Souly: Željko Jerkov, reprezentativna perfekcija (2)

Kako je veliki Rato Tvrdić okončao svoju karijeru nakon epohalne sezone 1976-77, a Damir Šolman isto lito otiša igrat u Italiju, Željko se nađe kao predvodnik još jednog odličnog, ali neiskusnog tima Jugoplastike, osvježenog Perom Vilfanom. Splićani u narednim sezonama neće do trofeja, završavaju treći u sezoni 1977-78, a onda su opet viceprvacima bivše Juge u sezonama ’79 i ’80. Jerkov je i dalje jedan od najboljih i najznačajnijih likova domaćih i evropskih parketa, a njegova žetva s reprezentacijom SFRJ nastavlja se regularno kao mijene godišnjih doba. Evropsko zlato nadograđeno je 1978. godine svjetskim zlatom u Manili, ali dogodine pomalo razočaravajućom broncom na EP u Italiji.

Stvari legnu na svoje mjesto ljeta 1980. godine na Jerkovljevim drugim olimpijskim igrama. On je i tamo na svojim dosadnim brojkama od 8,1 poena i 6,5 skokova prosječno, ali nakon što Juga razbije sve protivnike, olimpijsko finale protiv nemoćne i frustrirane Italije je pravim šlagom Željkove reprezentativne karijere. Tim SFRJ se u drugom polučasu uvjerljivo odvaja od Talijana, uz sjajnu pucačku predstavu Kićanovića, Dalipagića i Delibašića (60 poena), ali istinskim junakom je upravo Jerkov. On razmontira italijansku visoku liniju sa 16 poena, 13 skokova i 5 osvojenih lopti, iz igre maši samo jednom (7-8) i kiti se onim najvećim zlatom karijere – olimpijskim. Njegovim skromnim statistikama blokada na ovom takmičenju ne vjerujte previše. Rusi su to takmičenje odradili traljavo po pitanju obrade košarkaških informacija, a Žele je za vrijeme svoje reprezentativne karijere, uz Ćosu, bio ponajboljim blokerom ovog zlatnog tima.

Reprezentacija Jugoslavije na OI u Moskvi 1980.

Na apsolutnom vrhuncu igračke moći, sa 27 godina, Jerkov će onda malo da odsluži svoj dug narodima i narodnostima u košarkaškoj sezoni 1980-81 i izgubi celu godinu, a njegova Jugoplastika će uslijed pomora imenom JNA napustiti prvoligašku scenu u toj sezoni. Željko je zatim preskočio i reprezentativno učešće na EP u Češkoj ljeta ’81, ali će se još jednom vratiti u stroj splitskog tima u sezoni 1981-82, di su ovi prisiljeni plesati u drugoj ligi. Pokazujući iznimnu vjernost svom timu, premda je ispunio dobnu granicu za odlazak u inostranstvo, Jerkov i Jugoplastika su dominirali drugom ligom u navedenoj sezoni kao niko u istoriji Yu-prvenstava, ekspresno se vraćajući u društvo najboljih. Kako Ranko Žeravica, novi/stari selektor reprezentacije SFRJ nije vodio Krešimira Ćosića na Svjetsko prvenstvo u Kolumbiji ljeta ’82, odlučio je zato povesti Jerkova na još jednu reprezentativnu avanturu, a Žele je svoj povratak u repku odradio na ustaljenom nivou. Konstantan kao uzdanica pod košem, Jerkov je na šampionatu u Kolumbiji isporučio standardnih 9 poena i 5 skokova po susretu, kompletirajući svoju zbirku medalja sa globalnih priredbi – nakon srebra i zlata, u Kaliju se okitio broncom. U devetom nastupu na velikim takmičenjima osvojio je devetu veliku medalju. Ovu nevjerojatnu, stoprocentnu uspješnost u državnoj selekciji uspio je kasnije nadmašiti samo Vlade Divac sa 10 medalja na isto toliko velikih reprezentativnih takmičenja.

Posljednjom stanicom Željkove briljantnosti bila je sezona u talijanskom Scavoliniju za kojeg je nastupao u sezoni 1982-83. Tamo se udružio s malom Jugo-kolonijom koja je uključivala njegovog bivšeg trenera, Peru Skansija, i kamarada i rivala iz brojnih bitaka, Dragana Kićanovića. Scavolini je došao do istorijskog uspjeha te sezone, osvojivši svoj prvi (i dosad jedini?) evropski trofej. Jerkov je u talijanskom prvenstvu odigrao standardno sjajno – malo se povukao kao realizator, ali je isporučio 12,7 koševa prosječno, uz sjajnih 63% šuta iz igre i još uvek fantaziju u obrani – 11,2 skoka, 2,5 blokada i 2 osvojene lopte. Još bolji je bio u Kupu pobjednika kupova (14,2 poena, 12 skokića) koji je talijanski tim osvojio proljeća ’83, a Jerkov je razbucao protivnike iz francuskog Asvela u finalu, utrpavši im 23 koša, te dodavši 12 skokova i 6 blokada!

Željko je u Scavoliniju iz Pezara proveo jednu ali mnogo vrijednu sezonu

Za razliku od prošle godine, Željko nije sudjelovao u reprezentativnom fijasku na EP u Francuskoj i njegova iznimna karijera ugasila se ubrzo nakon toga – u sezoni 1983-84 participirao je u svega 8 susreta talijanske lige za tim Benettona iz Trevisa. Nikad zvijezdom za vrijeme svoje karijere, Jerkov je to u mojim očima postao dvadesetak godina nakon toga zbog rijetko viđenih stavki. Zajedno s Kićom, on je prvim ex-Yu košarkašem koji je osvojio tri međunarodna klupska takmičenja, a njegovi timovi su u međunarodnim kupovima, u 8 Željkovih učešća, uvijek dolazili barem do polufinala! Uz preko 20 poena prosječno i debelo dvocifrene iznose skokova u tim natjecanjima! Jerkov je u domaćem prvenstvu ostvario 17,6 poena prosječno, što je u rangu mnogo popularnijih i globalno mnogo cenjenijih Rađe i Divca. Uz to vjerojatno jedan od najboljih skakačkih i blokerskih učinaka u istoriji bivšeg prvenstva. Pet uzastopnih sezona figurirao je u mojoj idealnoj petorci domaćeg prvenstva (od sezone 1975-76 do sezone 1979-80), a samo u finalima evropskih kupova (4 odigrane utakmice), Jerkov je na fantastičnih 24,8 poena i 12 skokova po susretu!

U reprezentaciji Jugoslavije njegova uloga, kao i u mnogih drugih pomoćnih kotača, bila je drugačija. Pošto tamo u njegovo vreme nije nedostajalo realizatora, Jerkov je uglavnom živio za prljavu rabotu i bitke pod koševima. Za najbolji tim SFRJ naslagao je 168 nastupa i postigao 1.253 poena. Pomenutih perfektnih 9 od 9 nastupa i medalja, pet zlata, junaštvo olimpijskog i mnogih drugih finala. Prosjek od 7,5 koševa po utakmici u državnoj selekciji čini se prosječnim. To je otprilike na nivou jednog superstrelca Damira Šolmana, a puni poen više od ofanzivne nemani kakvom je bio Nikola Plećaš. Željko Jerkov je bio toliko dobrim igračem da, kada bi utakmicu završio sa 15 koševa i 10 skokova na kontu, mi bi govorili o njegovoj neuvjerljivoj partiji. Jeste da je imao ogromnu sreću naći se u najtrofejnijoj generaciji Yu-basketa, ali bio je kolosalan košarkaš.

Zašto onda, ako već bija je toliko dobar, Jerkov nije u Top 10 najvećih jugoslavenskih basketaških umjetnika? Ili još više? Zašto je „tek“ broj 17 na listi najvećih Jugo-artista baluna boje pomorandže?

Ne zato, drugovi, što nikad nije bio isturena i eksponirana figura domaćeg basketa, niti zato što imao je prilično kratku karijeru za današnje standarde, opraštajući se od iste u tridesetoj. Više zato što nije dosegao najviših individualnih priznanja tokom karijere, nikad nije bio blizu izbora za najboljeg evropskog košarkaša, nikad nije završio u idealnoj petorci nekog velikog takmičenja, za razliku od svih 16 umjetnika koji su ispred njega na ovoj pretencioznoj listi. I glavni razlog – premda ključni igrač većinu svoje karijere u Jugoplastici, Jerkov nikad nije bio genijalnim kreatorom igre kakvima su to bili Kukoč, Divac ili Ćosić. Ali baš zbog toga, Jerkov je bio najvećim „malim“ košarkašem bivše države i da su se nekad dijelile brojne individualne nagrade, kao danas što poklanjaju se šakom i kapom, Jerkov bi pokupio sijaset istih, pretpostavljam da bi skinuo poneku nagradu za najboljeg defanzivca ili gomilicu MVP priznanja nekog od osvojenih međunarodnih klupskih takmičenja. Više od običnog košarkaškog puka, njegovu igru cijenili su njegovi saigrači i protivnici, njegovi treneri…

Žilavi Žele s početaka svoje karijere. Na slici u duelu s Popovićem.

Kako to da sam mu dao prednost u odnosu na Rašu Radovanovića i Vinka Jelovca (No. 18 i 19 stojadinovske egzistencije)? Čisto nagonski, jer ipak osvojio je mnogo više na klupskoj razini nego Jelovac, njegov prethodnik u petorci repke SFRJ, a u odnosu na Rašu progovaraju i moji geni – i Željko i ja rođeni smo u istoj državi, dilimo ljubav prema istom moru i tako to pa moram subjektivnim putem simpatije kako danas uostalom većina i kroči. To ne znači da caru Raši ne dugujem piće…

Jednog finog proljetnog dana, ima tome par godina, sjedio sam ležerno na nekoj osunčanoj terasi u centru Zagreba, punio pluća svojom krdžom i ispijao svoj jutarnji, zeleni čaj dugovječnosti kadli u jednom trenutku shvatih da sto do mene sjedi Željko Jerkov s nekim svojim ortakom. Pogledi su nam se sreli na par milisekundi, a u tom kratkom momentu Žele je garant skontao da sam samo jedan od mnogih koji bi se pokajnički podigao iz naslonjača, skromno mu prišao i čestitao povodom igračkog umeća i mojih divnih, prohujalih uspomena – da imam muda za tako nešto. Radije sam se pokunjio, svrnuo pogled na svoju šoljicu i obećao si još tad da ću Željka morati ispratiti doličnim panegirikom u kojem ću samo da pripomenem sebi i drugima njegova, malo je reći – fina košarkaška ostvarenja.

(Kraj)

Photo: Privatna arhiva