Koliko kao društvo možemo da se pohvalimo brigom o manjinskim grupama svih profila, procenite sami. Činjenice i podaci relevantnih svetskih organizacija koje se time bave kažu da je Srbija na dnu lestvice kada su ove teme i ove grupe u pitanju. Nešto se poslednjih godina radi na tome ali ćemo svi, kao društvo, morati da se potrudimo da bi sustigli razvijenije zemlje sveta koje mnogo pažnje, ali i sredstava, odvajaju za ove kategorije.
Ako je tako u svim oblastima života kojima ljudi sa posebnim potrebama pripadaju (mada oni ne vole da ih tako nazivaju), ne mislite valjda, da je u sportu drugačije? Zato svi oni koji pokušavaju da u bilo kom sportu pomere stvari sa mrtve tačke, i svi oni koji im u tome pomažu, rade ogromnu stvar za celu društvenu zajednicu.
Ovoga puta govorimo o jednom od najatraktivnijih sportova za ljude sa invaliditetom, košarci u kolicima. Ovaj sport je u svetu izuzetno popularan, kao i košarka koju gledamo svaki dan, i jedan je od najvažnijih sportova na Paraolimpijskim igrama koji, praktično, i zatvara Paraolimpijske igre. Po značaju i brojnosti publike koja to prati, nema nikakve razlike u odnosu na onu “veliku” košarku. Kako je to kod nas, probali samo da saznamo od ljudi koji se time bave, za vreme međunarodnog turnira Trofej Beograda koji se ovih dana održao u našem glavnom gradu i koji su, sasvim zasluženo, osvojili gosi iz Rusije, pobedivši u finalu domaćina, ekipu Singidunuma 64:46.
Predsednik i ujedno najbolji igrač naše ekipe je ratni vojni inavlid Željko Ćirković:
– Ne bih rekao da sam najbolji osmehuje se Željko. – Među boljima jesam, ali kod nas je to specifičcno. U zavisnosti od povrede mi nosimo određeni broj bodova, ja kao neko sa amputacijom mogu da se merim samo sa amputacijama. Dakle, na terenu, u isto vreme, mogu da igraju samo oni koji nose 14,5 bodova, po našim kriterijumima. U svetu je to i manje, samo 14. Niska amputacija nosi 4,5 boda, visoka amputacija 4 boda, cerebralne paralize, paraplegije sa očuvanim trbušnjacima gde su sačuvani glavni pokreti tela su 3 boda, sve do 1 boda gde čovek može da pokreće samo ruke. Ako se ne vodi računa o ovim pravilima, sledi tehnička greška ili se nastavlja igra bez jednog igrača. Zbog toga se ne možemo porediti, neko ko je 1 nije isto kao 4. Ali, hvala na pohvalama za to da sam najbolji.
Ono što smo videli je ipak neverovatno. Igra se jako, čvrsto, sa dosta kontranapada, ubacivanja pod koš, igra se čovek u odbrani….ma sjano i uzbudljivo. Kažu da najbolje svetske ekipe, kao recimo Turska, ovo igraju savršeno. Praktično im je teško dati koš:
– Ovo jeste jedan od najzanimljivijih sportova osoba sa invaliditetom – nastavlja Željko. – Na Paraolimpiskim igrama u Atini 2004. više je bilo publike na finalu naše košarke nego ove druge, validne. Mi ovde imamo problem nevidljivosti. Mnogi su čuli za to, ali nisu videli. Igra se na klasičnom terenu, sa svim pravilima iz košarke. Osim što mi možemo više puta da driblamo i držimo loptu u ruci, i samo dva puta možemo da dotkanemo točak od kolica, treći put ako se odgurnemo, to su koraci. Čak mi ne smemo da protrčimo ispod koša, kao što često rade košarkaši, ne smemo da pređemo linije terena. Jako mi je žao zato što više ljudi ne gleda ovaj sport jer je vrlo, vrlo atraktivan.
Željko Ćirković je ratni vojni invalid koji je u vihoru rata izgubio nogu. Ležao je na Institutu Rudo i nije ni znao da postoji neki klub koji igra ovu košarku. A onda 2001. godine drugar, koji je paraplegičar, rekao mu je da se bavi košarkom u kolicima. Željko ga je isprva nepoverljivo gledao, ali se ubrzo i sam otisnuo u te vode. Osnovao je sa drugarima klub, popravljao i prilagodjavao kolica potrebma ovog sporta, a 2004. su osnovali Savez košarkaša u kolicima Srbije. Bila je to liga od 8 klubova ali su mnogi u međuvrmenu prestali da se bave košarkom, ili su prešli u pojedinačne sportove gde je šansa da se postigne rezultat vredan nacionalne penzije ipak veća. Danas postoji nekoliko klubova ali je pravih, dobrih igrača ipak malo. Apatin, Beograd, Paraćin i pomalo Niš su za sada gradovi gde se pokušava da zaživi ovaj atraktivni, ali nimalo jeftin sport.
– Teško je naći adekvatnu opremu – nastavlja naš sagovornik. – Jedna kolica koštaju 3.000 evra, a cene u zavisnosti od kvaliteta idu i do 10.000, što je ogromna cifra za nas. Problem je i što ne mogu da se nađu ljudi koji bi to radili volonterski, a plaćena funkcija je još nezamisliva za nas. Reprezentacija, ipak, postoji od 2004. godine kada smo i formirali Savez, 2005. smo već učestvovali na Evropskom prvenstvu C divizije. Cilj nam je da učestvujemo 2019. na Evropskom, a da 2021. organizujemo prvenstvo kod nas. Tako bi podstakli i državu i celokupno društvo da stanu iza nas, i da ulažu u ovaj sport. Videli ste ova kolica koja imaju Rusi, ona koštaju 7500 evra, što je misaona imenica za nas. Naravno, čovek igra, ne kolica, ali na ovom nivou igranja svaki detalj je važan, pa i lakoća kolica, kvalitet izrade, sve. Najveći problem s kojim se susrećemo je ta nevidljivost o kojoj govorim. Osobe sa invaliditetom se generalno ne vide. Slabo to ko prati, slabo ljudi i vide sve naše napore i naš rad. Zahvalio bih se Gradu Beogradu, Sekretarijatu za sport koji nam je obezbedio termine u Zavodu za sport na Košutnjaku, Ministarsvu rada koji nam pomažu oko dolazaka na treninge. Pomažu, ali ne onoliko koliko bi trebalo da više treniramo, da se ljudi više bave sportom, samim tim da imamo jaču ligu i da tako napredujemo i pokušamo da se takmičimo sa ostalima u Evropi.
Željko je potpuno našao smisao života u košarci. On je porodični čovek i zahvalan je porodici na podršci koju dobija. Sin mu je zavoleo košarku jer je odmalena dolazio sa tatom na treninge. Želja mu je da unapredi ovaj sport koliko god može. Koristan je za ljude poput njega i na fizičkom ali i na psihičkom planu. Druženje, treninzi, putovanja, smeh, radost, tuga posle poraza, sve su to stvari koje im pomažu da se otrgnu od depresije, apatije i teške sudbine koja ih je zadesila. Kada vidite sve te momke onako nasmejane, radosne, sportski nastrojene, željne dokazivanja, zaista je onda velika šteta što nema više onih koji bi pomogli ovaj sport.
Jedan od onih koji su rešili da pomognu, koji je ušao u problematku ovog sporta i koji je svo svoje znanje i kontakte stavio na raspolaganje košarkašima u kolicima je i Vladimir Kuzmanović, proslavljeni igrač i šampion zemlje sa Zvezdom, Budućnosti i igrač mnogih naših i internacionalnih klubova, do skoro funkcioner KSS, a sada predsednik Saveza košarkaša u kolicima Srbije:
– Dok sam radio u KSS 2016. sam zamoljen da dodjem na dogadjaj u Knez Mihajlovoj, kao predstavnik Saveza. Nisam znao mnogo o tome, osim da ću videti ljude koji u kolicima igraju košarku, odbojku, stoni tenis… Došao sam, video i odmah su me kupili svojom neverovatnom željom i strašću za košarkaom. I tu sam shvatio da razlike izmedju ove validne košarke i ove u kolicima – nema. Pokušao sam da pomognem, i tako je sve krenulo. Sada shvatam sa kakvim se sve problemima oni susreću. Kolica su jedan od najskupljih rekvizita u paraolimpijskom sportu. Mislim da su ovi momci u meni prepoznali nekoga ko može da im pomogne da iz jednog medijskog mraka i neprepoznatljivosti se uzdignu jer sam ja već tada radio i kao konsultant na Sport klubu, a ta televizija već sprema jedan film o ovim momcima. Onda dolaze i ljudi poput vas i ostalih koji žele da vide šta to mi ovde radimo i – eto ovih momaka u malo boljoj medijskoj situaciji nego što su bili. Naš Savez ima samo pomoć od strane Ministarstva za rad. Nažalost, nemamo pomoć Paraolimpijskog komiteta, čiji jesmo član, ali ne primamo nikakvu naknadu. Nadam se da će se to promeniti. Ovo je najatraktivniji sport, najdinamičniji svuda u svetu pa tako i kod nas, i trebao bi da privlači i najviše pažnje. Ali, nije tako. Sada to polako menjamo i kroz ovaj turnir, i želja nam je da kroz medije upoznamo javnost sa onim što radimo. Rekli ste već da kolica koštaju minimum 3000 evra, mi ih ne pravimo ali postoji firma iz Novog Sada koja je uvoznik. Mislim da su iz Ministarstva rada prošle godine poklonili troje kolica, i to je velika pomoć, a sada se pojavljuju i drugi ljudi sa željom da pomognu. Ali, mi moramo da budemo prepoznati još više od strane države, i čekali smo da ovaj turnir prođe pa da obavimo čitav niz sastanaka sa relevantnim ljudima iz raznih državnih oblasti i prezentujemo im naš rad. Nemačka, recimo, ima pet liga, najsavremniju opremu, Turska je prvak Evrope, Britanija mnogo ulaže u ovaj sport. Ratovi koji su ovde vođeni proizveli su, nažalost, mnogo invalida. Mnogi od njih sede kod svojih kuća, ne znajući da mogu da se bave sprtom i da ovo postoji i kod nas. Mi nismo daleko od ulaska u B diviziju ali nedostaju nam dva, tri prava igrača koji če doći s većim ulaganjem i većim privlačenjem ljudi da se bave ovim sportom. Mislim da smo na dobrom putu, recimo primer koji želim da istaknem je Mocart sport, koji nam je među prvima izašao u susret, tako da ćemo zahvaljujući njima učestvovati, i to vam je ekskluzivna informavcija, u NLB međunarodnoj ligi, zajedno sa ekipama Austrije, Slovenije, BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Dakle, to će biti turnirski tip takmičenja, u jednom od gradova i to će biti velika stvar za nas. Veliko hvala njima i poziv svima da se priključe onoliko koliko mogu – kaže Vladimir Kuzmanović.
Ako tako često volimo da kažemo da smo košarkaška nacija, i ono čuveno „dobro došli u zemlju košarke“, onda hajde da svi učinimo i taj napor, da pomognemo da i u ovom segmentu košarke, i sporta uopšte, budemo ono što smo oduvek i bili – košarkaška velesila i sportska nacija za primer. Nije teško. Treba samo malo dobre volje i želje da se pomogne ovim sjajnim ljudima koji su potpuno isti kao i mi.