Tibor Sekulić: Sećanja na Srebrenka Despota (1)
- May 12, 2018
- 0 comments
- Tibor Sekulić
- Posted in REGION, EX-YU
U subotu, 12. maja 2018. navršit će se 35 godina od tragične smrti Srebrenka Despota, najpoznatijeg kao košarkaša Cibone, ali igrača bogate karijere i osobnosti. On je prošao klubove kao što su, još kao dijete, zagrebački Medveščak (to su bili njegovi košarkaški počeci), kao junior i prve seniorske utakmice odigrao je u Zrinjevcu (tadašnja Industromontaža), godinu je proveo i na američkom sveučilištu Nebraska, pa jedna sezona u ljubljanskoj Olimpiji, a treba reći da je za vrijeme vojnog roka u Beogradu trenirao s košarkašima Partizana, gdje je razvio prisan odnos s Bobanom Petrovićem, legendarnim igračem spomenutog kluba. O čemu ću, nadam se, s više strana i detalja, u jednom od idućih tekstova o Srebrenku. Despot je igrao i za mlađe selekcije jugoslavenske košarkaške reprezentacije, igrao je i za B reprezentaciju Jugoslavije i nekoliko prijateljskih utakmica za A reprezentaciju.
Toliko za početak. Ovaj tekst neće biti o njegovoj profesionalnoj karijeri, njenim detaljima, privatnim i profesionalnim zgodama, značajnim trenucima iz Srebrenkova, nažalost, prerano završenog života. Ovo privatizirano sjećanje, koje si prvi put u ovoj mjeri javno dopuštam u suradnji s košarkaškim entuzijastima s portala Koš magazin, opet će biti tumačenje i dužnost u isto vrijeme, koji su morali, nakon 25 godina pritajenosti o Srebrenkovoj profesionalnoj i privatnoj osobnosti, izaći van, na ovaj način, u ovom tekstu. Kao njegov nećak, referirat ću se najmanje na obiteljske, a uglavnom na prijateljske i institucionalne javne osvrte na pokojnog Srebrenka, ujedno se na neki način zahvaliti za iste. Jer su čuvali i sačuvali uspomenu na Srebrenka, a do kraja, za moju obitelj tužnog, mjeseca svibnja ili maja, napisat ću još tri teksta, jedan o profesionalnom životu Srebrenka, jedan o životu mimo košarke, a jedan o simboličnoj sezoni 82/83, posljednjoj Srebrenkovoj, a prvoj velikoj Draženovoj, gdje ću, na simboličan način, povezati ta dva velikana ove igre, jednog intimnog, zagrebačkog i jugoslavenskog, a drugog većeg od života, primarno hrvatskog, a onda i globalnog.
Svo ovo vrijeme, nakon 1983. godine, mnogi su, na individualnoj i institucionalnoj razini, ponavljam, čuvali i sačuvali sjećanje na Srebrenka Despota. Košarkaški klub Cibona je išao paralelno s mojom obitelji prvih deset godina u obilježavanju godišnjica njegove smrti, posebno na početku i sredinom osamdesetih, gdje su, osim samog obilježavanja godišnjica, u planiranju s obitelji, stvarali inicijative. Neke i uspješno, neke, nažalost, neuspješno, o memorijalnim turnirima u Zagrebu, Ljubljani i uspješno na još nekim lokacijama, a na nekim, nažalost, neuspješno, kao u Zaostrogu na Makarskoj rivijeri, kraju iz kojeg je Srebrenko po ocu. Tada bi im se pridruživali i Zrinjevac, Olimpija i još neki, manji klubovi, a i neki javni djelatnici iz tog vremena. Zašto je nešto, što je bilo uspješno, trajalo tako kratko, dvije ili tri godine i zašto je nešto u startu bilo neuspješno?
To se pitam retorički, ne da nekog prozovem, već da, na svoj način, pokušam objasniti što se to dogodilo s naglim gašenjem nekih inicijativa, vezanih uz Srebrenka, krajem osamdesetih godina.
One inicijative, koje su u startu propale, za njih mislim da stari, birokratski sustav osamdesetih nije bio spreman. I da ne treba nikog od aktera pojedinačno prozivati za to. Jednostavno, to je bilo takvo vrijeme, u kojem su se organizacijski najbolje pratila sjećanja na političare, a gotovo iznimno na sportaše. Isti je slučaj bio i u slučaju Srebrenka. Ponavljam, nije to ništa čudno, s obzirom na vrijeme, niti je to za osudu nekih pojedinaca. U slučaju, pak, inicijativa koje su zaživile, pa kroz nekoliko godina zamrle, kao ti memorijalni turniri, ni to nije za osudu, koliko sam pratio obiteljsku memorabiliju do prije nekoliko godina (u vremenu u kojem ju je moja baka gradila), s njima se stalo. Ne iz neke zloće, ni iz neznanja, jer sve su to manje-više u to vrijeme isti, ili slični ljudi bili rukovodeći u klubu (Ciboni). Astronomski skok Cibone u nebeske visine svijeta košarke na neki je način sklonio uspomenu na Srebrenka u stranu. Što je, po mom mišljenju nelogično, jer on je jedan od prvih, s još jedanaest igrača i stožerom, pronio ime Cibone kao trofejnog kluba i to 1980. u Borovu, o čemu ću u jednom od idućih tekstova. Prije Kreše Čosića i Dražena Petrovića, a nakon Plećaša koji, nažalost, nikada nije igrao u klubu dok se zvao Cibona (otišao je baš te godine kad je klub promijenio ime). Već ta činjenica, da sada preskočim na stotine detalja iz Srebrenkove karijere u Ciboni, bila bi dovoljna, da baš zbog toga, u tim astronomskim visinama Cibone, odaju priznanje i onom koji je, ponavljam, pomogao u samim počecima stvaranja iste (kao igrač).
Moj ton nije osuđujući, jednostavno, to se kosi s mojom, a i s logikom mnogih, koji su ukazali na tu nepravdu tokom godina, o čemu ću malo kasnije. Ne mislim da je to itko uradio namjerno, ponavljam, ni zlokobno i konspirativno, jednostavno, mislim da je u pitanju ljudska priroda, možda i slabost gdje, u nekim uspješnim trenucima, kao što kaže Ćiro Blažević, zasluge pripisujemo sebi i zaboravljamo na druge. A kada krene po zlu, nismo krivi mi nego sudbina, vrag, Bog i viša sila. Kako bilo da bilo, Cibona je nastavila misliti na Srebrenka do 1993. godine, kada je zadnji puta iskazala tužno sjećanje u hrvatskom tisku.
Zašto nije nakon te godine? Moja pretpostavka je u tome da je brutalna smrt Dražena Petrovića, nekoliko dana kasnije, jednostavno toliko šokirala košarkaški svijet, svijet Hrvata, svijet Balkana i svijet općenito, da jedan mali, intimni, malo zagrebački, a malo jugoslavenski, osjećaj za pokojnog Srebrenka, biva bačen negdje daleko u leđnu moždinu.
Cibona, ipak, ni nakon 1993. godine nije u potpunosti zaboravila Srebrenka, sredinom devedesetih, na godišnjicu osnutka kluba, u revijalnoj utakmici protiv velikana iz Europe, moj otac i ja smo, u Srebrenkovo ime, na službeni poziv kluba, prisustvovali utakmici. Idućih petnaest godina, uz ljubaznost gospođe Željke, gospodina Leke i još nekih djelatnika i prijatelja kluba, uz popust, u kvoti igrača, u Srebrenkovo ime, najčešće sam ja prisustvovao utakmicama velikog kluba iz Zagreba. Na tome im svima hvala! No biologija čini svoje, ljudi odlaze, a novi dolaze, neki službenici firme Franck su željeli redefinirati naše odnose s tim starim djelatnicima kluba u distribuciji godišnjih karata, jer firma Franck je postala najozbiljniji igrač u upravi kluba u zadnjih pet godina. I od onda, ne zbog neke uvrede, više zbog novonastale situacije koja nas je malo iznenadila, nismo odlučili s tim ljudima razgovarati o distribuciji karata. Tako je i danas. O odnosu današnje Cibone s legendama kluba, živućim i pokojnim, najviše je pisao Zoran Čutura, ja nisam toliko upućen kao on, stoga bi najbolje bilo zaguglati njegove tekstove.
Na slici je greška, Srebrenko Despot je rođen u Mostaru
Novinar Zoran Kovačević napisao je dvije monografije Cibone. Jednu krajem osamdesetih, drugu, proširenu, krajem devedesetih. U obje je lijepo pisao o Srebrenku, davši mu poseban prostor, na tome mu hvala! Pisao je o posebnom odnosu Ace i Srebrenka, koji je na sahrani bacio svoju medalju prvaka Jugoslavije 1982. godine u Srebrenkov grob, trofej koji Srebrenko nikada nije osvojio (ima dva kupa s Cibonom). Te je isti novinar pisao o posebnom odnosu Rajka Gospodnetića-Krave i Srebrenka, i o inim detaljima koje entuzijastima prepuštam da provjere sami.
Kad sam već spomenuo grob, dosta se pisalo o tom grobu na groblju Mirogoj u Zagrebu. Zahvala istome na uvrštavanju Srebrenka među znamenite ljude u tom području Mirogoja, među rukovodećim ljudima kojeg je i gospođa Ljerka Čosić, udovica velikog Kreše Čosića, s kojim je Srebrenko dijelio svlačionicu sezone 82/83, ujedno i Krešine zadnje u karijeri (te se godine umirovio i otišao u trenerske vode), čisto napominjem, koincidencije radi.
Spomenuti Zoran Čutura, košarkaški velikan, osrednji funkcioner, ali danas čestiti novinar, često se znao spomenuti Srebrenka u svojim tekstovima i na tome mu hvala! Posebno u tekstu o broju 9, koji je Srebrenko nosio. Taj broj Cibona je kasnije umirovila pa vratila, ne svojom greškom, već greškom europske košarkaške birokracije, koja je inzistirala na broju 9 kao aktivnom broju u svim sezonama. Još je nekoliko novinara, uspoređujući Darija Šarića i Srebrenka, ne samo zbog odabira istog broja – devetke na dresu, povlačilo paralele među njima. Posebno dobro, po meni, to je uradio Davor Butković, zahvaljujem mu na tome, kao i ostalim kolegama, koji su u tom razdoblju Darijevog dolaska u Cibonu, ponovno pobudili zanimanje za Srebrenka.
Internet je posebna i duga priča, ne toliko vjerodostojna u nekim stvarima o Srebrenku. U ovom tekstu ja to neću demantirati, ne da pridonosim mitu o Srebrenku. Zaista smatram da neki novinari, ambiciozni, kao svojevremeno Zoran Kovačević, dovoljno zasada govore o Despotovom liku i njegovoj osobnosti na više razina. Ja ću, pak, na afirmativan način, tu priču, s osobne, obiteljske, ali i profesionalne strane, produbiti narednih tjedana serijom tekstova o Srebrenku, mimo razine zahvala na koje sam se ograničio u ovom tekstu, prikupljajući sjećanja na njega nakon 1983. godine. No, na internetu je bilo i zanimljivih, a točnih stvari o putovanju Željka Malnara, Borne Bebeka i Srebrenka. Samo taj primjer da dam, a o konkretnom ću u jednom od narednih tekstova.
Košarkaški savez grada Zagreba je ranih dvijetisućitih pozvao obitelj u Srebrenkovo ime na jednu monografiju o povijesti zagrebačke košarke, na čemu im od srca hvala! Odazvali smo se u velikom broju, najvećem od osamdesetih godina.
Teško je sve pohvatati o tako karizmatičnoj ličnosti u tako malo tekstova, no probat ću. Ovo je svojevrsni početak. Još jednom zahvala portalu Koš magazin na prilici i prostoru da se progovori na nov način o velikanima ove igre s naših i drugih prostora. Ovoga puta, prigodno, riječ je o Srebrenku. Osobno ću dati sve da uspomena na njega ne utihne u narednih 25 godina, već da bude prisutna, barem na polugodišnjoj bazi, i mimo ovog obljetničkog vremena. Nadam se da će to pridonijeti i potaknuti entuzijaste i na ovom portalu, bilo profesionalce, bilo amatere, da istražuju velikane ove igre. Siguran sam da bi i Srebrenko to volio!
Photo: YouTube printscreen