OKK Beograda koji se zove – Blaž. Neki će kažu i Blažo, a radilo se o omalenom beku prezimena Stojanović. Kad god sam ovog tipa gledao u drugoj polovini sedamdesetih, stavljao je nenormalne cifre poena. Začudo, on bio je plejmejker koji je bio otprilike visine jednog Basina ili Đerđe, ali vario je sa svih pozicija na parketu, mogućih i nemogućih, nediscipliniran, ali ponekad i seksi do bola – nije baš da je bio najracionalnijim razigravačem naših parketa. Iako je u timu imao Rajka Žižića i imenjaka Kotarca, najbolji plasman OKK Beograda u prvenstvu tih godina bilo je četvrto mjesto u sezoni 1975-76. Stojanović je 4 sezone zaredom imao prosjek poena viši od 21, a ostavio je iza sebe prosjek prvoligaške karijere od točno 18 poena po meču.

Kako je Stojanovićeva karijera gasnula, tako se i OKK 1980. godine sunovratio u niži rang takmičenja iz kojeg više ni jedan ni drugi neće izaći za vrijeme SFRJ. Iz njegovog vremena nejasno i maglovito pamtim još neodoljivih realizatora poput Vlade Bocevskog iz skopskog Rabotničkog ili Čačanlije Rajka Maravića koji je samo nakratko plesao u najvišem rangu natjecanja, ali to već počinju osamdesete koje su u košarkaško Yu-prvenstvo donijele nove naraštaje strelaca kojih se sjećam nešto jasnije no ovih starina…

(Nastaviće se)

Photo: Koš magazin arhiva