Tag Archives: Jerkov

Dugi: Vreme praštanja

Behu neka pisanja, normalno mnogo ozbiljnija i značajnija od ovog mog, te vreme raspleta, te vreme smrti, ali me nekako dodirnu ovo vreme našeg Božića i vreme praštanja. Što se mene tiče ja mogu, hoću i oprostiću svima sve, neću zaboraviti, ali oprostiću. Jedino sebi neke stvari ne mogu. Nikad da oprostim, ali je i meni teško sa mnom. Sećate se, a stariji se sigurno sećaju Seida Memića Vajte i njegove “Zlatne ribice” – kao lovio neki čuvek ribu, lovio, lovio ceo dan, i ulovio ribicu zlatnu… I tako ide do najveličanstvenijeg kraja, po mom, i da malo iznerviram Ostoju – “najnašijeg” kraja  (meni je to najprelepšiji kraj &#8211

[čitaj još...]

Souly: Kraljevi odbrane

U bivšoj se državi, u košarkaškim razglabanjima običnog puka, relativno se malo pričalo o obrani kao neizostavnom dijelu igre. Da, igrala se i tad – još od četrdesetih. Samo, oduvijek su svi voljeli strijelce, a basket je tad bio sasvim druga igra, velika većina pravila bila je posve drugačija. Kad sam pročeprkao po starim novinskim arhivima, shvatio sam da se defanzivni učinak i nije baš pratio najbolje – u prvom planu su bili <span

[čitaj još...]

Feljton Kićanović (6): Čas rastanka

Nakon još jedne izuzetne godine ’82, ništa nije nagovještavalo skori konac igračke karijere Dragana Kićanovića. Osim što je obranio titulu najboljeg košarkaša Evrope, čačanski brkajlija je u istoj godini ponio i naslov najboljeg sportaša SFRJ i dobitnikom je „Zlatne značke“ po izboru dnevnika „Sport“. Također je godinu 1982. završio i kao jedan od pet najboljih sportaša Mediterana. U Skavoliniju sezone 1982-83 jugoslovenska kolonija povećala se za Kićanovićevog dobrog druga, Željka Jerkova, te su proizvođači kuhinja sasvim fino plovili talijanskim prvenstvom đe su završili treći. Kićanović je predvodio talijansko prvenstvo sa 4,3 asistencije po kolu

[čitaj još...]

Feljton Kićanović (4): Bogovi Olimpa

Sezona ’78 bila je posljednjom u kojoj su Kićanović i Dalipagić dijelili svlačionicu Partizana – od sljedeće, 1978-79, oni su do 1982. naizmjenično igrali za crno-bele, ali nikad više zajedno. Dalipagićeva vojska, onda Kićina, pa Praja u Italiji, a onda i Kićo, onemogućili su Partizan da postane evropskim košarkaškim prvakom dekadu ranije no što se to u stvarnosti dogodilo. Ako su njih dvojica u pet godina svog zajedničkog, partizanskog suživota donijeli beogradskom kolektivu prvu titulu u sezoni 1975-76, a dvije godina kasnije i prvi internacionalni trofej u vidu „Žućkove ljevice“, Dragan Kićanović prepišao je ta ostvarenja k’o uzan potočić, bez Praje

[čitaj još...]

Dani košarke u staroj Jugoslaviji

Nedavno sam baš ovde, na stranicama Koš magazina, pročitao sjajan tekst Soulyja o doajenu sportskog novinarstva Jovanu Kosijeru, gde sam naišao na podatak koji iskreno meni nije bio poznat do tog trenutka.

Radio sam priču o jugoslovenskim danima košarke koji su se održavali 70-ih godina prošlog veka, posle završetka prvenstva a pred početak reprezentativnih priprema. Košarkaški funkcioneri i najbolji igrači iz domaće lige bi se okupljali na trodnevnoj manifestaciji „Dani košarke“ koja se svake godine održavala u različitom gradu i različitoj republici, a sve u colju popularizacije košarke na ovim, sada već ex-yu prostorima.

E, ono što meni do izlaska sjajnog teksta

[čitaj još...]

Standardizacija, ali po generacijama

Tekstovi o najboljim igračima iz naše istorije su uvek intrigantni i inspirativni. Sigurno je da je to priča koja nikad neće biti do kraja ispričana, niti dobiti svoj konačan ishod. Mnoštvo je odličnih igrača a kriterijumi su razni, pa će krajnji izbor uvek biti različit. Sve će se na kraju svesti na neki subjektivni način odabira, a nikada se neće pojaviti opšteprihvaćeni kriterijum. Moj stav, kad je u pitanju izbor najboljih u bilo kom sportu, pa i u košarci, se bazira na „generacijskom“ pristupu. Smatram da je svaki sport evoluirao kroz decenije svog postojanja, i da su se svi igrači prilagođavali zahtevima vremena u kojima su igrali. Zato mi je pogrešno, pa i besmisleno

[čitaj još...]

Standardizacija po matematici

Više nego zanimljiv tekst našeg saradnika koji se potpisauje kao „Souly“ (ime poznato redakciji) ponovo je u meni probudio pitanje koje sam sebi više puta postavljao, i na koje nikada nisam mogao da odgovorim: Kako bi izgledala „idealna reprezentacija Jugoslavije/Srbije od igrača koje sam gledao, znači negde od početka 60-tih godina prošlog veka? Pokušavao sam da izaberem mojih „12 najboljih“ i nikada nisam stigao dalje od 7 ili 8, jer sam hvatao sebe u nemogućoj misiji. Ne samo da nema vremeplov-mašine koja bi mogla objektivno da poredi igrače različitih generacija, nego je sjajnih košarkaša bilo toliko da sam jednostavno morao da odustanem…

Počnem tako

[čitaj još...]