Velikani u senci
- May 24, 2016
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Sjajajn tekst Duška Miletkovića Soulyja „Perle sa dna“ (iako nisam baš saglasan sa naslovom, pomenuti jesu bili „perle“ ali nikako na dnu) naterao me je da malo prevrnem po sećanju i napravim neku moju top-listu igrača koji, sticajem okolnosti, nisu osvajali medalje na velikim takmičenja ali su bili veliki po talentu i znanju, dragoceni svojim timovima, miljenici navijača. Većina je imala peh da igra u vreme zlatne ere našeg basketa kada je bilo jako teško ući u reprezentaciju. U neko drugo vreme bili bi i perle i perjanice, lideri i zvezde, ali tada – a govorim uglavnom o periodu 1970/90 – morali su da se zadovolje sekundarnim ulogama sa ponekim „Oskarom za epizodu“. Svejedno, imaju mesto u istoriji naše košarke i onih koji, kao ja, duže pamte.
Dakle, ovo je ta lista velikana u senci, bez redosleda. Poređani su onako kako su mi padali na pamet. Redovi koji slede nisu nikakve biografije tih velikih majstora u senci, samo moje sećanje na njihove igračke karakteristike. Bojim se da sam nekoga zaboravio, ali lista je otvorena…
Srećko Jarić – Ideolog igre šampionskog Radničkog. Plej, majstor, strašna vizija, šut sa ogromnim lukom. Po meni, veći talenat od sina Marka koji je napravio sjajnu karijeru u NBA. Imao je peh sa povredama i – Mokom Slavnićem koji mu je zatvorio vrata reprezentacije.
Radmilo Mišović – Čudo od igrača, neviđeno „laka ruka“, rođeni šuter. Mogao je sam da dobije utakmicu. Taktika Borca svodila se na „dajte što pre loptu Radmilu“. Posvetio sam mu poseban tekst na ovom sajtu.
Duško Ivanović – Našao je satisfakciju „pod stare dane“ kad je otišao u Jugoplastiku i sa njom bio prvak Jugoslavije i Evrope, ali bio je veliki i dok je bio u Budućnosti, samo u to nisu bili uvereni veliki klubovi sve dok Boža Maljković nije dokazao suprotno. Rođeni šuter.
Blaž Kotarac – Retka figura, redak majstor za igru pod košem. Formacijski, bio je krilo ali je odlično skakao i imao ono „šesto čulo“ za osećaj na koju će stranu lopta. Davao je nemoguće koševe jer je svoju levicu „provlačio“ kroz šumu ruku. Bio je toliko spretan da se Gojko Zec, trener fudbalera OFK Beograda, nosio mišlju da ga proba kao centarfora u nadi da će tako snalažljiv biti i u šesnaestercu.
Mihajlo Manović – Još jedan majstor sa Crvenog krsta. Rano ga je „otela“ Jugoplastika u kojoj je bio jedan od ključnih igrača u stvaranju šampionskog tima. Plej, virtuoz, okretan, dobra ruka, ulaz, vizija… “Cvrca“ je imao je sve.
Zoran Kovačević – Nekad su Metalac iz Valjeva nosila, i držala u prvoj ligi, braća Branko i Zoran Kovačević. Branko je napravio veću karijeru, posle Metalca igrao je u Zvezdi i Olimpiji, ali veliki je bio i Zoran. Duge ruke, majstor za „horog“, dobar u skoku, brz u kontri. Deo karijere proveo je u Radničkom.
Blažo Stojanović – Neki su tvrdili da je „divljak“, egoista, neškolovan igrač… Ako kao osnovni parametar uzmemo da je dati koš veština – onda je Blaž Stojanović bio majstor. Godinama je bio najbolji strelac OKK Beograda. Često je davao i preko 40 poena. Majstor za „jedan na jedan“, dobar u prodoru, odličan u šutu sa distance. Rođeni strelac.
Mirko Milićević – Netipičan igrač, netipičnog izgleda (za košarkaša), sa „niskim težištem“ i čvrstim nogama, ali je (naizgled) nedostatke nadoknađivao glavom i rukama. Lako je davao koševe, njegove „frljoke“ uglavnom su završavale u obruču. Dugo je uspešno igrao u Zvezdi i Ciboni.
Milan Mlađan – Veliki igrač, predugo u malom klubu (IMT), tek kasnije otišao u Zadar i Švajcarsku. Šuter bez mane, majstor sa distance. Rođena „laka ruka“ koju je nasledio i sin (igrao jednu sezonu u Radničkom iz Kragujevca).
Slobodan Subotić – Elegancija, moderno krilo, sjajan šuter, odličan skakač. Ukratko, kompletan igrač. Posle Olimpije sjajno igrao u Arisu, postao uspešan trener, sada nam se javlja iz Bejruta zanimljivim pričama.
Vladimir Bocevski – Član sjajne generacije Rabotničkog u kojoj su bili Janko i Mitko Lukovski, Andonovski, Radosavljević…. Bocevski je bio krilni centar, odlična tehnika, spretan, sigurna ruka. Glavni realizator onog što su smišljali spoljni igrači.
Žarko Koprivica – Po visini i telu „petica“, po tehnici „četvorka“, po šutu čak i „trojka“. Univerzalac Crvene zvezde, mekan, elegantan, poznat po „cimanju“ protivnika koji su najčešće skakali u prazno a on „polagao“. Čist talenat.
Eto, složih jedan ceo tim, da je ikada igrao zajedno bio bi pri vrhu ondašnje jugoslovenske lige. Mogao bih da sastavim bar još dva, možda ne toliko kvalitetna, ali još uvek odlična.
U „onoj ligi“ bilo je asova u senci koliko hoćeš…
Photo: YouTube