Srbija-Filipni 126-67… Kao što treneri ne vole “unapred dobijene utakmice”, isto tako ih ne vole ni novinari. Šta opisivati na 20,30 ili 50 poena razlike? U čemu naći inspiraciju ? Hvaliti jačeg zato što “delje” slabijeg? Šta da se radi, ima i takvih mečeva, ovaj je bio jedan od njih. Morao je da se odradi i to je urađeno kako treba. Sa ozbiljnim pristupom, dobrim brojkama, atraktivnom igrom, sa kompletnim sastavom jer su igrali Bjelica (20 poena) i Lučić (4). Sada je na redu prvi ozbiljniji ispit, Italija, ali Srbija je već u drugoj fazi. Idemo u Vuhan, jedino da vidimo da li nosimo i pobedu protiv Italije…
Davne 1978. u Manili ondašnja Jugoslavija pobedila je Filipine, domaćina prvenstva, sa 117-101. Mučio nas je neki Ramon Kruz, ubacio nam je 31 poena, isto koliko i Praja Dalipagić njima. Ali, mi smo imali i Rašu Radovanovića koji je dao 20 poena, Mirzu Delibašića (17) i još 9 momaka koji se “upisali”. Bila je to rutinska pobeda našeg tima koji će koji dan kasnije postati prvak sveta, i častan poraz domaćina koji od tada, čini se, nije napredovao.
Srbija je bila ubedljivo bolja, nadmoćna u svim elemntima tako da o današnjoj utakmici nema šta da se kaže. Sve je bilo u skladu sa očekivanjem. Mene je najviše zabavljala koleginica do mene, skakala je i aplaudirala na svaki koš Srbije. Vidim da je domaća, potvđuje da je iz Kine, reče da se zove Bi i da radi za neki lokalni medij. Na pitanje zašto navija za Srbiju dade lep i tačan odgovor:
– Lepo igra.
Iako je pojam “lepo” relativan, nije teško složiti se sa njom. Dobro, svi znamo da Filipini nisu merilo, ali više akcija našeg tima, posebno kontre i asistencije (neke “harlemovske”) izazvale su oduševljenje publike. Naši nisu bili bez podrške, iznenađujuće veliki broj navijača prati Srbiju na njenom ”kineskom putu”. Stigli su iz raznih delova sveta, na jednom transparentu čitam “Nevesinje”, na drugom “Trstenik”, na jednom je, na beloj boji zastave písalo “Srećan polazak u školu”, u raznim krajevima dvorane vijorile su se naše trobojke i čulo “Srbija, Srbija”.
Filipinci su se “drznuli” da u 4. minutu povedu košem Gejba Norvuda (9-7), ali su samo naljutili naše igrače koji su malo “pritegli” i na odmor posle prve četvrtine otišli sa 28-13. U drugoj su ubacili još 34 a primili 22, tako da su na poluvremenu bilo 62-35. Imponovala je odbrana, posle oduzetih lopti sledila je kontra i laki poeni a opet je dobar bio i šut: 5/11 za 3 poena, 10/14 (71%) za dvojke. Odnos asistencija bio je 18-6, valjda se podrazumeva u čiju korist. Brojke su do poluvremena, indikativno kao tendencia. I podatak da se upisalo svih 12 igrača, od Bjeličinih 20 i Bogdanovih 17 do Lučićeva 4, govori o odnosu snaga.
U 29. minutu bilo je +51 (97-46), u izgledu je bila najubedljivija pobeda u dosadašnjem delu šampionata. Gudurić je “overio” drugu stotku već u 32. minutu (101-50). Jedino pitanje bilo je da li će biti nadmešena Litvanija, koja je pobedila Senegal sa 54 poena, 101-47. Lučić je u 37. minutu dao koš za 112-60 da bi Bjelica podigao na +55 (118-63) nekih 80-ak sekundi pre sirene. Na kraju je bilo 126-67, dakle +59.
U poluvremenu su publiku zabavljali “zmajevi”, vrlo atraktivna egzibicija u šarenim kostimima, dok su navijači baterijama na svojim mobilnim telefonima pravili “ligt šaw”. Publike je bilo možda nešto manje negó protiv Angole, a oni koji su došli imali su šta da vide, naravno od našeg tima. Ne bih se kladio ali bih rekao da je u publici, u nekoj vrsti našeg “boksa” između Danilovića i Tomaševića sedeo Dragan Stojković-Piksi. Daljina i duboko nataknuta kapa činili su ga naprepoznatljivim … Ako sam pogrešio, izvinjavam se.
Misli se okreću Italiji. Svi Srbiju smatraju favoritom, tu ulogu velukodušno nam prepuštaju i sami ”azuri”, ali da ne ponavljamo priču o opasnostima unapred dobijenih utakmica… Ni ova sa Italijom nije (još) dobijena. Ali biće. Valjda.
(Izvor: maxbetsport)
Photo: FIBA