Gost u emisiji „Koš magazin n talasima Sport FM radija“, koja se emituje svake nedelje od 11 do 12 pre podne, bio je Vladislav Lale Lučić. Legenda podjednako i Crvene zvezde i Partizana, s obzirom da je trenirao i muške i ženske timove oba ova kluba. Sa njim su razgovarali urednici sajta Aleksandar Ostojić i Vladimir Stanković.
***
Lale, mogu li tako da ti se obratim?
– Za prijatelje sam Lale.
Ti si svojevrsni svetski rekorder. Sutra uveče na derbiju na klupi Partizana sedeće Miroslav Muta Nikolić, koji je trenirao i Crvenu zvezdu, ali tebe neće niko dostići, jer si bio trener i muških i ženskih ekipa večitih rivala.
– Tako je. Muške timove i jednih i drugih trenirali su i Dule Vujošević i Ranko Žeravica, ali ja sam jedini koji je trenirao i muškarce i žene Zvezde i Partizana. To je nešto što, verujem, neće niko ponoviti.
Pratiš li još uvek košarkaška zbivanja?
– Kako da ne! I Evroligu, i Evrokup, ima mnogo utakmica koje gledam. Košarka je jedan veliki deo mog života.
U prvom delu ove emisije smo razmatrali ulogu mladih igrača u našim timovima, koliko im je data šansa. Složili smo se da im se šansa daje na kašičicu, kao i da među talentovanim mladim igračima nažalost nema novog Divca, novog Đorđevića ili novog Teodosića.
– Mislim da je „slučaj Bosman“ poremetio je način na koji smo mi nekad stvarali igrače. Tada su imali obavezu da do određene godine ostaju u klubu, pa je bilo dovoljno vremena za njihov razvoj. Imali smo strpljenja da sačekamo mladog igrača da sazri, gurali smo ih u vatru i čekali. Danas toga više nema. Imamo ta četiri kluba – Zvezdu, Partizan, Megu i FMP – a da li postoji peti? Ne postoji. Na papiru postoji, tu je Srpska liga, imamo Borac, Kraljevo i druge, ali u kojim mukama su oni… Situacija se savim promenila. Imamo i drugi apsurd: mnogo je mladih igrača koji još nisu ni košarkaški maturirali, a već su u Varezeu, Bolonji, Španiji, Americi… Košarkaške škole i menadžeri se bave samo time da za neke male pare prodaju talente, kao poluproizvod. Da li će oni imati prave tretmane – to je veliko pitanje. Međutim, pojavljuju se mladi igrači, evo uzmimo za primer poslednju utakmicu u Evroligi između CSKA i Žalgirisa. Dosta vremena Žalgiris je odigrao sa tri-četiri fantastična mlada igrača. Plejmejker Valinskas je izvanredan. Imamo i Dončića, koji ubedljivo dominira danas u Evroligi. Ali, taj Dončić će sutra najverovatnije biti NBA igrač. Imate pravo, nema dovoljno mladih. Uglavnom su to polu-fabrikati koji se „poštapaju“, ili se vraćaju iz Amerike, gde nisu prošli. Ima nekolicina mladih u Crvenoj zvezdi, u Partizanu imamo Marinkovića, on je imao dvogodišnji zastoj u razvoju, ali sad kod Mute ima veću šansu. Situacija sada nije kao nekad, kad je mlad igrač morao prve četiri godine da ostane u svom klubu, ili ono još ranije kad su mogli da idu u inostranstvo tek kad navrše 28 godina. Na primer, Dalipagić i Kićanović, dve svetske zvezde, NBA igrači, su tek u 29. ili 30. godini otišli u inostranstvo.
Sećamo se i kad je Divac u Španiji 1986. na Svetskom prvenstvu igrao u polufinalu, a bilo mu je tek 18 godina. Posle tog Prvenstva otišao je da igra juniorski šampionat Evrope sa svojom generacijom. Sjajno si primetio te klince iz Žalgirisa. Onaj jedan mali je pogodio tri trojke, vidi se ruka, vidi se litvanska škola. Ali, mi pričamo o odsustvu naših klinaca, naših talenata. Bilo bi dobro da bar svake druge-treće godine dobijemo jednog za koga možemo reći: Au, hvala bogu da se pojavio klinac koji će narednih pet, deset godina biti okosnica reprezentacije. U tome je problem, ne vidimo takvog igrača.
– Ja mislim da je krivac finansijska situacija. Ranije smo svi bili siromašni i lepi, a danas smo baš mnogo siromašni. Klubovi stvaraju igrače, ali uticaj roditelja i menadžera je preveliki. Moj otac nije dolazio na košarku jer je nije cenio. Govorio mi je: Izabrao si sport koji se igra rukama. Pa, kakav je to sport? Hoću da kažem da danas roditelji gledaju da decu što pre udome da bi nekako preživeli. To je jedan od razloga manjka talenata, ekonomska situacija. Mada i ove zemlje koje žive u blagostanju, kao Danska, Norveška ili Švedska, nemaju nikakvu košarku. Da ne pominjemo Engleze gde košarka podrazumeva dvanaest tamnoputih igrača. Sećam se da sam kao trener reprezentacije Nemačke igrao neke utakmice sa Englezima, pa tamo nema nijednog belog igrača. Isto je i u fudbalu, pogledajte Premijer ligu, nema skoro nijednog Engleza u timu. Ili, na primer, Darušafaka u košarci. Često gledam utakmice zajedno sa Dragoslavom Ražnjatovićem, polemišemo, a on vodi statistiku ko je dao koliko koševa. Kaže Ražanj: Gledaj u Crvenoj zvezdi – Feldin 30, Ročesti 30, Lesor 10, a vidi naši igrači, svi ukupno 20 koševa! Kako će se oni razvijati kad Ročesti igra za svoju statistiku? Koju šansu sada ima neki plejmejker iz Crvene zvezde? A opet – kako da se suprotstaviš ostalim evropskim timovima ako nemaš ekipu sastavljenu po istom principu kao i oni? Čak je Zvezda jedini klub na ovim prostorima koji ima svoju školu, svoju fabriku. Odatle izlaze odlični igrači, ali – pogledajte, na primer, Muslija, koji je bio najveći evropski talenat. Najbolji mladi igrač Evrope. I – sad ugrabi par minuta da igra u Unikahi.
Da, Musli je bio MVP na juniorskim turnirima Evrolige…
– Ima takvih primera koliko hoćete. Evo, ovaj Simanić… Koliko je samo igrača nestalo! Njima trener treba da daje šansu od onog momenta kad košarkaški maturiraju. Kao što Muta daje šansu, vidim da to i Alimpijević radi u Zvezdi. To je jedini način. Sećam se kad je Crvena zvezda osvojila prvu titulu posle 21 godinu, ja sam u timu imao Dejana Tomaševića, koji je došao iz Grocke. Zatekao sam Sašu Obradovića, kome je prethodni trener rekao da ide u Zrenjanin jer nije nikakav igrač. Ja sam im dao pravu šansu. Ali imao sam pravo da im dam, i niko se nije bunio, jer pored sebe sam imao predsednika i sportskog direktora, ranije vrhunske košarkaše, koji znaju kako se pravi igrač. Da li danas ima takvih ljudi u upravama? Mega je jedan prijekat koji je jasan. Dođe igrač tamo jer to mu je skakaonica da ide u NBA, u neke dobre klubove, ali šta je sa ostalima? Evo sad su u Budućnosti iz Podgorice novi klinci. To je lepo, mladi igrači igraju, ali nema mnogo takvih slučajeva. Kad bi mogli da se vratimo na Zadar 1971, ono Evropsko prvenstvo i generaciju Kiće i Todorića koji su bili zakon za Evropu. To se više neće dešavati.
Pomenuo si Simanića. Uz njega je i Rakićević, momci koji su ranije briljirali u našim juniorskim selekcijama.
– Ma ne briljirali, evo Simanić je igrač koji je u Evroligi imao onakvu partiju protiv Reala, sećate se toga sigurno. A nekad, na primer, bio je Bane Prelević, koji je već bio spreman da ode iz Zvezde negde samo da igra. Ne znam da li je trebao da ode u Zrenjanin ili Vojvodinu. Međutim, desila se Cibona, dvaput im je dao po 35 koševa, i bilo je gotovo: on je već postao igrač. Zatim je dobio veliko poverenje trenera, i postao je to što jeste. Ni trenerima nije lako. Pitanje je da li on ima pravo da se kocka, jer to mnogo košta. Ali, igrač mora da dobije šansu. Saša Obradović je kod mene igrao utakmicu, i devet puta zaredom promašio. I ja sam ga i dalje držao u igri. Danas takvih trenera nema, sigurno. Nego: jednom promašiš – na klupu. Napraviš glup faul – na klupu. Menjaju se igrači na utakmici kao na traci. Kažu: naporno je. Pa, uvek je bilo naporno. Pa je opet Kića mogao da igra pet utakmica uzastono po 40 minuta. I Moka Slavnić, da ih ne nabrajam sad. To je već istorija. Vidi se da sam ostario, pa mnogo pominjem ljude iz istorije.
I onda je bilo mnogo talenata koji nisu ispunili očekivanja. Ali to se tada nije toliko primećivalo jer su dolazili oni drugi koji su uspevali.
– Evo, na primer, Nebojša Ilić. On nije nestao, bio je fantastičan igrač. Ja sam ga i trenirao, bio mi je kapiten. O njemu samo sve najlepše, ali nešto je falilo, nije bio radan kao neki drugi.
Sećam se da mi je Pešić rekao da mu je u toj generaciji iz Borimija prva napadačka opcija za šut bio Neša Ilić.
– On je Vojvodini dao 74 poena! Na prvenstvenoj utakmici. Šutirao je penale 39 od 40! I sad zamislite: ja sam bio trener, završi se ta utakmica, a ja nemam osećaj da je on toliko dao. Znam da je dao mnogo, ali toliki broj… Kakav je šut imao, kakav luk… Eto, on je bio jedan primer, a imao sam u timu i Peđu Stojakovića, koji je kod nas došao sa 16 godina. Bio je godinu dana, nešto malo je igrao, ali je bio neverovatan radnik. U stvari, celu jednu generaciju je pogurao Dražen Petrović svojim načinom razmišljanja o košarci. Svi ti igrači, 90 odsto njih, su bili strašni radnici. A danas se malo šutira. Nekad su naši najbolji šuteri šutirali po 500 puta dnevno. Ima ona anegdota za trenera Vezovića, i njegov rad sa Draženom Petrovićem. Znate, treneri vole malo duže da spavaju. A Vezović se žalio da ga je Dražen budio u šest ujutro. Svaki dan! I mnogi drugi igrači su po toj formuli trenirali. Najpoznatiji je primer Ducija Simonovića. Bio je fantastičan radnik. Samo rad, rad, rad. Ali – ne vredi rad ako ti nemaš pravu šansu. I to šansu da igraš, kao ovaj plejmejker iz Žalgirisa. On je ušao, predriblovao i šutnuo sa devet metara. I dao trojku! Tu odmah vidiš da ima karakter, da nije onaj koji dodaje loptu levo i desno i pravi blokade. Uzeo čovek loptu i dao koš, i taj će sigurno biti igrač.
Da iskoristimo ovaj razgovor da te pitamo i o ženskoj košarci. Trenirao si žene i u Zvezdi i u Partizanu. Postoji li još naša ženska liga, postoji li još ženska košarka kod nas?
– Ovo što je Marina Maljković postigla sa ženama je svetsko čudo! Ženska košarka kod nas u stvari ne postoji. Ne postoji više onaj rasadnik igračica koji je ranije bio u Zvezdi, Vojvodini, Voždovcu, gde su se stvarale mlade igračice. Jedan od najvećih razloga za to je veliki uspeh odbojke. Sve visoke devojke otišle su u odbojku. Zato je perspektiva ženske košarke slaba. Ova olimpijska medalja je čudo, evropska takođe. To je neponovljivo. Takvih rezultata nije bilo ni u vreme kad smo bili svetska velesila. Bili smo drugi na Olimpijadi, na svetskom i evropskom prvenstvu. Ali zato širom Jugoslavije se gledala ženska košarka. Pet hiljada ljudi u Šibeniku. A danas – ako dođe dečko igračice, možda neka mama, i to je to.
Znam da pratiš i Zvezdu i Partizan. Pred večiti derbi, kakva je tvoja prognoza: da li će pobediti Partizanova run’n’gun igra kratkih napada i sa mnogo šuteva, ili će Zvezda odbranom uspeti da ih limitira i da dobije meč?
– Partizan je u velikom usponu, to je očigledno. Ovu poslednju utakmicu u Evrokupu protiv Limoža izgubili su u poslednjoj četvrtini. Igrali su bez dva ključna igrača, Veličkovića i novog centra Samjuelsa, koji ima kvalitet. Dokazao se u NBA i evropskim klubovima. Verovatno ga je Muta čuvao da bude svež za derbi. Veliko pojačanje Partizana su i ova dva beka, Vilijams-Gos i Miler. Biće tu velika borba Vilijams-Gosa i Ročestija. Očekujem neizvesnu utakmicu. To su uvek mečevi od velike važnosti. Sve što je bilo pre i posle se oprašta ako pobedite u derbiju. I ostaće to derbi, voleo bih još dugo, dugo da traje. Ima i ona stara floskula da ne vredi dobar Partizan ako nije dobra i Zvezda. Ili: ako nema s jedne strane vukova, a sa druge ovaca. Mora postojati raspored u šumi. Tako se kaže. Derbi je uvek bio veliki praznik, ja sam vodio i jedne i druge, ne znam ni koji sam na listi trenera koji su vodili timove u derbijima. Ali znam da je to uvek jedan poseban osećaj, a specijalno je dobar kad se pobedi. Posle pobede i navijači pobednika sutradan su glavni i u mesari, i u banci, i u pošti… Svi te vole, i svi te cene.
Photo: MN press