Početna DOMAĆA KOŠARKAIntervju – Filip Čović: Naježim se kad ulazim u Pionir

Intervju – Filip Čović: Naježim se kad ulazim u Pionir

od Božidar Manojlović
19 pregleda

Iako od najranijeg detinjstva u košarci često je osporavan, potcenjivan, čak i od svojih navijača, neretko vređan od protivnika, uvek gledan kroz neku nevidljivu lupu koja može samo njemu i nikome više na svetu da nađe neku manu, neki nedostatak. A kao da ih samo on i niko više nema. I tako godinu, dve, sezonu, dve, tri….čitav život. A onda, kako baš taj isti život može da namesti situaciju, dodju dve najvažnije serije utakmica u kome njegov klub igra za najvažniji trofej u sezoni, za povratak u najelitnije evropsko košarkaško društvo, povredi se čovek koji je doveden da vodi igru tima i bude prvi plej i… sve se promeni.

Junak naše današnje priče počne da igra kao u transu, organizuje igru, asistira, poentira, ostavlja srce na terenu. Saigrači radosni, navijači oduševljeni, pomalo iznenađeni, protivnici u čudu, treneri kritikuju svoje igrače jer ga loše čuvaju. Njegov tim nadmoćno osvaja ABA ligu i kreće „ludilo“ Umesto da odmara nekoliko dana, ide od medija do medija, daje intervjue, objašnjava to „čudo“ od svoje igre, svi hoće intervju od njega. Izgleda kao da smo se sad svi setili da postoji i on, Filip Čović, plej Crvene zvezde, novog šampiona ABA lige i ponovnog učesnika Evrolige:

– Nismo se još u glavama ni sredili posle te finalne serije, a već je krenula ta medijska pažnja – kaže Filip Čović u ekskluzivnom intervjuu za Koš magazin. – E sad, ko se koga i kada nekoga setio, manje je bitno. Meni je najvažnije da smo ostvarili veliki uspeh i da smo ostvarili zacrtani cilj, osvajanje ABA prstena i vraćanje Zvezde u Evroligu. I to smo uradili na dominantan način i kao tim, što uvek naglašavam. Bili smo tim u pravim trenucima. Nije lako bilo promeniti skoro ceo tim i stručni štab, i želim ovom prilikom da čestitam svim mojim saigračima, stručnom štabu i celom sistemu KK Crvena zvezda na neverovatnom uspehu.

Ova medijska pažnja koju pominjemo, kao posledica odličnih igara i sve ovo što se dešava oko vas ovih dana ali iskreno, da li ste očekivali? Da li ste verovali da možete sve ono na terenu?

– Neki kažu da je sve ovo nestvarno. Pre svega mislim na razlike kojima smo dobijali protivnike u polufinalu i finalu. To niko od nas u timu nije očekivao, mogu slobodno da kažem. Uspeh da, ali ne i ovakve razlike. Kada se Regland povredio, ti ne razmišljaš da neko nedostaje. Ni kasnije kada se Stratos povredio, isto. Iako su to tako bitna dva igrača, iz prve petorke ABA lige. Ali, mi ne smemo o tome da mislimo. Izađemo na teren i radimo ono što najbolje znamo. Igramo i pokrivamo jedni druge celu sezonu.

Ali nije mali broj onih koju su, blago rečeno, imali skepsu prema vašoj igri i vašim mogućnostima. Da li ste sada sve njih uverili u suprotno?

– Ja se nadam da jesam. O tim stvarima zaista nisam razmišljao. Kada bih o tome mislio, teško da bih na terenu pokazao ono što mogu i što sam, uostalom, i pokazao. Ne razmišljam na taj način da ja sad treba da pokažem nekome nešto. Hoću da pomognem svom timu, da ostvarimo svoj cilj i to mi je najbitnije. U tim trenucima, kada se Regland povredio, bio sam svestan da sam jedini klasični plej u timu, i da će tako biti do kraja sezone. Ali, bio sam siguran i u saigrače koji su mogli da pokriju te pozicije, Davidovac, Kej Si, Beron. I bio sam siguran da oni to mogu da iznesu, a bio sam siguran i u sebe, da i ja to mogu da iznesem. Poklopila se i dobra forma svih nas u ključnim utakmicama pa je sve to rezultiralo velikim uspehom.

Te ključne utakmice ste igrali kao u transu. Kao da ste srcem nadoknađivali neke druge nedostatke i bili hrabri baš kad treba?

– To i jeste moj posao. Posao plejmejkera. Kada drugi stanu, da mi nekako pokrenemo i sebe, i ceo tim. Meni je malo čudno kada me posle svega toliko ljudi pita – pa kako si to uspeo, šta si to uradio –  i slično. Ja sam zaista sve vreme verovao u sebe, iako to drugi, izgleda nisu. Čak i pitaju da li sam nekada razmišljao da ostavim košarku, i uglavnom su me gledali kroz oca, i danas me gledaju tako, i verovatno će tako i nastaviti ali prosto, ja verujem u sebe. Da nije tako ne bih igrao košarku, ne bih igrao na ovom nivou, i ne bih pružao ovakve partije. Kažem, čudno mi je sve to, znam da ljudi nisu verovali u mene ali eto… meni je sve normalno. Znate, nije sve ovo počelo sada, bilo je toga i kada sam bio klinac. Teško mi je da vam sve to objasnim. Nikada nisam shvatao zašto neko, ako se trudite, dobro igrate na terenu, ima potebu da priča čiji ste, ko vam je ovo ili ono. Pa ne može niko da uđe umesto vas i ubaci loptu u koš, da doda, da igra odbranu. Zato sam morao više da se trudim od drugih i dajem maksimum i na treningu i na utakmici.

Baš zato, da li je teško igrati u klubu gde vam je neko iz porodice, diretkor, trener, vlasnik…bilo šta od toga?

– Sigurno da je teško. Nije lako, iako će to svi pomisliti drugačije. Psihološki je mnogo teže. Ja se s tim nosim kroz čitavu moju karijeru. I posle ovih igara opet će sigurno biti priča oko Nebojše i mene. Ali, ja sam sad svima pokazao da te priče ne piju vodu.

Da li vam je otac nekako posebno čestitao, ili kao i ostalim igračima?

– Čestitali smo jedan drugom posle utakmice, bili smo i na toj proslavi, večeri, ali ništa posebno. Nismo ni imali vremena da nešto posebno pričamo. Normalan odnos kao i sa ostalim igračima.

Nebojša i Filip Čović

Trener Tomić je isticao da je baš on bio taj koji je želeo vas u timu?

– Jeste. Mi smo pričali na početku sezone. Trener je odlučio da ostanem u timu. Kad ste u timu, kad viđamo jedni druge maltene više nego svoje porodice, onda tačno znate šta možete da očekujete jedni od drugih. Tako da sve to što se dogodilo u mojoj igri, trener i ja smo mogli da očekujemo.

Milan Tomić je i kao igrač i kao pomoćni trener, bio prvak Evrope sa jednim od najvećih klubova. Ima veliko iskustvo. Da li ste se navikli na njegove zahteve?

– Milan je pre svega bio sjajan igrač i naravno da je tamo mnogo toga naučio. Radio je sa nekim od najboljih trenera u Evropi. Još sve to u sistemu Olimpijakosa koji je jedan od najboljih. Od takvog čoveka ste mogli i da očekujete da vam donese mirnoću, iskustvo, znanje. Nema veze što do sada nije radio samostalno. Ovom prilikom bih i njemu da čestitam na velikom uspehu. Ta njegova mirnoća na tajmautu nam je dosta značila. Ona se prenese onda i na nas. Naravno, ima trenitaka kada se on izviče na nas, što je isto normalno, ali generalno, zaista vlada situacijom.

Ima onaj čuveni tajmaut koji su svi videli, kada vi objašnjavate treneru zašto ne možete da izvedete loptu iz auta pa su odmah kranule priče ko je u stvari glavni u ekipi?

– Znate šta, to su sve normalni razgovori i Milan nam to dozvoljava. Na tajmautu, kada je kratko vreme, tu se mi mnogo ne mešamo, ponekad dopunimo jedni druge, ali na treninzima i posle treninga naravno da pričamao jedni s drugima, slušamo i dajemo savete, imamo tu slobodu s njim. Ali u svemu tome se uvek zna da je trenerova prva i poslednja. Što se tog tajmauta tiče, bilo je logično da će Partizan staviti nekog visokog igrača da me ometa i to je bila sasvim normalna kominikacija.

Trener Milan Tomić daje uputstva Čoviću

Inače, dajete dosta saveta saigračima u toku igre. Pripremate se za trenera?

– Trenutno ne razmišljam o tome. Želim samo da igram, i to da igram na što višem nivou i da pomognem svom timu. Ima priča o tome i među mojima ali uvek im odgovaram kao i vama sada – pustite me, želim da igram sada, a za ostalo ćemo videti.

Oko ovog finala ABA lige je skoro sve ispričano ali onako ljudski, jel’ moralo tako, šta se to dogodilo?

– Vi znate da je u sportu bilo sve i svašta na ovim našim prostorima. I vređanja, i ubacivanja stvari na teren i pljuvanja, to se sve dešavalo. Ali, ja sam prvi put u Podgorici video da se neko zaleti na vas, dodje, pljune vas, a da ga niko ne sprečava u tome. Baš smo se osetili nebezbedno. Mi smo sve to izdržali, odigrali te utakmice. Budućnost je odlična ekipa, pobeđivali su tamo i CSKA i Real, nije bilo realno da bude 3:0, ali da smo bili kompletni možda bi sve bilo gotovo dole. Nije u tome stvar, već što sam vam rekao, da smo bili totalno nezaštićeni i mi na terenu, i ljudi na našoj klupi, ružne scene… Zaista nisam to nikada video. Ni iz hotela nismo izlazili. Ružno je sve to bilo.

Ni ovo na početku pete utakmice u Beogradu nije bilo lepo?

– Naravno da nije. Niti ja to podržavam, niti je to lepo, osuđujem sve to, ali je to zaista bila samo reakcija na ono što se dešavalo dole u Podgorici. Ja se iskreno nadam da se to više nikada neće ponoviti.

Šampionat Srbije počinje. Da li ima motiva i za tu titulu?

– Naravno. Potrebno je da se u glavama vratimo na zemlju i da odigramo našu ligu najbolje što možemo. Ciljevi su naravno najviši. Želimo i tu titulu. Bez obzira što ona ne donosi ništa, ali je to titula naše zemlje i želimo da odigramo najbolje. Za dalje ćemo videti. Još je rano za priču o narednoj sezoni i timu koji će igrati. Što se mene lično tiče, voleo bih da ostanem u klubu i igram Evroligu. Ko ne bi?

Zvezda jako dobro bira strane igrače poslednjih godina?

– Jeste. Eto, i za Kej Sija je bilo neke priče ali svi znamo kakav je on igrač i šta je sve osvojio u karijeri. Nije uopšte lako da upadneš u neki tim usred sezone, gde se svi mi ostali znamo, gde je sve uhodano, gde svi znaju akcije na terenu… Verujte da nije lako. Zato mu je trebalo malo vremena i evo, pokazao je na kraju kakav je igrač. Nije košarka samo poeni. To jeste smisao košarke, ali tu ima još hiljadu detelja. Evo Lazić, po poenima možda nije bio među najboljima ali zato je odigrao neverovatnu odbranu i zaustavio Kola koji nam je dao u Podgorici 30 poena. Tako su i naši stranci igrali sjajne role, mada se na prvi pogled to ne vidi. Čitav tim postoji u klubu koji gleda, prati igrače, prave skauting, razgovaraju sa trenerima koji su radili s njima, gleda se i ljudski i igrački momenat i od kada sam ja ovde, sve je bilo pogodjeno.

Navijači, dakle, da i dalje očekuju najviše od Zvezde?

– Naravno. I pozivam ih da u što većem broju dolaze na naše utakmice i do kraja sezone, a i u Evroligi. Ne mogu da vam opišem koliko nam njihova podrška znači. Oni nas bukvalno nose do pobede. Bukvalno kad prodjemo kroz one resice u tunelu prilikom izlaska i kad osetimo sve te emocije, svi se naježimo. Evo, ja se i sad ježim dok vam to pričam, a zamislite kako je u stvarnosti. Ta emocija, ta razmena energije, to je neopisivo. Često vas u igri sve živo boli, svaka kost vas boli ali ništa ne osećaš ni kada igraš, ni kada padneš na teren, ni kada se baciš za loptom. Nema bola. Samo emocije. Oni nisu samo šesti igrač, oni su više od toga. Nekada, nošeni njihovom podrškom, imam utisak da nas je osmorica, da sve stižemo. Neka nastave da dolaze i da nas ovako podržavaju.

Photo: ABA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar