Trajko Rajković, dobroćudni džin
- May 27, 2016
- 2 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Samo četiri dana posle velike pobede nad ekipom SAD kojom je Jugoslavija obezbedila titulu prvaka sveta, i tri dana posle formalnog proglašenja za svetskog prvaka 27.maja 1970, jugoslovensku javnost šokirala je vest: umro Trajko Rajković. Jednog od 12 junaka, jednog od sportskih heroja nacije, izdalo je srce. U decembru bi napunio 33 godine. Sportska karijera bila je pri kraju, ali je život bio pred njim. Sahranjen je u Aleji velikana, na nekoliko metara od Radivoja Koraća, druga iz OKK Beograda i reprezentacije, koji je poginuo 2. juna 1969.
Trajko je rođen 17. decembra 1937. u Leskovcu, ali nema podataka da su mu i košarkaški koreni u tom gradu. Našao sam podatak da je u Vučju, mestašcu pored Leskovca, osnovan klub koji nosi njegovo ime. U OKK Beograd je 1959. došao iz beogradskog Železničara gde je, tek sa 19 godina, počeo ozbiljno da trenira košarku. Bora Stanković, dugogodišnji trener „plavih“, seća ga se kao nezgrapnog džina koji nije mnogo znao ali je imao dva velika kvaliteta: visinu, 210 cm, i želju da uči. Puno je radio na poboljšanju tehnike, svakodnevno poboljšavao koordinaciju, krupno telo dobilo je mišićnu masu što ga je ubrzo pretvorilo u jednu od najboljih „petica“ u Ligi. Imao je sreću da uđe u veliku ekipu OKK Beograda. Igranje sa Koraćem, Gordićem i Nikolićem donelo mu je strahovit napredak. a on njima ono što je timu nedostajalo: efikasnog centra koji je u početku igrao samo odbranu, ali je vremenom postao jedan od najboljih strelaca. Usavršio je horog i postao napast za protivničke koševe.
Selektor Aleksandar Nikolić poveo ga je na Evropsko prvenstvo 1963. u Poljsku, učinak od 5,4 poena bio je u skladu sa njegovom debitantskom ulogom. Iste godine na Mundijalu u Rio de Žaneiru, gde smo bili drugi, imao je prosek od 4,7 poena, a na Olimpijadi u Tokiju godinu dana kasnije 7,0. Na šampionatu Evrope u Tbilisiju i Moskvi 1965. prosek je popeo na 8,1, zadržao ga je na Mundijalu 1967. u Montevideu. U kvalifikacijama za Meksiko 1968. u Sofiji bio je jedan od najboljih sa 13,1, na Igrama je bio na standardnih 8,6 a na EP 1969. u Italiji stigao je do 9,8. Na šampionatu sveta 1970. ostvario je 6,0 poena u proseku, tačno koliko je dao Amerikancima u odlučujućem meču, a najviše je dao Sovjetskom Savezu, 14, u poslednjem meču koji nije imao rezultatski značaj jer smo već obezbedili titulu. Na žalost, bilo je to njegovih poslednjih 14 poena.
U reprezentaciji je za 7 godina odigrao 137 utakmica i dao 1.131 poen, jedan je od samo 25 igrača koji su u dresu reprezentacije postigli više od 1.000 koševa. Na 8 zvaničnih takmičenja osvojio je 7 medalja, a bio je član i ekipe koja je donela prvo zlato sa nezvaničnog prvenstva sveta 1966. u Čileu. U OKK Beogradu je, prema statistici Dragana Martinovića, odigrao 133 prvenstvene utakmice i dao 1.466 poena. U istoriji kluba 11. je strelac iako mu davanje koševa nije bilo prevashodni zadatak.
Sa 30 godina, posle niza blistavih sezona u OKK Beogradu, otišao je u Italiju, u Fargasu iz Livorna i postao najbolji strelac italijanskog šampionata! Dao je 521 poen, ostvario prosek od 24,8 poena i zadivio sve. Znalo se da može da poentira, ali s obzirom na ulogu koju je imao u OKK Beogradu i reprezentaciji, gde su drugi bili zaduženi za davanje koševa, niko nije očekivao prosek od skoro 25 koševa po meču. Naredne sezone prešao je u Noalex iz Venecije i završio na 7. mestu najboljih strelaca sa 19,4 dok je među skakačima bio četvrti sa 14,04 uhvaćene lopte po meču. Te sezone, igrajući za Padovu, najbolji strelac lige bio je Radivoj Korać sa prosekom 26,4. Dva drugara iz OKK Beograda bili su velike figure tada veoma jake italijanske lige.
Za sezonu 69/70 Trajko se vratio u OKK Beograda i zaigrao u timu sa Kotarcem, Maroevićem, Pazmanjom, Ivačkovićem, Tanjevićem, Đurovićem… Nije odigrao sve utakmice ali ga je Ranko Žeravica uvrstio u 12 za Ljubljanu. Imali smo strahovito jaku centarsku liniju: super-talentovani Krešo Ćosić i pokretni Vinko Jelovac kao dolazeće mlađe snage, Petar Skansi u najboljim igračkim godinama a Trajko Rajković najiskusniji.
Dan pred smrt posetio je redakciju „Politike“. Pričao je o prvim suzama-radosnicama u karijeri posle pobede nad SAD u Ljubljani, o najlepšem mogućem oproštaju od reprezentacije, o ponosu sa kojim će pričati sinu detalje iz svoje bogate karijere…
Trajko je ispraćen kao sportski velikan, onako kako je zaslužio. Na hiljade ljudi došlo je na Novo groblje da ga isprati.
Ostalo je sećanje na dobroćudnog džina koji, ako je za utehu, od tog 27. maja 1970 počiva kao večiti prvak sveta.
Photo: Privatna arhiva
Mogli bi pojasnit koja je ovo slika jer ispada da je to posle svetskog u Ljubljani a nikako nije.
To je prijem posle OI u Meksiku 68. Veliki pozdrav