Šta Jokić donosi reprezentaciji?
- June 27, 2016
- 1 comments
- Lazar Cvijović
- Posted in KOMENTAR
Nikola Jokić jedan je od ovogodišnjih debitanata u reprezentaciji Srbije. Ovaj dvadesetjednogdišnji centar iz Sombora imao je izvanrednu ruki sezonu nastupajući za Denver Nagetse u NBA ligi i postao tek drugi srpski igrač koji je izabran u najbolju debitantsku petorku – uz Vlada Divca kome je uspelo pre 26 godina. Ovaj momak, za koga je malo ko znao do pre godinu dana, beležio je u proseku 10 poena, sedam skokova i nešto više od dve asistencije na 80 NBA utakmica. Ali, nisu brojke te koje su ostavile snažan utisak na mene, već raznovrsnost u njegovoj igri, inteligencija i opušten mangupski pristup. Po pregledu igre, i po lepršavosti često podseća upravo na Vlada Divca.
Sa visinom od 210 cm i rasponom ruku od 220 cm Jokić poseduje sve fizičke predispozicije vrhunskog centra. Vrlo je pokretljiv i skocan, te sa lakoćom dominira u skoku. Odlično trči, što je vrlo važno za visoke igrače jer oni su često ne samo spori, već i lenji. Dobro trčanje od koša do koša centrima daje dodatni kvalitet jer mogu postići mnogo poena u tranziciji, pre svega u sekundarnim kontranapadima koji su poslednjih godina bili jedno od najjačih oružja naše reprezentacije. Svojim nesebičnim pristupom igri i mogućnošću da napada na najrazličitije načine i improvizuje u napadu, Jokić nam daje razlog da očekujemo da će se savršeno uklopiti u Đorđevićev sistem sa brzim protokom lopte.
Šta to ovaj mladi centar donosi reprezentaciji Srbije, koja je i bez njega prilično dobro popunjena na svakoj poziciji? Pre svega fleksibilnost u rotaciji na visokim pozicijama. Od kada se Nenad Krstić oprostio od nacionalnog dresa niko osim Miroslava Raduljice nije pružao dobre partije na poziciji centra u kontinuitetu. Bilo je očigledno da je mesto centra bilo najveća šupljina, to se moglo videti u utakmicama kada je Srbija igrala protiv timova čija se igra bazirala na centrima – kao što je to bio slučaj sa Francuskom prošle godine ,i Rudijem Goberom koji nam je zadavao ogromne probleme i u napadu i u odbrani. Jokić će pre svega biti još jedan centar od koga se može očekivati da postigne poene iz reketa i kontroliše skok kada u igri nije Radujica, ali i dosta toga u odbrani. Duge ruke mu omogućuju da bez skoka blokira šuteve sa zemlje drugih centara, ne gubeći pritom ravnotežu, pa finta šuta protiv njega ne pomaže. Dobri blokeri su često i veliki rizik u odbrani jer će neretko da “propevaju” na dobru fintu, što nije slučaj sa ovim momkom koji je zabeležio 50 blokada u prvoj NBA sezoni.
Jokić poseduje za jednog visokog igrača dobar šut za tri poena, kao i odličnu tehniku driblinga i igru licem prema košu, i tako može raširiti protivničku odbranu pa će u velikoj meri nadoknaditi odsustvo Nemanje Bjelice, ukoliko se Beli ne oporavi na vreme. Još jedna sličnost njega i Bjelice je što nakon skoka u odbrani može povesti loptu i tako ubrzati otvaranje kontranapada, za razliku od Raduljice koji će uvek sačekati beka da se otvori i preuzme tu odgovornost.
Miroslav Raduljica je od kada je Aleksandar Đorđevic preuzeo mesto selektora jedan od najkonstantnijih i najefikasnijih igrača srpske reprezentacije, ali većina njegovih poena dolazi iz pick and roll igre, ili različitih setova gde se on otvara u reket nakon blokade. Na momente smo mogli videti njegovu kreativnost u igri jedan na jedan, ali nedovoljno da bi to smatrali konstantnim oružjem. Igra Miroslava Raduljice u velikoj meri zavisi od kvaliteta bekova sa kojima igra i njihove sposobnosti da mu podele pasove u pravim trenucima, konkretno najviše zavisi od igre Miloša Teodosića. Na drugoj strani Jokić je igrač na kog se može računati da dođe do svojih poena iz igre jedan na jedan na niskom postu. On poseduje odličnu leđnu tehniku i veoma dobar rad nogu, pa često jednostavnim pivotom izbacuje protivnika iz ravnoteže. Poluhorog šutira i levom i desnom rukom, a često iz igre leđima ulazi u fade away skok-šut koji je praktično neodbranjiv uzimajući u obzir njegovu visinu. Disciplinovan je sa loptom i retko je spušta ispod visine grudi, što je vrlo važno kod centara, te uz izraženu strpljivost i odličnu fintu šuta navodi odbrambene igrače da ga fauliraju. Često kada napada sa leve strane na niskom postu pivotiraće ka osnovnoj liniji, i ispod ruke odbrambenog igrača položiti loptu na tablu desnom rukom. Pogodite ko je izluđivao čitav košarkaški svet na taj način? Da, Vlade Divac!
Jokić ima vrlo dobre ruke, što znači da nema problem da iskontroliše loptu čak ni ako su u pitanju niski pasovi o pod, a duge ruke i skočnost mu svakako omogućuju da pokupi visoke lob pasove. Osim pick and roll-a sa njim se može igrati pick and pop koji je postao izuzetno čest u NBA: kada se centar otvara na liniju penala. Iz te opicije Jokić je pretnja košu zbog odličnog skok-šuta i mogućnosti da napadne koš licem, ali i zbog toga što može promeniti stranu akcije, odigrati uručenje ili uposliti beka koji utrčava na back door. Njegova sposobnost da prenese težište sa jedne na drugu stranu terena može doći do izražaja protiv zonske odbrane, i tu je on mnogo bezbednija opcija od Raduljice.
Ali sve to se može naći i u igri nekih drugih igrača. Međutim, jedna stvar koja Jokića čini biserom među današnjim centrima jesu dodavačke sposobnosti. On poseduje pregled igre i tehniku dodavanja na kojima bi mu pozavidela većina bekova, ali uz to ima i lucidnost koja je retka čak i među najboljim igračima sveta. Način na koji on provlači lopte do svojih saigrača je jedinstven. Neverovatnom brzinom sagledava raspored igrača i prilagođava svoje pasove situaciji. Neretko ti pasovi izgledaju šašavo i očigledno je da su razvijeni u školskom dvorištu na basketu. Pasovi iza leđa nakon skoka u napadu, dodavanja utrčavajučim saigračima na par metara rastojanja, ali i školski pasovi iz udžbenika kojima upošljava bekove sa visokog posta, sve je to deo raznovrsnog repertoara Nikole Jokića. U stvari on i nema repertoar dodavanja, baš kao Miloš Teodosić u svakom trenutku može izmisliti novi pas. U njegovim dodavačkim sposobnostima, kombinovanim sa sposobnošću da igra na niskom postu, leži ono što će ga činiti ključnim čovekom reprezentacije.
Naša reprezentaija puna je inteligentnih, školovanih i pre svega nesebičnih momaka, tako da napad uglavnom izgleda vrlo tečno, ali ipak se jedan igrač u kreativnosti izdvaja već skoro deset godina. Naravno, to je Miloš Teodosić. Veliki broj napada polazi od njega, i njegove neverovatne vizije igre, a ostali često samo treba da ga prate. Koliko smo samo puta videli Tea kako baca pas i na sekund bi nam se srca zaledila jer smo biil ubeđeni da će lopta završiti u trećem redu gledališta, a onda se ni od kud pojavio neko, pokupio loptu i pogodio lagani zicer. On je u stanju da vidi ono što ni njegovi saigrači, ni gledaoci u dvorani, ni gledaoci kraj malih ekrana, a verovatno ni treneri ne vide, i logično je da se oseti pad u ritmu kad on sedi na klupi. Ne zato što su ostali plejmejkeri Srbije loši, već zato što se svi naviknu njega da prate. Godinama je problem predstavljala ta nagla promena u ritmu kad Milos izađe iz igre. Moguće je da je Jokić taj koji može to da nadomesti.
Naime, kada smo imali Nenada Krstića u timu često se napad počinjao tako što bi se lopta njemu spuštala na niski post, a on bi ukoliko ne može da poentira tražio slobodne šutere. Očekujem da će se nešto slično, ali dosta ubojitije, razviti u igri prisustvom Jokića, jer zbog Nikoline pokretljivosti odbrane će biti primorane da pomeraju igrača sa strane pomoći u srce reketa i na taj način ostavljati drugim igračima više prostora. Već se u prvoj njegovoj utakmici protiv Francuske u par navrata videla ta sposobnost da pronađe otvorene šutere na strani pomoći. Na ovaj način će šut za tri poena postati mnogo efikasniji, i verujem da bi se svi šuteri sa mnom složili da je najlakši onaj takozvani catch and shoot šut, nakon pasa sa niskog posta kada lopta dolazi iz pravca koša. Zato jer su noge spremne, šuter se kreće prema košu i već svejedno gleda u tom pravcu, i vidi tačno gde je odbrambeni igrač. Ovakvi lagani šutevi su sve ređi u košarci jer je igra na niskom postu sve manje prisutna, ali su svakako najlakši i izbacuju u prvi plan šutere, a to bi u našoj reprezentaciji pre svega bio Bogdanović, a onda i svi ostali. Isto tako, Jokićevim prisustvom na niskom postu otvoriće se mogućnosti za back door utrčavanja na strani pomoći, a igrači poput Kalinicć i Markovića su u stanju da urnišu protivnika ovakvim laganim poenima.
Sve u svemu, Jokić već sada unosi čitavu novu dimenziju u igru reprezentacije. On je dodatna opcija u rotaciji, pokretljiv veliki igrač u odbrani, u rukama ima poene iz reketa i dobar skok. Ali njegva raznovrsnost u igri jedan na jedan, pre svega sa niskog posta, kao i sposobnost da razigra saigrače, razviće mnogo novih mogućnosti u napadu i otežaće protivnicima ionako težak posao pri skautiranju Srbije. Sa Jokićem se zatvara jedna kompleksna celina u napadu, kakvu je retko koji tim posedovao. Naša reprezentacija će sada imati neograničen izbor mogućnosti da poentira, a pozicioni napad biće jednako opasan kao napad u tranziciji.
*Lazar Cvijović, novi saradnik Koš magazina, trenutno je na doktorskim studijama mašinstva u američkoj državi Nju Meksiko. Pomno prati košarkaška zbivanja i obećava još mnogo lepih tekstova za naše čitaoce. Želimo mu dobrodošlicu u našu košarkašku porodicu!
Photo: FIBA i Denver Nuggets
Svaka cast gospodine Cvijovicu! Sto vise ovakvih tekstova to vise uzivanja za kosarkaske sladokusce. Velika snaga i buducnost Srbije lezi u godistu ’95. Nikola Jokic je perjanica i udarna pesnica a dace Bog da mu se pridruze Guduric i Zagorac!