Utakmica sa Uniksom biće verovatno najbrže arhivirana u ovosezonsom izdanju Crvene zvezde. Možda će se jedino pamtiti pobeda, ali ni to nije toliko bitno, jer i da je bilo obrnuto to ništa ne bi promenilo što se tiče ambicije crveno-belih da odu u četvrtfinale. Ključni je meč protiv Darušafake, a ovaj sa Uniksom (83-65) bilo je čisto odrađivanje posla.
Mnogo su interesantniji bili događaji koji su prethodili 16. Zvezdinoj evroligaškoj pobedi. Tim sa Malog Kalemegdana nanizao je tri vezana poraza, zaljuljao se moral a bilo je još nekih nejasnih ili nedovoljno razjašnjenih stvari. Kao odnos navijača prema domaćem timu na utakmici sa Olimpijakosom, potom jedno noćno saopštenje u kome je navedeno da neko radi protiv Zvezde, pa čak i trač koji se proširio na društvenim mrežama kako Stefana Jovića bole leđa zato jer nije dobio platu. Na to se nadovezao još jedan trač – onaj o Jovićevom prelasku u Barselonu, zatim potpuno neočekivan poraz i bledo izdanje tima u Podgorici, i onda ne čudi da je Uniks u Kombank areni dočekalo jedva desetak hiljada ljudi. Taman dovoljan broj da se ne bude u finansijskoj buli kad se plate režije hale, a za plus (onaj bonus od Evrolige za svaku pobedu) pobrinuli su se sami igrači.
Utakmica sa Uniksom počela je valjda najružnijom i najslabijom prvom četvrtinom u ovogodišnjoj sezoni u Beogradu. Lošu košarku nije moglo da sakrije ni dobro navijanje, očigledno organizovano da bi se time dao odgovor onima na koje se odnosilo saopštenje. Još kad je Dangubić za nekoliko minuta napravio tri lične greške na Lengfordu, a Uniks poveo sa 10-14 činilo se da će loša košarka imati još gori epilog. Bar kad je domaći tim u pitanju.
Da ne bude tako pobrinuo se trojkama Marko Simonović u završnici prvog, i početkom drugog poluvremena. Zahvaljujući njemu domaći su na odmor otišli sa lepom zalihom (40-31), ali je Uniks imao odgovor. Treću četvrtinu je otvorio serijom 4-14, međutim to je bilo sve što je viđeno od tima iz Kazanja. Zvezda je ekspresno odgovorila ubitačnim nizom 22-4, povela sa 66-49 i praktično rešila pitanje pobednika.
Naravno, i najgora pobeda je bolja od najboljeg poraza, a ova Zvezdina pobeda nije na kraju ni bila tako loša. U svakom slučaju lekovita je pred verovatno meč sezone u utorak protiv Budućnosti. Raduje veliki povratak Milka Bjelice, koji je odigrao svoju utakmicu godine, dobra forma Marka Gudurića i učinak Čarlsa Dženkinsa. A on na svakom pedlju terena radi ono što najbolje zna: kad je sam šutne i najčešće pogodi, kad mu se ukaže prilika ide na polaganje, skače i u odbrani i u napadu, preseca i krade lopte, odlično čuva svog igrača… Slobodno mogu da kažem: u situaciji kad nema Jovića, Zvezda bi načisto propala da nema ovakvog Dženkinsa. Ne zaboravljam ni ostale, ali od 19. januara naovamo Dženkins je heroj.
Zašto od 19. januara? Pa, taj datum je trener Dejan Radonjić apostrofirao kao poslednji kad je Zvezda bila kompletna. Rekao je još nešto, vrlo bitno, što laik sa strane ne može lako da zapazi: zbog povreda i rovitosti čak i kad bi svi igrači bili na okupu morao je da menja pozicije pojedincima, što drugim rečima znači da je u pitanju jedan sasvim drugačiji tim u odnosu na onaj pre 19. januara. Verovatno je mislio na povlačenje Dženkinsa sa dvojke na pleja, i Simonovića sa trojke na četvorku kad se vratio Dangubić. Potpuno razumem Radonjićevu muku, i mislim da je 16 pobeda fantastična uspeh. Zvezda je naprosto razbila i kladionice širom Evrope i čelnike Evrolige koji su joj pre početka sezone namenili ulogu fenjeraša. Ako pobedi sledećeg petka Darušafaku, i to bez Jovića – biće to pravi sportski podvig. Ali ako tri dana ranije izgubi od Budućnosti u majstorici polufinala plejofa ABA lige – biće to katastrofa koja bi se po posledicama mogla meriti sa onim košem Nolana Smita koji je Partizan primio u poslednjem sekundu utakmice sa Cedevitom pre tri godine.
Photo: Euroleague