Vlada Olić: Kobi je sebični megaloman!
- April 13, 2016
- 1 comments
- Vlada Olić
- Posted in NBA
Evo sad Braca Đorđevic i ja možemo da se igramo američke varijante Ace Ostojića i Vlade Stankovića, pa da se ne slažemo o statusu i značaju Kobija Brajanta. Za mene je kod Kobija uvek postojalo nešto odbojno, i na parketu, a i van njega. Pamtim ga od kada je na deset metara ispred mene osvojio svoje prvo All Star zakucavanje u Klivlendu, pre 19 godina. To je bio prvi All Star vikend koji je BK Telekom prenosio sa lica mesta, a sedeo sam u prvom redu. Kobi je verovatno zaslužio da dobije MVP titulu u ruki utakmici, koja je pripala Alanu Ajversonu (osveta je stigla u NBA finalu 2001.) pa je onda u subjektivno-bodovanom takmičenju u zakucavanju pobedio (ispred takvih “danking legendi” kao što su Kris Kar, Majkl Finli, Rej Alen, Bobi Sura i Darvin Hem; ne zaboravite da je posle tog debakla NBA izbacila takmičenje u zakucavanjima sa All Star vikenda sve do 2000.) Nezavisno od toga, stoji da je celog vikenda Brajant bio u centru pažnje i ljudi su ga gledali kao tinejdžersku nadu koja će predvoditi sledeću generaciju NBA lige.
Vlada Olić na All-star vikendu 1997.
Pet titula i 20 godina kasnje, da li je Kobi ispunio ta očekivanja?
Neću trošiti reči o tome da je Kobi bio odličan igrač, tu nema dileme. Ali smatram da nije najbolji niti najznačajniji u istoriji Lejekrsa, a kamoli cele lige. Njegovih pet NBA titula ga stavlja na 14. mesto u istoriji koje deli sa 13 drugih igrača, a pošto je njemu trebalo najviše pokušaja (20 sezona) da uzme tih pet titula, objektivno on je na dnu te izjednačene grupe – znači tek 26. svih vremena. Prvi je, naravno, Bil Rasel sa 11 titula u 13 sezona. Od ljudi koji su igrali u Lejkersima, Robert Ori ima 7 (3 u Los Anđelesu) a Karim Abdul-Džabar 6 (5 u El-Eju). Čak i ako se postavi kriterijum da sve osvojene titule moraju da budu u Lejkersima, tu su recimo Džordž Majkan i Džim Polard; a ako hoćete da skratite listu na pet titula sa Lejkersima u Los Anđelesu – knjiga se svodi na … četiri slova: Medžik Džonson, Majkl Kuper, Derek Fišer i Kobi. (Medžiku je bolest ukrala bar pet sezona, penzionisao se par meseci nakon igranja u NBA finalu). Lista dakle nije baš tako ekskluzivna.
Oni malo stariji među nama pamte šoutajm Lejkerse iz osamdesetih. Dominacija i lepota igre te decenije nadmašuje bilo šta što je viđeno u Kobijevo doba. Lejkerse je nasledio i nadmašio Majkl Džordan, a onda se pojavio Kobi kome je jedini cilj u životu bio da nadmaši Džordana: ne, dakle, da njegove ekipe pobede Džordana, ili uzmu više titula, već da on, Kobi Brajant, bude bolji od Majkla Džordana. Majkl je hteo da pobeđuje, Kobi je hteo da bude najbolji.
Majkl je uvek govorio da je njegov cilj da pomogne svima oko sebe da budu bolji igrači. Kobi je uvek mislio samo na sebe. Majkl je znao da bude okrutan prema svojim saigračima zato što je od njih očekivao da budu na njegovom nivou angažovanja, ali ih nikada nije javno omalovažavao. Kobi je mnogo puta javno ili polu-javno pljuvao po svojim saigračima, što su najbolje osetili Kvame Braun i Endru Bajnam. Majkl je ginuo na treninzima jer je svake večeri hteo da bude spreman za tog jednog roditelja u publici koji je baš tog dana po prvi put doveo svog sina da vidi Bulse, i hteo je da se pokaže u najboljem svetlu. Kobi je pre tri godine bukvalno prestao da ide na treninge jer fizički nije mogao da ih izdrži – zato što je insistirao da igra 48 minuta po utakmici…
Mislim da je najbolje merilo Brajantovog života i dela činjenica sa kim je podelio poslednje tri sezone: ni sa kim. Lejkersi su imali i para i slobodnog kep prostora, ali nisu mogli da privole nikog značajnijeg da dođe i igra sa Kobijem zato što je on rak za timsku igru! Dvajt Hauard je doveden trejdom, odradio je jednu sezonu i pobegao čim je mogao. Zapitajte se malo: kako je moguće da nijedan od mnogih slobodnih igrača tokom poslednje tri godine nije želeo da dođe da igra u srcu Los Anđelesa za velike pare. Karmelo Entoni i Lebron Džejms su bili slobodni agenti 2014. ali im nije padalo na pamet da dođu u Lejekrse.
Postoji nekoliko razloga, ali svi putevi krivice vode ka Kobiju. Prvo i pre svega, njegova sebičnost i prgavost ga čine ne preterano omiljenim za igranje. Drugo, njegov sumanuti ugovor je zapečatio sudbinu kluba jer nije bilo dovoljno prostora ni za prosečne igrače. Kobi je potpisao produžetak vredan skoro 50 miliona dolara dok se oporavljao od rasturene Ahilove tetive. On se javno nasmejao kad su ga pitali da li bi možda hteo da prihvati niži ugovor koji bi timu dao fleksibilnost da potpiše više solidnih igrača za njegov prateći orkestar. To pitanje je dočekao kao nešto najluđe na svetu – u svojoj glavi on je tada bio najbolji igrač u NBA (iako je imao 36 godina i hodao na štakama). I ima da bude najolje plaćen, bre!
Kraj Brajantovog “roka za upotrebu” je bio pre otprilike tri godine, što se grubo poklopilo sa tranzicijom u vlasništvu Lejkersa nakon smrti Dr. Džerija Basa. Koliko je god on bio pametan vlasnik i vizionar uspeha NBA, toliko je pogrešio što nije želeo da se bakće sa detaljima tranzicije u vlasništvu. Tim je ostavio svojoj deci i tu je nastao raskol oko strategije i vizije. Na kraju, Džini Bas je preuzela vođstvo biznis sektora, a njen brat Džim je preuzeo košarkaške operacije. Džim je bio taj koji je Brajantu dao sumanuti ugovor pre dve godine koji im je zapečatio sudbinu. Deo tog plana je bio povratak u plejof i nova NBA titula. Plan je naravno spektakularno propao, a posledice po klub će biti dugotrajne.
Lejkersi su povratili tu kratkotrajnu investiciju zato što je u Los Anđelesu i dalje neviđeno interesovanje za Kobija, i kada on igra TV rejting je enormno veći. Ali bojim se da se Dr. Bas prevrće u grobu oko stupidnosti odluke da se poslednje dve godine žrtvuju zbog para. Takmičarski, Lejkersi su sada dotakli dno dna, i to sa Brajantom koji je, iako sakat, i dalje najbolji igrač tima. Dok budu vozili kući večeras sa utakmice, ponekom navijaču će pasti na pamet legendarna rečenica Roberta Redforda iz filma “Kandidat”: šta sad? Dobrodošli u budućnost bez ikakvih prospekata, sa traljavim igračima, razbijenom grupom polu-talentovanih momaka u svlačionici gde se ne zna ko koga tajno snima. Ko bi normalan hteo da dođe u tu sredinu, da zauvek bude meren u odnosu na Kobijevu senku, bez kvaliteta na parketu, sa kompleksom igranja u legendarnoj franšizi koja je sada cementirana kao tim broj 2 u svom gradu.
Za sve to je, direktno ili indirektno, kriv Kobi Brajant – dobar igrač, ali sebični megaloman kome je individualni uspeh uvek bio iznad tima i kluba. Par puta je menjao broj dresa (kao idol Džordan), mnogo puta je menjao svoj perosnaliti. Od mekog klinca koji voli da pika fudbal i sluša italijanske opere preobratio se u tvrdu bitangu koja je silovala 19-godišnju devojčicu koja je radila na recepciji hotela.
Pre pet godina satirična TV serija “Onion SportsDome” (kao kad bi naš njuz.net imao svoj TV program; parodija ESPNovog SportsCentra) je imala segment o tome kako Kobi Brajant danas objavljuje svoj najnoviji karakter. “Kako je moguće da se tako često kompletno menja?” pita jedan voditelj, a drugi odgovara: “Kod većine igrača ipak postoji zid koji brani pravu ljudsku dušu, ali ne kod Kobija – kod njega je unutra samo praznina.”
Zato ja večeras gledam ESPN i Voriorse, a mom drugu Braci ostavljam Kobija na dvojci.
Photo: Privatni album i NBA
Prvo dokazi za silovanje 19godisnje “djevojcice” ne postoje tako da ne pricaj gluposti,drugo iako nije niko htio da igra sa njim on je i dalje donio 2 titule lejkersima sto nije mala stvar.Jedina greska mu je bila sto je uzimao ovolike pare u zadnje 3 godine(iako bi to uradio svaki nba igrac).Covjek je dokazao da i bez seka moze da osvoji titulu i ziva je legenda iako je meni licno LeBron mnogo drazi