Školska tabla u jednoj novosadskoj školi. Profesorka Zora Bašić drži čas… Ništa tu ne bi bilo neobično da ta dama svojevremeno nije držala neka drugačija predavanja ispred drugih tabli… Košarkaških…
A ovom prilikom njeno izlaganje je bilo prepuno reči zahvalnosti gošćama iz Beograda, koje su došle da im čestitaju veliki jubilej.
Pola veka je prošlo otkako su košarkašice Vojvodine, predvođene legendarnom Marijom Veger, osvojile prvu titulu državnog prvaka!
Vredan jubilej obeležile su pre neki dan u Novom Sadu sa bivšim igračicama raznih generacija iz beogradskih klubova, Partizana, Crvene zvezde, Voždovca i Radničkog.
Nekada su bile ljute rivalke pod obručima, mnoge od njih i saigračice u reprezentaciji, ali nadasve velike prijateljice. Bile i ostale. Zato je ovo još jedna priča o uzvišenoj dimenziji košarke, o posebnoj emociji.

Opštepoznata stvar je da vojvođanske veteranske ekipe organizuju nezaboravna druženja i turnire, pa je tako bilo i ovom prilikom. Srdačno, toplo, veselo, a bogami i “radno” na parketu SC “Lukovski”.
Odigrana je utakmica, naravno, bez rezultatskog značaja, pri čemu su se Novosađanke ponašale baš domaćinski i “prepustile” pobedu trofejnom veteranskom sastavu “Šizika” iz Beograda (32:68). Sve je prošlo, malo je reći u fer-pleju, bilo je lepih poteza, ali i smeha, bodrenja, a za regularnost se pobrinula “sudija” Jasna Milosavljević, legendarni centar Crvene zvezde.
Ali, vratimo se pet decenija i bacimo pogled na šampionski tim Vojvodine, koji je bio prvak Jugoslavije dve godine zaredom (1969. i 1970, obe sezone ispred drugoplasirane Crvene zvezde, prve sa skorom 19-3, a druge 21-1).
Kakav tim, strašan tim! Marija Veger Demšar, Irena Gal Molnar, Mirjana Jelić Šiša, Marija Radman, Planinka Rauški, Raja Petrović, Jelica Ivanović, Maja Grbić, Julija Ratgeber, Ana Tot, Zora Bašić, Dragica Ljubojević. Trener je bio proslavljeni Ladislav Demšar, koji nažalost, već dugo nije sa nama.

I te sjajne, srdačne žene su široka srca, uz pomoć Dragoljuba Petrovića, nekadašnjeg trenera mlađih selekcija Vojvodine, dočekale raspoloženo društvo iz Beograda da zajedno evociraju uspomene.
Pričale su o rivalstvu, o neprikosnovenoj košgeterki Malčiki (Marija Veger), o moćnoj Zvezdi, tadašnjem usponu Vojvodine i nadolazećem Partizanu, o nekadašnjim terenima i salama u Novom Sadu, prisećale se anegdota, ali i Voždovca, čuvenog rasadnika talenata i reprezentativki, koji je ugašen…
Setile se sa nostalgijom vremena kada su Vegerova i Gal Molnarova bile perjanice reprezentacije, a Vojvodina igrala u Kupu evropskih šampionki, u novosadskom Sajmištu pred 3.000 gledalaca…
– Mnogo nam je drago, što ste došle na veliki jubilej. Prošlo je mnogo vremena, neke stvari su pale u zaborav, ali eto, ove godine proslavljamo pola veka od osvajanja prve titule državnog prvaka i utoliko smo vam više zahvalne što to zajedno obeležavamo. Veoma sam srećna što vas vidim. Nadam se ovakvim susretima i narednih godina – emotivno je poručila Zora Bašić, na zajedničkom svečanom ručku.
Mora se priznati, Beograđanke su na ovu veselu turneju putovale u opasnom sastavu. U veteranskom timu “Šizika” su bivše vrhunske igračice poput Danijele Varde, Biljane Stošić, Vesne Vidić Mijić, Snežane Ćirić, Olgice Čupić Jovanović… A u “delegaciji” su bile čuvene članice Crvene zvezde: Jasna Milosavljević, Gordana Jovanović Milovanović, Vesna Šelović Stojanović, zatim iz Partizana Dušica Babović Vasović i Biljana Majstorović, iz Voždovca Mirjana Srdić Ivanović, a Ljilja Borikić Petrović iz Radničkog.

Na gostoprimstvu se zahvalila Gordana Milovanović, a proslavljena reprezentativka, Biljana Majstorović, nadovezala se toplim rečima:
– Sećam se kada nas je tata Dušice Vasović vozio gotovo svakodnevno u Novi Sad na utakmice sa Vojvodinom. Igrale smo u staroj sali, gde je današnji “Spens”. Partizan je još bio u razvoju, glatko smo gubile. Bila mi je čast da igram protiv ove šampionske generacije Vojvodine. Malčika nas je razbijala posebno, Dušica bi brzo zaradila četiri lične greške igrajući odbranu na njoj. Imam iskustva igranja sa nekoliko generacija Vojvodine. A najvažnije je da je lopta okrugla, da uvek skakuće između nas i da nas povuče na ovako divna druženja. Da se, kao danas, sećamo jubileja i svega lepog. Kad neko kaže – u košarci sam pola veka, hej, znate li koliko je to… Da nema košarke, bilo bi sve drugačije, ne bismo imale ovakve prelepe susrete. A biće ih još mnogo…
Photo: Privatni album