Vladica: Američka priča
- January 25, 2017
- 0 comments
- Vladica Vukomanović
- Posted in NCAA
Prošlo je dosta vremena od mog poslednjeg javljanja u vezi NCAA košarke, a mnogo toga se desilo u protekla dva meseca. Priznajem, ove sezone slabije pratim događaje iz nekoliko razloga, a prvenstveno zbog obaveza u srednjoj školi gde sam prihvatio ulogu asistenta. Sezona je u punom jeku uz svakodnevne treninge i veliki broj utakmica, što je i normalno za svaku ekipu u bilo kom takmičenju. Inače, već nekoliko godina vodim klub (godišta 15-17) koji nastupa od aprila do avgusta na raznim turnirima širom Amerike (dakle po završetku srednjoškolske sezone koja se igra od novembra do aprila). Igrači tada igraju pred NCAA skautima u nadi da će izboriti poziv na neki NCAA fakultet i dobiti stipendiju.
Pišem ove redove sa malo nervoze i strepnje jer za nekoliko sati “moju” srednju školu očekuje veliki gradski derbi protiv tradicionalno jakog Johnson High Schoola, čiji ishod bi mogao da odredi celu našu sezonu. To je što se tice sportskog ugla, tojest onog nebitnog u celoj priči. Pravi razlog zašto sedim na iglama je “moj” igrač Curtis, koga večeras dolazi da gleda veoma dobro povezani NCAA skaut iz San Franciska čija reč i mišljenje se veoma poštuju. Njegova dobra preporuka se daleko čuje i može da bude razlika u dobijanju stipendije na Stanfordu, University of California, University of San Francisko itd, ili u protivnom obeležavanju igrača da nije na tom nivou.
Da stvar bude još neizvesnija, Curtis se sinoć na treningu malo povredio i nisam siguran da će biti 100% spreman za trku koja ga očekuje. To sam jutros javio izvesnom skautu, međutim on je rekao da svakako dolazi, pa šta bude.
Zašto je ovo uopšte bitno? Hiljade igrača širom sveta će igrati večeras pred raznim menadžerima i skautima kao i “moj” Curtis. Evo da pojasnim zašto je ovo “biti ili ne biti” bukvalno.
Curtis ima 17 godina i igra beka sa prosekom od 25 poena po utakmici. Odličan atleta košarkaške građe visine 190 cm. Afroamerikanac iz tipičnog crnačkog gradskog kraja. Košarku igra ceo svoj kratki život i ova igra mu znači sve na ovom svetu. Ovo mu je poslednja godina u srednjoj školi (12. razred) i još nema nijednu konkretnu ponudu za faks.
Na moje insistiranje i mnoštvo poziva raznih poluzainteresovanih trenera konačno sam se probio do izvesnog gospodina koji je pristao da ga “pogleda”. U neku ruku i moja reputacija je na crti jer je “došao čak ovamo da ga gleda”. Curtisu sam rekao tek juče da ne razmišlja previše o utakmici i strogo naredio da ne radi ništa previše, samo neka igra kao što to uvek radi. “Nemoj sučajno da forsiraš, nikakva ludačka zakucavanja preko čoveka” podviknuh juče na treningu. “I got you coach I just need a chance” (U redu samo mi treba šansa), odgovori mi na kraju treninga.
Curtisova priča je još jedna tipična za američke crnce i njihov nažalost težak život u SAD. On živi sa majkom koja je možda starija od njega nekih 17 godina, i izgledom bi mogla da ode sa njim u noćni klub a da niko ne posumnja da su majka i sin! U njihovom siromašnom domu živi još 3-4 dece manjeg uzrasta, uključujući i njegovog znatno mlađeg brata koji me već uverava da će biti bolji od Curtisa. Mislim da mu majka ne radi i da žive od socijale. Oca sam mu jednom video i uverio se da nemaju nikakav odnos. Curtis nikad nema prebijenu paru i na celodnevnim turnirima nema ni za sendvič, po ceo dan ne jede ništa i pored toga što igra 3-4 utakmice! Ako se neko od trenera ne seti i kupi mu nešto ostaće gladan ceo dan.
Život mu nije lak, kraj gde stanuje je pun uličara, droge, siromaštva i dobrih košarkaša. Bogovi kosarke su nekima od njih, uključujući i mom Curtisu, darovali snagu, brzinu, skočnost i neverovatnu želju za uspehom u košarci. I tako, posle svih ovih godina, došlo je do večerašnjeg duela pred očima “naduvenka” iz NCAA koji će odrediti budući život ovog momka.
U slučaju neuspeha, i bez stipendije za NCAA, Curtis će ostati u ovom kraju i verovatno biti još jedan od večitih talenata koji stoje po ćoškovima i govore kako su bolji od sadašnjih NCAA/NBA igrača, i da im je neko dao šansu sigurno bi uspeli. Gledajući ih u parkovima često pomislim da je možda stvarno tako. “Hey coach that’s all day” (Ovo mogu ceo dan, treneru), viknu kad ih gledam.
Curtis nije dobar đak, i kao što rekoh umesto da je provodio sate, dane i godine radeći matematiku ko zna gde bi mu kraj bio. Ali kao svaki mladi crnac uveren je da je on baš taj sledeći koji će stići u NBA i ostvariti sve snove, izbaviti majku i svoje iz bede u kojoj žive. Ima veliku tetovažu na ramenu u okviru košarkaške lopte i veruje u sebe 100%.
Brinući se za njegovu povredu upravo me obradovala Curtisova poruka iz škole (sigurno ne sluša nastavu) da je spreman za večeras. Super, pomislih, ‘ajde daj bože. Ne upitah ga ide li kući posle nastave, ili ostaje u školi (tekma je tek u 7), ko zna ima li par dolara za metro?
U našem timu pored Curtisa imamo još dvojicu igrača sa ogromnim talentom i sa još gorim životnim pričama. Oni su mnogo mlađi i slično kao i Curtis uvereni su da su već sad bolji od svih. O njima drugi put, večeras sam uz mog Curtisa, nek’ mu je sa srećom.
Photo: NCAA