Početna DOMAĆA KOŠARKAAleksandar Miletić: Nataša Kovačević – simbol pobede

Aleksandar Miletić: Nataša Kovačević – simbol pobede

od Aleksandar Miletić
8 pregleda

Nedavno su se navršile dve godine otkako se Nataša Kovačević vratila na teren posle saobraćajne nesreće u Mađarskoj (7. septembra 2013) kada je ostala bez potkolenog dela leve noge. Kad god se neko prisetim ova dva trenutka, obično se konstatuje da je o tome, manje-više, sve rečeno. Što nije tačno!

Kao scenarista i jedan od producenata filma „Skok” tvrdim da javnost o Nataši vrlo malo zna. Pa i o ta dva trenutka…

Moje upoznavanje sa Natašom počelo je 2. avgusta 2015, na kafi u Beogradu, gde su pored nje i mene bili i njen otac Vukašin, predsednik Košarkaškog saveza Fancuske (FFBB) Žan-Pjer Suita i direktor za međunarodne odnose tog saveza, jedan od najvrednijih saradnika „Koš magazina”, Goran Radonjić. Nekako spontano, ja sam tog trenutka počeo da „snimam” u svojoj glavi film koji je za tim stolom već okupio glavne junake, delimično siguran da će sve prerasti u jednu veliku avanturu, ali i izazov.

Posle sastanka s rediteljem Ivicom Vidanovićem, koji je kroz dokumentarac i serijal „Bili smo prvaci sveta” postao ekspert za košarku, trebalo je Nataši predstaviti celu ideju. Tim pre što je već tih dana Vukašin naslućivao da bi ona mogla da se vrati na parket (što je meni delovalo potpuno neverovatno, ali samo zato što je nisam dovoljno poznavao).

„Snimićemo film, ali pod uslovom da to ne bude samo priča o meni. Već priča o ljudima. O dobrim ljudima koji su mi se našli u najtežim trenucima u životu”! (iz ove izjave naučio sam jednu stvar o Nataši: ona uvek zna šta hoće i nikada ne ide ispod nekog standarda koji je zacrtala u svojoj glavi).

Super, rekli smo joj. To je baš ono što nam treba u moru neljudskih priča. Da snimimo film o dobrim ljudima i devojci koja je postala simbol pobede. Od svega što sam čuo, dok smo kasnije snimali „Skok” u šest zemalja (Srbija, Italija, San Marino, Francuska, Nemačka, Mađarska) i dvanaest gradova, najviše me je pomerila Vukašinova rečenica:

„U Đeru sam ostavio devojčicu, a kući se vratila žena”!

Ali i Goranova priča o njegovom poimanju sudbine, u autu, dok je vozio Natašu ulicama Pariza, objašnjavajući kako je pukim slučajem sačuvao živu glavu u Sarajevu. Od Gorana sam čuo nešto umirujuće u svom ovom ludilu koje se dešava u svetu, gde ljudi koji su izašli u šetnju budu pregaženi kolima ili dignuti u vazduh: „Ne dozvoli da ti život prođe u strahu, niti da budeš rob stvari na koje ne možeš da utičeš”.

Imam svoju teoriju o Nataši: ona je bila žena-zmaj i pre no što se dogodila nesreća u Mađarskoj! To je njen genetski kod (možda i hercegovačko nasleđe), brušen košarkom od malih nogu, gde je uvek kao dve godine mlađa morala da se „bije” sa iskusnijim devojčicama i da brani svoj talenat. I sve ovo vreme pitam se zašto smo kroz ovu nesreću morali da otkrivamo jedan takav, neverovatan karakter!? Zašto smo Natašu upoznali na takav način (mada smo je znali kao jednu od najtalentovanijih igračica Evrope, ipak nismo znali koliko je posebna).

Možda je najbolji odgovor na to dao generalni sekretar Košarkaškog saveza Srbije Dejan Tomašević, pre nekoliko dana na pres-konferenciji vezanoj za film „Skok”:

„Natašu sam upoznao neposredno posle operacije i postavio sam sebi pitanje – zašto je bog dozvolio da se ovako sjajna karijera tako brutalno prekine, i zašto Nataša neće biti u prilici da osvoji i neku klupsku i reprezentativnu titulu, a sigurno bi ih osvajala? Zašto je dopušteno da tako ostane upamćena… Ali je Bog očigledno imao mnogo veće planove sa njom, jer je bilo isuviše malo da je ostavi u svetu košarke. U međuvremenu, Nataša je završila dva fakulteta, postala ambasador FIBA, promoter je Evropskog prvenstva 2019, otvara škole košarke, snima film, povezuje srpski i francuski narod i još mnogo toga. I još mnogo bi tek trebalo da uradi. To što možda nećeš osvojiti neku košarkašku titulu pomoćiće ti da dosegneš neke druge ciljeve”, rekao je Tomašević u Natašinom prisustvu.

Nekoliko nedelja pre Natašinog kambeka počelo je snimanje. A onda je, krajem oktobra Vukašinu stigla SMS poruka iz Skoplja, gde je Nataša bila u gostima kod svoje prijateljice Branke Luković: „Vraćam se na teren”!

Druga tipična stvar za Natašu: kad nešto naumi, tera do kraja! Vukašin je to, svakako, vrlo dobro znao. I nije se opirao…

Nataša se tako vratila, 11. novembra 2015, na utakmici Crvena zvezda – Student (Niš) u „Basketlendu”. Sa sportskom protezom izrađenom u Ministarstvu odbrane u Parizu, zahvaljujući Žan-Pjeru i Goranu. Ali, nisu oni jedini dobri ljudi koji su joj se našli u nevolji. Ona je sve njih istakla u svojoj knjizi „Koraci” i nije red da ih ja sada nabrajam (mada posebno pamtim reči njenog komšije koji je radio u Narodnoj banci, čije su reči u najtežim danima bile kao melem: „Znaš, dušo, zlatna poluga kada se slomi, ona je i dalje zlato“).

„Kad izgubiš nogu, oslanjaš se na ljude”!

Kad je Nataša to prevalila preko usana, pre neki dan na presu, skroz me je pomerila s mesta. Za protekle dve godine ona je napravila ogroman „Skok” i pomogla svima nama u tom projektu da sazrimo i da poboljšamo svoj pristup celoj stvari. Lepo je biti njen prijatelj i udisati optimizam koji se opojno širi oko nje.

Pre nekoliko dana počela je kampanja za grupno finansiranje (crowdfunding) na internet platformi Indiegogo, čiji je cilj da se skupe sredstva za završetak projekta „Skok” koji ima tri dela: dugometražni dokumentarni film „Skok”, podizanje spomen obeležja u Beogradu pionirima srpske i jugoslovenske košarke i njihovom treneru, Francuzu Anriju Helu, pomoć školama košarke za devojčice.

Ostalo je još oko 15 snimajućih dana. Još mnogo želja da se napravi film dostojan Nataše i dobrih ljudi. Ivica je uporan, kao svaki dobar reditelj, da istera neke svoje zahteve do kraja (kao snimanje porodičnog ručka u domu Kovačevića) da bi u celosti osetio ambijent u kojem je rasla Nataša. Najteža misija, možda i neizvodljiva, jeste dovesti pred kamere Natašinu mamu Nataliju, nekadašnju reprezentativku (devojačko Bacanović), koja je sa Crvenom zvezdom bila klupski prvak Evrope 1979.

To je možda teže nego prikupiti novac za završetak projekta.

Pošto smo iscrpeli sve resurse, preostalo nam je da se pojavimo na Indiegogo platformi i da potražimo šansu u grupnom finansiranju. Proteklih dana dosta ljudi me je pitalo kako to funkcioniše. Kažu, uplatili bismo novac, ali ne znamo kako.

Stvar je prosta. Odlaskom na link

https://www.indiegogo.com/projects/skok-the-leap-documentary-about-natasa-kovacevic-film-basketball

Platforma je otvorena dva meseca i trajaće do Božića.

Photo: Privatni album

 

 

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar