Umesto demantija i motivacije dama
- June 25, 2019
- 0 comments
- Nina Spasojević
- Posted in BlogEVROPSKO PRVENSTVO 2019
Tri dana pred start EP košarkašica u Srbiji napravila sam mali eksperiment. Postavih na vajber grupi „Maaalo starije košarkašice“ kratak video snimak, insert iz jedne televizijske emisije, u kojem se moglo čuti kako ženska košarka nikoga ne zanima, kako je to hobi, kako je to, zamislite, 9. ešalon sporta, kako je zbog takvog, nekog pristupa, nekakvih spinova, propao zaboga i naš preuspešni fudbal… i da domaća klupska košarka služi za sprdnju… itd.
Emotivno izlaganje, uz ubrzano disanje i povišen ton, govornik je zaokružio floskulom „svaka čast, košarkašicama, ali…“
Strpljivo sam čekala reakciju nekog iz naše vajber grupe, u kojoj ima stotinak članica. I šta se dogodilo? Tajac!
Nigde ni „lajka“, ni „dislajka“, ma ni slova… Ne reaguju veteranke, prećutno, kulturno potvrđuju da nisu ratne veteranke, već „samo“ trofejne sportistkinje, ili bolje reći, sportsmenke…
Priznajem, drage moje, očekivala sam bar dva, tri ženska mangupa iz vaših, naših redova da me pitaju „jeli bre, ko je ovo“, ili „jel’ti dotični kolega, ili ‘kolega’“ i slično… I ja bih vam u tom slučaju spremno, diplomatski odgovorila kako je u pitanju kolega, i kako nije lepo da potcenjujemo ni njegov, ni ničiji rad, životni trud… Ali, propade mi koncepcija, osvajačice evropskih, svetskih, olimpijskih odličja ćute… Što bi klinci rekli, kuliraju…
Uostalom, nije njihov manir da postupe drugačije… Vlasnice brojnih titula potvrdiše tako i na ovaj način da je njihova zajednička titula – dama!
Jednostavno, imaju žene pametnija posla na sadašnjim radnim mestima, kao poznati lekari u kardiološkim, ginekološkim, stomatološkim ordinacijama, u školama gde predaju, fiziku, fizičko vaspitanje, psihologiju, strane jezike, u ministarstvima i opštinskim sekretarijatima za sport, u sudovima gde su ugledne pravnice, u bankama, u upravama klubova, u redakcijama, u dvoranama gde treniraju naslednice, u baštama i voćnjacima vikendica, gde beru tikvice i trešnje i prave piknike, džem i slatko sa klupskim i reprezentativnim saigračicama…
Ili u sedmoj deceniji života treniraju za novo učešće na Beogradskom maratonu…
Ili pričaju deci i unučićima kako je bilo davnih dana u Brazilu, Koreji, Maleziji, Izraelu, Siciliji, Moskvi, kakav je osećaj kad ti sijaju srebro i bronza na grudima… Kako se koža ježi dok se intonira himna tvoje zemlje, a na tebi je dres sa grbom upravo te zemlje…
Kako su vrući tereni bili u Šibeniku, Sarajevu, Zagrebu, kakva se ženska košarka igrala u Ljubljani, Nišu, Novom Sadu, Prištini, Titogradu, Skoplju, Bečeju i u manjim, paklenim drugoligaškim centrima. I kako se i danas neguje tradicija u Beogradu, Novom Sadu, Vršcu, Kragujevcu…
Ali, naravno, neće propustiti da bodre naslednice na EP, koji se u Srbiji održava posle punih 65 godina!
Upravo zato ovaj tekst nije demanti, niti se odnosi na autora gore navedenih misli. Naprotiv, obraćam se onima, koji su sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih i dvehiljaditih punili popularnu novobeogradsku Halu, sada „Ranko Žeravica“, na mečevima igračica Partizana, i ne samo Halu, već i tada „Zvezdin“ „Pionir“, tj. hram igre pod obručima „Aleksandar Nikolić“ (bila sam akter na parketu celog večitog derbija, kada je bio dupli program, nezaboravan osećaj, koji novinarski deo mog bića teško može da opiše)…
I pišem sada, čak i onima, koji su davnih, 1969. i 1970. godine na novosadskom Sajmištu bili među 3.000 ljudi na tribinama i bodrili ŽKK Vojvodina u Kupu evropskih šampionki…
I onima, koji su u Vršcu devedesetih punili dvoranu Hemijske škole i kasnije „Milenijuma“ na mečevima državnih šampionki iz ekipe Hemofarma…
Obraćam se zato sada i hiljadama, hiljadama onih koji su 2015, dan posle Vidovdana, od aerodoroma „Nikola Tesla“ do Skupštine grada ispunili puteve, nadvožnjake i plato ispod čuvene terase, da pozdrave zlatne košarkašice posle EP u Mađarskoj… Bila sam svedok na desetine dočeka naših trofejnih sportista, ali taj je bio više nego spontan i to samo dan, dva posle slavlja mlade fudbalske reprezentacije na istom mestu (istine radi, jednom od retkih trijumfa našeg sporta sa „bubamarom“). Zatim, razdraganoj masi, koja je godinu kasnije ispred Skupštine Srbije klicala bronzanim košarkašicama posle OI u Riju, što je bio vanzemaljski uspeh.
Obraćam se i krcatoj „Areni“, u kojoj je napravljena zajednička slika, zagrljaj muške i ženske reprezentacije Srbije u ambijentu za nezaborav, pred put za Brazil, kada su muškarci izborili olimpijsku vizu, a devojke je imale godinu dana ranije u džepu, u svojstvu evropskih šampionki… Beše to zajedništvo i međusobno poštovanje i drugarstvo, kakvo se ne pamti u novijoj istoriji, jedino uporedivo sa romantičnim, džentlmenskim, posleratnim vremenima sa Krsta i Kališa…
Neizbežno šaljem poruku i prepunoj dvorani „Aleksanar Nikolić“ i to na veliku slavu, Aranđelovdan 2015. godine, kada su naše zlatne devojke igrale meč kvalifikacija za EP 2017. i furiozno pregazile tim Nemačke, na fantastičnoj šampionskoj promociji…
Dakle, svima vama, jer vi ste na potezu od 27. juna na EP, u Zrenjaninu, Nišu, Beogradu…
Obraćam se iskrenim ljubiteljima ženske košarke, jer više vredi njih 100 pravih, istinskih na bilo kojoj utakmici u „Šumicama“, „Hali“,“Vizuri“, „Milenijumu“, „Spensu“, „Čairu“, nego hiljadu hejtera i huligana, ili lažnih muškarčina, koji nemaju petlju da priznaju sjajnim ženama koliko vrede u svom poslu…
Da ne pričam kako je ženska košarka kultni sport širom Evrope i planete, u Rusiji, Španiji, Francuskoj, Italiji, Turskoj, Letoniji, Češkoj, Mađarskoj… Americi, Australiji, Kini… I koliko nam sve te zemlje zavide na talentu i košarkaškom genu, konstituciji znanju i šmeku…
A kako naše košarkašice rade i kako su oduvek radile? U daleko težim i nezahvalnijim uslovima, npr. od kolega. Recimo, osamdesetih godina, dva puta dnevno, a treninzi isto kao i muški, istog intenziteta, sadržine i trajanja. U najnezgodnijim terminima, prepodnevni oko 9h, a „popodnevni“ u vreme ručka, jer muškarci imaju udarne. „Stipendije“ devojaka su bile simbolične, a njihove astronomske, igračice su na treninge dolazile vozilima GSP, a kolege u najluksuznijim autombilima. I nisu se žalile. Kao ni sada što se ne žale… Bile su srećne, presrećne i ostale vedrog, zdravog duha.
Možda im je košarka bila hobi kada su osvajale onolike medalje, ali hobi, uz profesionalan trud! Hobi, koji obični smrtnici mogu samo da sanjaju… Njihova košarka je akademsko zvanje, kućno vaspitanje, stanje duha, stil života, stvar kulture…
I da se ne lažemo, svi su čuli za Mariju Veger, Gordanu Baragu, Ljubicu Otašević, Zagu Žeravicu, Snežanu Zorić, Zoricu Đurković, Anđeliju Arbutinu, Raziju Mujanović, Daniru Nakić, Sofiju Pekić, da ne nabrajam dalje, preko Biljane Majstorović, Jasne Milosavljević, Vukice Mitić, Jelice Komnenović… a u 21. veku za Sonju Petrović, Jelenu Milovanović, sestre Dabović… O Marini Maljković da ne govorim…
Neću ovom prilikom detaljno o najvećim uspesima naših košarkašica, samo da podsetim da je prvi trofej Kupa evropskih šampiona (današnja Evroliga) u istoriji naše košarke osvojio ženski tim! Da, da, čuvene prvotimke Crvene zvezde, 29. marta 1979. godine…
Toliko od mene, umesto tamo nekog odgovora kolegi i motivacione poruke srpskim kraljicama…
Znaju dobro srpske košarkaške kraljice šta im je činiti o Vidovdanu 2019. godine u zemlji Srbiji… A verujem i publika…
Dovoljno je pogledati reklamne spotove Marininih lavica uoči EP i njihove izjave u slavu košarke i biće vam sve jasno…
Prava podrška, pravih ljubitelja ženske košarke i sporta uopšte, to je prava stvar. Više nego dovoljno za nove radosti…
Photo: KSS