Za širu košarkašku javnost on je Čarls Dženkins. Za milionsku armiju pristalica crveno-belih s Malog Kalemegdana – Đenka. Miljenik “Delija”, najpožrtvovaniji “vojnik” Dejana Radonjića i istinski džentlmen pod obručima. U dva navrata nosio je Zvezdin dres, a trenutno već drugu sezonu “pečalbari” u podmoskovskom Himkiju. Nedavni okršaj pulena Jorgosa Barcokasa s CSKA u okviru 12. kola Evrolige iskoristili smo za razgovor s momkom koji nakon srednje škole umalo nije završio u automehaničarskoj radnji umjesto na parketu. To se na sreću ipak nije desilo, pa je košarka dobila mnogo više, nego što je automobilska industrija izgubila. Za čitaoce Koš magazina Dženkins otkriva koji trofej sa Zvezdom mu je najdraži, objašnjava zašto ga i danas u Milanu dočekuju ovacijama i odgovara na pitanje kako zaustaviti Alekseja Šveda. 

Evroligaška sezona Himkija do sada više liči na vožnju rolerkosterom. Prvo ste upali u dubok “kanal”, onda se vratili s tri uzastopne pobjede, a nakon toga opet vezali dva poraza u duelima s višestrukim evropskim prvacima Realom i CSKA. Uzevši sve u obzir, koliko je realno da Himki ponovi prošlogodišnji uspjeh i još jednom se probije u plejof?

– Iskreno, ne znam. Jako nam je teško sada. Dva igrača oko kojih se vrti sve u našem timu su povrijeđena. Aleksej [Šved] je naš glavni igrač, vođa ekipe i dosta nam je teško da kolektivno nadoknadimo njegovih 20 poena po utakmici. Naša druga poluga, Entoni Gil, je takođe van terena. Zbog toga smo u malo čudnoj situaciji, jer se naše uloge baziraju na pružanju podrške ovoj dvojici momaka. Iza nas je 12 kola i do sada smo dobili samo četiri utakmice. Jedini plus je da su ekipe iz donjeg dijela tabele i dalje blizu zone plejofa. Himki ima dvije pobjede manje od osmoplasiranog i ja se nadam da će početkom nove godine naši oporavljeni lideri da se vrate na parket, jer ne možemo ovo da iznesemo sami. Ekipa je građena oko Alekseja i Entonija i sada kad nisu tu pokušavamo da se adaptiramo. Igrali smo dobro neke utakmice, ali u Evroligi je svaki meč važan.

Himki je u samom vrhu tabele u VTB ligi, u stopu prati lidera CSKA. Može li ekipa da izdrži u takvom ritmu do kraja šampionata? Da li je ovo sezona u kojoj ekipa ima kapacitet da skine “Armiju” sa trona i konačno osvoji titulu?

– Naš cilj je da i naredne godine igramo Evroligu, pa je dobar nastup u VTB ligi glavni prioritet. Moramo da učinimo sve da ostanemo u Evroligi i iduće sezone. Imamo momke koji umiju da igraju, iskusni su, jedina loša stvar je što smo na početku sezone često bili na “pogrešnoj strani semafora”. U VTB ligi je najvažnije da skupimo što više pobjeda i uoči plejofa osiguramo prednost svog terena.

Koliko se tvoja ulogau Himkiju promijenila u odnosu na role u prethodnim timovima? Očigledno je da manje šutiraš, koliko je bilo teško prilagoditi se takvom zahtjevu?

– Svaki put kada dođem u veći klub moj posao je uvijek isti: čuvam najboljeg protivničkog igrača i strpljivo čekam svoju šansu u napadu. To dosta liči na moju sezonu u Zvezdi koja je prethodila dolasku u Rusiju. Tada sam imao zaista dobru sezonu kao defanzivac i to sigurno nije prošlo nezapaženo. U svakom slučaju, moja igra u odbrani je privukla više pažnje, nego ono što sam radio u napadu. Moj prvenstveni zadatak u Himkiju je da igram jaku odbranu, budem agresivan čuvar. Ta uloga se razlikuje od one u Zvezdi, ali odbrana je zalog moje minutaže i spreman sam da se prilagodim.

Kako izgleda igrati zajedno s Aleksejem Švedom? Kako bi opisao njegov uticaj na igru vašeg tima?

– On je glavni dasa, to svako zna! Veoma je talentovan igrač, može da poentira na dosta raznih načina – šutem s distance, iz prodora, s niskog posta, umije toliko toga s loptom u rukama. Pored toga, jako je dobar momak i moj dobar prijatelj, za ovih par sezona koliko sam tu izgradili smo zaista dobar odnos, Aleksej je sjajan!

Kao jedan od najboljih defanzivaca Evrolige koji ga povremeno čuva na treninzima, reci nam šta je najteže u igri jedan na jedan protiv Šveda?

– Moraš biti spreman u svakom trenutku. Aleksej nije samo talentovan košarkaš, nego i vrlo pametan. Dobro “čita” protivničku odbranu, ako si suviše agresivan, iskrašće ti se uz čeonu liniju, stalno ćeš morati da budeš pripravan, jer može da napadne koš u djeliću sekunde. Kad ga čuvam na treningu, u suštini se spremam da čuvam protivničke igrače. Trudim se da budem maksimalno koncentrisan i zaustavim ga, jer nijedan protivnički igrač kojeg čuvam nije toliko agresivan u napadu kao Aleksej.

Prošle sezone si igrao i protiv fenomenalnog tinejdžera koji se zove Luka Dončić. Kakvi su tvoji utisci iz tih duela, na koji način može da se zaustavi tako visok igrač, a istovremeno tako vješt sa loptom?

– Nisam imao nikakvih problema kad sam ga čuvao. U prvoj utakmici protiv Reala prošle sezone sam odigrao zaista dobro protiv njega, a mi smo pobijedili. Ali on je talentovan dečko, vrlo mlad i nema mnogo toga da izgubi. Naravno, on će da nastavi da se razvija i napreduje kao košarkaš. U ovom trenutku on se faktički zabavlja na terenu. Opasan je, jer tako  mlad već posjeduje talenat starijih igrača, a istovremeno ima i veliku slobodu u igri. U Evropi najopasniji rivali su oni igrači koji imaju slobodu da šutiraju i dalje nakon nekoliko uzastopnih promašaja, jer znaš da će bez obzirana sve da nastave agresivno da napadaju. Dončić je visok, odlično barata loptom, može da odigra leđima na postu, jako dobro asistira, tako da postoji čitav niz načina na koje može da utiče na tok igre. Takvog igrača je uvijek teško zaustaviti jer ako ga ne krene šut, on može da kreira za druge. Dok je igrao u Evropi, Dončić je spadao u red ovdašnjih “jednoroga”.

Posvećenost košarci, nesebičnost, veliko srce,podređenost interesu ekipe – direktne su asocijacije na Čarlsa Dženkinsa. Tip si igrača koje treneri vole i cijene, Jorgos Barcokas je nedavno za tebe rekao da si “novac u banci”. Gdje se nalaze korijeni takve radne etike?

– To sam naslijedio od roditelja. Moji mama i tata su bili veliki radnici, a košarka nije uvijek bila prioritet u mom životu. Nisam bio dio košarkaške elite Njujorka, u mojoj životnoj priči nema poglavlja s “tonom” pozivnica s raznoraznih koledža. U košarci sam uspio preko noći. U jednom trenutku bio sam pred izborom: ili upisujem automehaničarski zanat ili postajem košarkaš. Više sam naginjao prema zanatu, jer u posljednoj godini srednje škole nisam imao mnogo ponuda  da nastavim da se bavim košarkom, a moj najbolji prijatelj je u to vrijeme upisao zanatsku školu u namjeri da postane automehaničar. Sada popravlja kola i baš mu dobro ide, a i ja sam razimšljao da krenem njegovim stopama, jer se vrlo mali broj koledža interesovao za mene.

Sve se promijenilo nakon što sam u Njujorku odigrao jednu zaista dobru utakmicu i dobio ponudu univerziteta Hofstra, koju sam odmah i prihvatio. Neki ljudi kažu da nisam ni trebao da budem ovdje gdje jesam, ali eto, imao sam srećan dan i pošlo mi je za rukom da dobijem stipendiju. Kasnije sam imao uspjeha tokom studentske karijere i postao profesionalni košarkaš. Ali čim sam dobio poziv Hofstre, povjerovao sam u svoje mogućnosti i obećao sebi: “Svaki put kad izađem na teren, ostaviću srce tamo i igraću tako da na kraju utakmice niko ne može da uperi prst u mene!”

Jedini si košarkaš u istoriji Hofstra univerziteta čiji je dres okačen pod svodove dvorane dok si još bio aktivan koledž igrač. Najbolji si strijelac svih vremena na svom koledžu i drugi u Colonial Athletic Association konferenciji iza legendarnog “Admirala”, Dejvida Robinsona. Jedan si od samo petorice studenata s Hofstre koji su zaigrali u NBA. Sliku svog studentskog dresa koji visi ispod krova hale si stavio na pozadinu svog Tviter naloga. Na koji način te je koledž profilisao kao čovjeka i sportistu kakav si danas? Šta ti danas znači ta očigledno jaka veza koju i dalje gajiš sa svojom alma mater?

– Zahvalan sam Hofstri na povjerenju, dali su mi glavnu ulogu. Imao sam zaista dobar odnos s mnogim ljudima na univerzitetu, navijao i za naše druge studentske timove. Mislim da sva ta priča u vezi povlačenja mog dresa nije toliko vezana za ono što sam prikazivao na parketu. Naravno, igrao sam zaista dobro tih godina, ali sam pored košarke istovremeno radio i mnogo drugih stvari za dobrobit univerziteta. Pružao sam podršku drugim ekipama, bio aktivan u studentskom tijelu zajedno s drugim sportistima koji su pokušavali da unesu pozitivne promjene. Naš sportski direktor je očigledno to prepoznao, a ja sam se kao društveno aktivan student uvijek trudio da reprezentujem koledž u najboljem svjetlu. Za mene je to bio pravi blagoslov, jer nije trebalo ni da budem tamo obzirom da kao srednjoškolac nisam bio vrhunski igrač iz prve divizije.

Nakon završetka tvoje prve epizode u Crvenoj zvezdi našao si angažman u Italiji i jednu sezonu branio boje Armanija. Očigledno je da je sve moglo da ispadne mnogo bolje. Šta nije valjalo u Milanu i da li bi danas u istoj situaciji neke stvari uradio na drugi način?

– Ne, ne bih. U Milanu sam imao isti zadatak kao i ovdje u Himkiju – da igram odbranu i dajem najbolji mogući doprinos kako bi ekipa pobjeđivala. Mislim da je to jednostavno bila malo drugačija situacija, svako ima svoje uspone i padove. U Milanu dosta mijenjaju igrače, maltene svake sezone u ekipu dođe nova grupa košarkaša. Nije ispalo najbolje po mene lično, ali i dalje kad odem tamo i vidim halu, bilo koga od bivših saigrača i zaposlenih u klubu, nema nikakve zle krvi. I tamo sam ostao isti i ljudi su to prepoznali, pa me i danas dočekuju ovacijama kada igramo u Milanu. Bilo je to iskustvo iz kog sam izvukao pouke i s tim saznanjem došao ovdje u namjeri da pružim više nego u Italiji, i čini mi se da mi zasada u Himkiju to polazi za rukom.

Veliki si emotivac.Da li sa stanovišta emocija postoji još neki trenutak u tvojoj karijeri koji bi mogao da se poredi sa završnicom četvrtfinalne utakmice Evrokupa protiv Budiveljnika kada si “rafalnom paljbom” doveo do usijanja beogradsku Arenu?

– Mnogi vole tu utakmicu, bila je zaista dobra. Tad sam pogodio neke šuteve koji su nas pokrenuli u teškom trenutku, i to je to… Istovremeno mislim da je utakmica protiv Fenerbahčea imala veći značaj (u evroligaškom okršaju dva kluba u januaru 2017. godine Dženkins je ubacio 14 poena, uključujući i pobjedničke 12 sekundi prije kraja, a Zvezda je slavila 75-73 – Koš magazin). Napadački nisam bio toliko efikasan kao protiv Budiveljnika kom sam ubacio 29 poena, ali s tačke gledišta koliko smo se pripremali za taj meč, koliki je to bio mentalni izazov za svakog od nas, ta pobjeda je za mene veća jer smo do nje došli zajedno, kao kolektiv. Trijumf protiv Budiveljnika je isto bio sjajan, ali ta utakmica protiv Fenerbahčea je nezaboravna… zvuk sirene,navijači utrčavaju u teren, svi smo jedno, defintivno jedna od najvećih pobjeda jer smo je izborili kao ekipa.

Bio si očigledno dirnut riječima Luke Mitrovića o tebi u njegovom nedavnom intervjuu za Sportklub, a svoju reakciju si na Tviteru ilustrovao kratkim video spotom u kome jedan mališan pušta suzu. Luka te je opisao kao unikuma među strancima i rekao da se nijedan Amerikanac s kojim je igrao u karijeri nije tako uklopio u novu sredinu kao ti. Šta je bilo posebno u tvom odnosu sa Zvezdom što je doprinijelo da te saigrači, stručni štab i navijači maltene momentalno prihvate i zavole?

– Glavni razlog je Dejan [Radonjić]. Bio je toliko zahtjevan prema nama, želio je da svaki igrač maksimalno realizuje sopstveni potencijal, što je nas igrače na neki način zbližilo. Ako bismo negdje pogriješili, kritikovao nas je sve zajedno i na taj način nam davao do znanja da smo svi jednaki. Mislim da je to doprinijelo da se mi igrači još više zbližimo i u svakom trenutku jedan drugom čuvamo leđa. Pored toga, Srbi su najbolji domaćini koje sam sreo u životu! Ako vas neko pozove u goste, osjetićete gostoprimstvo i dobrodošlicu, oni će da vas upoznaju i sa drugim svojim prijateljima i učiniće sve da se osjećate kao kod kuće.

S Lukom imam dosta blizak odnos. Naravno,on ima svoje dobre srpske prijatelje, ali on je moj brat, nas dvojica smo baš bliski. O tome kakav je odnos među nama nekadašnjim saigračima najbolje svjedoči činjenica da grupni čat koji smo pokrenuli prije tri godine i dalje postoji. Svi smo aktivni na njemu i to je najbolja ilustracija koliko smo nekad bili homogeni kao tim.

Kad se osvrneš na godine provedene u Beogradu, koji ti je trofej iz tog razdoblja najdraži?

– Ne znam, svaki mi je drag na svoj način. Prve godine nakon poraza od Cibone u polufinalu Jadranske lige je bilo zaista teško, atmosfera u klubu narednih dana kao u mrtvom gradu. Razočarali smo tada mnoge, jer se od nas očekivalo da te godine dođemo barem do finala. Zatim smo izgubili i u finalu srpske lige od Partizana, a iduće godine smo osvojili čak tri trofeja: Jadransku ligu, prvenstvo i Kup Srbije. Emotivno, titula prvaka Srbije 2015. kad smo “počistili” Partizan je za mene imala veći značaj. Partizan je istorijski rival, Zvezda je bila u usponu i trebalo je napraviti taj posljednji korak. Kad se na kraju treće utakmice oglasila sirena, osjetio sam veliko olakšanje. U sjećanju će takođe da mi ostane i polufinale Jadranske lige te iste godine, par mjeseci ranije, kad je Partizan napravio brejk, a mi ga vratili nakon 1-1 i dobili seriju. Ali svejedno, titula prvaka Srbije ima za mene veći značaj – kakve emocije, fenomenalno slavlje s navijačima, u tom trenutku sam bio istinski srećan,

Da li možda razmišljaš o još jednom povratku u tabor crveno-belih ili eventualnom završetku karijere u Zvezdinom dresu?

– Moraću to da učinim za nekoliko godina, otvoren sam za to, svi znaju šta osjećam prema Srbiji i Beogradu.

Da li bi u slučaju Zvezdine ponude po završetku karijere bio spreman da ostaneš u klubu? Recimo, kao skaut mladih talenata u Americi?

– Prvo sam pomislio da je u pitanju posao u Beogradu, pa sam htio da kažem da moj srpski nije toliko dobar da bih se latio takve funkcije! Razmislio bih o tome, naravno, uvijek postoji varijanta da budem skaut i na taj način ostanem u košarci. Znam dosta igrača koji su završili karijere i prolaze kroz težak period jer više nisu u košarci. Ja lično planiram da što duže budem u ovom sportu.

Photo: Euroleague