Souly: Tehničke specifikacije „Stojadina“
- September 28, 2016
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Jedan od osnovnih postulata mog ličnog, subjektivnog „stojadina“ jest postojanje strogih, objektivnih, numeričkih zakona prilikom upisa na listu kandidata. Moraju da postoje neka pravila, je li? Npr. – košarkaš koji je osvojio olimpijsko zlato jeste automatski unutra, u 100 i jednoj najvećoj priči ex-Yu košarice. Ili – košarkaš koji je triput bio najboljim strelcem domaćeg prvenstva, a da nije uopšte morao zaigrat za reprezentaciju – takođe je tamo. Pa onda, košarkaš koji je barem dva puta u jednoj utakmici blokirao Sabonisa – i taj automatski upada u tu veliku priču Jugo-košarke. Kao primer, Branko Kovačević, sjećate se možda, upao mi je u izbor „stojke“ pravilom da je bio čovek-tim koji je 5 i više godina držao svoju skromnu ekipu u najvišem rangu takmičenja, a usput bio i jedan od najboljih strelaca domaće lige. Ima tih pisanih i nepisanih pravila ihihi…
Jedna od tih neumitnih regula koja isto tako povlači automatsku selekciju za vožnju „stojadinom“ – jest broj odigranih susreta u dresu državne selekcije. Samo jedan košarkaš odigrao je preko 300 susreta za najbolji tim Juge, devetorica su odigrala preko 200 utakmica u dresu iste, a još pedesetak imena u periodu do raspada SFRJ zabilježilo je 100 i više nastupa za najbolju selekciju. Pravilo selekcije kaže da su svi košarkaši sa sto i više nastupa za reprezentaciju unutar onih sto najvećih. Ili ipak nisu? Bilo bi logično, barem donekle, jer ako je neko toliko susreta odigrao za najbolji tim države, to znači da je više godina igrao na natprosječnom nivou. Sto utakmica za košarkašku repku Juge nije bilo lako naređati, siguran sam da bi se mnogo naših košarkaških legendi složilo s ovim.
Ipak, ni ovo nije sasvim pouzdana metoda kako ćemo vidjeti iz sljedećeg primjera. Kako bih protresao vijuge kolektivnog sjećanja, iz naftalina izvlačim pripadnike drniške škole loptanja košarke. Ne, ne radi se o Mihovilu Nakiću i Stojku Vrankoviću, najeminentnijim emisarima basketa iz Drniša, već o dvojcu koji je u svoje vrime bio kremom domaćeg prvenstva. Radi se o Ivanu Sunari i Veljku Petranoviću (KK DOŠK, drugovi) i znajte da prvopomenuti čuči neđe na repu „stojadina“, dok za ovog drugog ne nađoh mesta u kolima kragujevačke fabrike. Svaki od njih poslužit će mi za primjer kako se dokopati vožnje ili zamalo propustiti „stojadin“ jugoslavenskih košarkaških sjećanja.
Momci iste generacije (obojica 1959. godište), poznati su po tome što su obojica nastupali za dalmatinski Zadar, a uz to bili i članovi generacije juniora koja je 1978. u Italiji osvojila broncu na evropskoj smotri (još Petar Popović, Bogosavljev, Benaček, Slobodan Nikolić, Zrno i najefikasniji – Aleš Pipan). Ivan Sunara je debitirao u prvoj ligi još ranije, točnije u sezoni 1976-77, kada se sa splitskom Jugoplastikom odmah domogao trostruke krune, mada se nije naigrao. Sunara se onda malo kalio u nižim razredima takmičenja, da bi od košarkaške sezone 1979-80 pa do sezone ’85 bio jednim od boljih igrača domaćeg prvenstva u dresu Zadra. U tih 6 sezona, prosjek poena mu nije nikad pao ispod 16,5, bio je neugodni fajter, solidan u skoku, a igrao je uglavnom na poziciji današnje četvorke. Petranović mu je u tom periodu bio uglavnom zamjenom.
Ivan Sunara (sa loptom)
Premda sa Zadrom nije uspio osvojiti klupske trofeje, Sunarine igre nisu promakle selektorima repke Juge, tako da 1982 debitira za najbolji tim, a do 1986 odigrat će 101 utakmicu u dresu sa državnim grbom. ’82 osvaja balkansko zlato, a ponajboljom sezonom karijere bila mu je ona 1982-83. Te godine je prvi strelac Zadra i lige, Branko Skroče, na odsluženju vojne obaveze, tako da je Ivan prvom violinom tima, bilježi 24,3 poena prosječno (peti u prvenstvu), a sa reprezentacijom SFRJ je poprilično uspješan. Osim debakla i sedmog mesta na EP u Francuskoj, Sunara je to ljeto bio iznimno uposlen – osvojio je još jedan balkanski šampionat, a onda i mediteransko zlato u Kazablanci. Još i srebro sa Univerzijade u Edmontonu. Sunara je na svakom od ovih takmičenja bio jednim od najboljih igrača državne selekcije.
Jedinom velikom medaljom koju je sa reprezentacijom osvojio je olimpijska bronca iz Los Angelesa 1984 godine. Tamo je Ivan u pomoćnoj roli, ali šansu od selektora Novosela dobije kad ovaj protiv Egipta odmara Dalipagića, tako da Sunara odigra ponajbolju utakmicu reprezentativne karijera sa 29 poena i 19 skokova! Posljednjim velikim takmičenjem Sunare u reprezentaciji bilo je EP ’85 u Njemačkoj, di je on sasvim solidan (10,4 poena, 3,5 skoka), ali Jugoslavija je ponovo tek sedma. Ivan će nakon toga u JNA, a karijera će mu silaznom putanjom. Zadar osvaja domaću titulu ’86 dok je Sunara van igračkog stroja, a sezona ’87 mu je uništena povredom. Sunara nakon toga pristupa moćnoj zagrebačkoj Ciboni s kojom u sezoni 1987-88 osvoji njezin posljednji trofej u SFRJ – domaći kup. U sezoni 1989-90, Ivan seli u Italiju na poziv Mirka Novosela i u Napulju ostvaruje 19 poena i 5,6 skokova prosečno prije no što mu uruče otkaz. Sunara se vraća domaćim prostorima nakon kratke talijanske avanture i igra još dvije sezone, posljednju godinu prvenstva Jugoslavije i prvu sezonu hrvatskog prvenstva, gdje, 1992 godine, doda posljednji trofej svojoj klupskoj zbirci – premijerno prvenstvo Hrvatske.
Duel Sunare i Žana Tabaka
Neću o njegovim post-igračkim danima, samo da kažem da je u domaćem prvenstvu ubacio ukupno 3914 poena, uz prosjek od 16 koševa po susretu. Za državni tim nastupio je 101 put i u dresu istoga ubacio je 776 poena, što je više od legendi kakvima su nedvojbeno bili: Rato Tvrdić, Dragan Kovačić, Dragoslav Ražnatović, Zoran Radović, Zoran Savić, Sija Nikolić, Aleksandar Petrović… Svega četrdesetak imena južnoslavenske povijesti basketa dalo je više poena za najbolju selekciju Juge. Prilično impresivno, ne?
Ako su ove stavke Sunaru lansirale u prtljažnik Zastave 101, Veljko Petranović nije bio te sreće, iako i on svojih konja za trku ima. U najvišem rangu domaćeg takmičenja debitira isto kad i njegov drniški kolega, samo što u prvih par sezona ne igra značajnu ulogu, a najvećim kvalitetom mu je puka borbenost. Veljko će postati jedan od boljih krilnih centara Jugoslavije sredinom osamdesetih; kao i Sunara, on dodaje vanjski šut svome repertoaru kad se uvedu trojke, a najbolju domaću sezonu proživi 1986. Kako je Ivan u JNA, Petranović igra svoju ponajbolju sezonu karijere. Ostvaruje rekordni prosjek koševa u domaćem prvenstvu (17,7) i, kao pravi kapetan tima, vodi Zadar do senzacionalnog naslova u prvenstvu te godine. Uz pomahnitalog Petra Popovića i dominantnog pod obručima Vrankovića, Veljko je u legendarnoj majstorici protiv Cibone odigrao jednu od svojih najboljih partija (26 poena) prije no što je podigao pobjednički pehar. Za razliku od zemljaka mu, Veljko je blistao prilikom osvajanja domaćeg prvenstva.
Te iste godine, samo par mjeseci kasnije, i on se domogao medalje s velikog reprezentativnog natjecanja. Bio je članom brončane ekspedicije na Svjetskom prvenstvu u Španiji. Petranović je za državni tim SFRJ nastupio 21 put, a mogu da dodam da je u svojoj borbenosti i robusnosti bio poprilično gotivan. Jednom je tako gotovo otkinuo glavu Cvjetičaninu prilikom ulaza ovoga pod koš, a više puta sam ga vidio da je nagrađen tehničkim greškama i isključenjima nakon što je izveo i potez više za publiku.
Simpatični Veljko je u bivšem prvenstvu igrao još u dresu ljubljanske Olimpije i Novog Zagreba, a ostvario je u njemu (13 sezona u Prvoj saveznoj ligi) prosjek od 12,2 poena po meču. Nešto manje očaravajuće no stavke i trofeji Ivana Sunare, ali Petranović je dodatne poene u mene zaslužio duljinom svoje košarkaške karijere, rastežući je na više od 30 godina! Neđe tamo konfuznih devedesetih, u svoj opskurnosti slovenskih košarkaških rangova takmičenja, Veljko je u dresu Hopsi Polzele ubacio 101 poen na jednoj utakmici, a bio je aktivnim igračem još dobrano u novom mileniju. Ipak, na kraju balade – prednost Sunara. Ne zbog broja trofeja i same statistike jer Petranović je to isto dosegao mitskom partijom u majstorici ’86, svojom dugovječnošću i basketaškom neposrednošću, već zbog neophodnih numeričkih zakona koji vladaju „stojadinom“. Jedan od njih jest broj nastupa u dresu sa državnim grbom.
Petranović sa peharom prvaka koji je osvojio Zadar
Znate, ni ja kad sam počeo nazirati porozno tkivo materije koja govori o onom dijelu prošlosti koji nikako ne smijemo ignorirati, a sadašnjica nam baš to nameće, ni slutio nisam da će ovakve stvarce da se dese – da ću poluzaboravljene košarkaške iskopine plasirati na terazije vremena u vrijeme kad obuzeti smo posve drugim igračkama i novotarijama, uspjesima i istorijskim dosezima, kad izloženi smo i konstantno novom prilivu bedastoća u enormnim količinama. Jebiga, braćo, košarkaški „stojadin“ samo je jedan, ali u prikolici svojoj (da li je neko ikad sreo ovu situaciju na cesti?) vuče i memorije na one koji se u njem ne voze, već samo šlepaju. To je njegova bit i svaki njegov član sadrži još poneku priču, ili više njih uza se. Tako je i sa drniškim orlovima Ivanom i Veljkom, tako je i sa svima onima koji istisnuli su one druge iz nekih prasjećanja, ili nekih tamo izbora 10 najvažnijih, 50 veličanstvenih, 1000 bitnih…
Jasno, možete da se žalite na ovakav tok košarkaške svijesti i kritikujete, možda i treba tako, ali u ovakvim graničnim slučajevima numerološke izvjesnosti pozabaviću se ozbiljnije samo kritikama onih persona koje odigrale su 100 i više utakmica u dresu sa državnim grbom.
Photo: Screenshot