U Kini sam prvi put, ljudi ima očigledno puno, zemlja je prilično homogena po mnogim standardima, a kulturološke razlike nas “zapadnjaka” i Kineza su veoma primjetne. Komunalni način života je jedino valjda moguć da bi se izbjegle prevelike razlike među ljudima sa ovoliko individua u jednoj zemlji. Ali svejedno, taksisti šaltaju turiste kao mene u svakom sistemu, a ovi pekinški pričaju engleski jezik lošije nego ja kineski.
Proputovao sam dosta svijeta ali po prvi put u životu u nekoj zemlji pokušavam da tražim neke američke lance sa džank hranom, a ne lokalne restorane. U lokalnim obično pokažem prstom sliku onoga što mi se vizuelno svidi na jelovniku, i juče sam gotovo povratio pri degustaciji njihovih jela, i to u dva navrata u dva različita restorana. Izgleda da mi je draže poznato američko govno nego nepoznato kinesko? Interesantno je da tokom SP u Japanu ’06 nisam imao ovakvih problema sa ishranom. Možda sam se tokom ovih minulih godina toliko amerikanizirao i, moguće zbog akutnog ‘trumpitisa’ koji vlada dobrim dijelom USA, podsvjesno postao ksenofob (gluho bilo!), barem što se ishrane tiče?
Stojim na ulici blizu Tienanmen trga, provjeravam na telefonu potpuno nekoordinisanu Bing mapu, i ispod oka vidim da mi prilazi lokalac u žutoj majici i stade tik do mene na 20 cm mada je imao barem 5 metara slobodnog prostora pored. Zuri u daljinu i ne haje što je tako blizu da mogu da mu na moju žalost i namirišem zadah. A nije da sam neki odveć privlačan tip, nego skontah da u kineskoj kulturi ne postoji poštvovanje privatnog prostora neke individue u toj mjeri kao na zapadu, valjda sve dok ne bude tjelesnog kontakta. Čast komuni(zmu) i bliskosti među drugovima i drugaricama, ali ja ipak preferiram zapadnjački individualizam, barem u ovakvim situacijama.
I dok u Hong Kongu pobunjeni anglofili uporno čačkaju tu komunističku mečku u neku stvar, u glavnom gradu zemlje igraće se evo polufinala Svjetskog kupa u košarci, bez američkog tima a i bez Srbije, što je prvoklasno iznenađenje obzirom na nevjerovatno povoljan žrijeb koji se Srbiji valjda nikada više neće ponoviti.
Bijah u mom nekad izbjegličkom Minhenu, u prolazu za Kinu, nakon što je Srbija rasturila Portoriko i netom prije nego što je igrala sa Španijom. Moja najbliža rođaka me upozna sa bivšim reprezentativcem i nekadašnjim Draženovim cimerom Emirom Mutapčićem u nekoj našoj kafani zvanoj ‘Fildjan’ u Švabingu. Upravo se spremao na odlazak s Bajernom na turneju po Floridi i Urugvaju. Ja spomenuh da idem na Svjetsko prvenstvo a Mutapčić reče kako je prva njemačka zvijezda Denis Šreder, osim zakašnjenja na pripreme, zahtjevao da ne dijeli sobu i da jede odvojeno od ostalih reprezentativaca. Po Mukijevom sudu to odsustvo zajedništva je jedan od razloga da su Švabe ispale od Dominikanaca. Emir bijaše mišljenja da će Srbija osvojiti svjetsku titulu, a ko ne bi poslije onakve šetnje u parku do utakmice sa Španijom. Ja u tim momentima shvatih da Srbija ima u timu barem jednu veću zvijezdu od Šredera, ako ne i više njih… i momentalno osjetih nelagodu.
Takav loš osjećaj pokazao se potpuno utemeljen poslije poraza Srbije od Španaca uz isključenje Jokića, a sjetio sam se tih riječi Mutapčića i tokom utakmice protiv Argentinca. Ne znam da li Jokić dijeli sobu s nekim, ali Argentinci čini se spavaju u četverokrevetnim i pokazali su se uigrani već prije mjesec dana razvaljujući sve protivnike na ovogodišnjim Pan Američkim igrama, pa i neku inferiornu USA PanAm selekciju sa 40-ak razlike.
To je Argentincima nesumnjivo podiglo samopouzdanje, i najgore u svemu je to što su namirisali krv već od samog početka utakmice protiv Srbije. Nije im trebalo ni 10-ak minuta, kao Špancima, da napadnu, jer prava grabljivica odmah prepozna disfunkciju žrtve. Lično, uz slabu i nepovezanu igru Srbije strašno me nervirala naglašena grubost Argentinaca od samog početka, a pogotovo njihov backup centar Galizzi – s izgledom heavy metalca cirka ’83 – samom svojom iritantnom pojavom s dugim repićima, zadužen da faulira Jokića. Nikola je i u NBA navikao na takve stvari, ali ovo je bila očigledna taktika njihovog trenera da se pokuša sve da se što više destabilizuje žrtva. Neposredno iza toga uđe još jedan fizikalac “enforcer” Deck – sa “fudbalerkom” Mirsada Baljića iz vremena kad je debitovao za YU reprezentaciju. Pomislih u sebi – sigurno su cimeri, možda su i šišali jedan drugog, i zar je moguće da je njihov imidž igdje na svijetu moderan u 2019? Možda frizure i nisu, ali muška košarka po FIBA pravilima jeste.
Elem, moja ljubav prema košarci je provjerena, i ovjerena, bez obzira na dugoročne reperkusije kod kuće koje očekujem od sopstvene žene koja ludi zbog mog puta u Kinu obzirom na malu čeljad koja svaki dan pitaju kad ću natrag. Možda je moj dolazak ovako daleko samo zbog basketa bio greška kad se sve ovako poremetilo u svjetskoj košarkaškoj konstelaciji snaga, i uopšte ugled ovog Svjetskog kupa je nepovratno narušen nedolaskom tolikih američkih i inih košarkaških zvijezda i zvjezdica. No, bez obzira na neodazivanja igrača, niko do prije koji dan nije mogao ni sanjati da team USA i Srbija neće uopšte igrati za medalje. Nenam podatak, ali čisto sumnjam da su USA reprezentativci, svi odreda naviknuti na NBA standarde, dijelili hotelske sobe.
Svjetske titule “sa zvjezdicom” kao ona 1998. su generalno manje cijenjene od onih kad su timovi kompletni sa najjačim snagama, iako historijski sve titule isto vrijede. Čini mi se da bi od ovog prvenstva svaka FIBA WC titula mogla sadržavati takvu zvjezdicu, i postati baš ono na šta akronim iza ovog FIBA asocira. Jer već predosjećam da nažalost ni naredni Svjetski kup na Filipinima za 4 godine neće primorati najveće NBA zvijezde da igraju za svoje nacionalne timove.
Možda bi američka perverzna komercijalizacija ovog prvenstva kakvu je predložio Mark Kjuban prije desetak godina, kad bi mu Dirk skoro svakog ljeta odlepršao da provede ljeto s cimerom igrajući za faterland, bila rješenje?
Osiguravajuće kompanije bi trljale ruke, a vlasnici NBA timova bi imali komercijalni udio i u organizaciji prvenstva a i radili ono što najbolje znaju – kupili kajmak zbog globalne zaluđenosti ovom igrom. Uvjeren sam da bi u tom slučaju svih 12 izabranih reprezentativaca bilo kojeg tima imali sopstvene sobe – bez cimera.
Photo: FIBA