“Martovsko ludilo” je decenijama dio američkog folklora, a to što su ove godine dio tog ludila mogli pospješiti i neki naši momci, činilo je, barem meni, ovu sezonu još zanimljivijom za praćenje.
Mada sam lično prvenstveno NBA džanki još od gledanja prvih utakmica sa piratskih video kaseta sredinom 80-ih, a u slobodno vrijeme košarkaški trener klinčadiji u Nju Džersiju, otkazivanje završnog turnira NCAA je nešto što me ove godine pogodilo puno više od suspenzije NBA sezone, ili tričave dvije pobjede pionirskog tima kojeg sam trenirao.
Profesionalci zarađuju velike novce i imaju duge karijere dok na koledžima košarkaši igraju relativno kratko, a najbolji u “one & done” eliti jedva da i okuse studentski život. Zbog masovnosti takmičenja prve NCAA divizije ni najbolji koledž igrači često nemaju šansu da budu u nekoj dobroj situaciji da timski doguraju u samu NCAA elitu.
Filip Petrušev je ove godine bio najbolji igrač Gonzage, jedne od najboljih koledž košarkaških ekipa, ako ne i najbolje, i prava je šteta da je NCAA turnir otkazan jer sam ga u mom zamišljenom bracketu već vidio na F4 koji je trebalo da se početkom aprila odigra u Atlanti.
Gonzaga je svoje prve dvije utakmice NCAA turnira trebalo da odigra kod kuće i bez problema uđe u ‘sweet 16’, gdje su redovni već skoro deceniju. Obzirom da su Zagsi bili nosioci svog regiona dominirajući čitavu sezonu na Zapadu, samo neka nepredviđena situacija, kao što je ova globalna pandemija, mogla ih je spriječiti da daleko doguraju. A da je Petrušev bio u prilici da predvodi svoj tim do F4, pa možda došao i blizu osvajanja titule sa Gonzagom, nesumnjivo je da bi mu rejting još više porastao u očima NBA skauta. O uspomenama samog Filipa na slavne studentske dane da i ne pričam. Ovako ostaje žal za svojevrsnom nedorečenosti ovog našeg košarkaša koja bi se mogla ispraviti samo kad bi Petrušev ostao na Gonzagi barem još jednu sezonu. Problem je što su čak tri od najboljih sedam igrača Gonzage upravo završili svoje univerzitetske karijere i, mada bi Petrušev sigurno dominirao NCAA dvoranama i naredne sezone, pitanje je da li bi njegov tim bio ovako dobar kao ove godine.

I prošle godine Petrušev je sa Zoranom Savićem testirao NBA vode, i pravovremeno povukao svoju prijavu za NBA draft, a ove sezone nakon prosjeka od 17.5 poena i 8 skokova za tek 26 minuta u igri nadam se da ne treba brinuti za mjesto na predstojećem draftu. Pitanje je samo koliko visoko može biti izabran. Možda i griješim u optimističkoj prognozi jer mnogi kritikuju Filipovu igru u odbrani i odsustvo šuta za tri, što su sve marketabilnije karakteristike preferirane u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta. Prednost u odnosu na Petruševa se često daje njegovom često povrijeđenom saigraču Kilijanu Tiliju u ovim segmentima igre, ali “napredne” statistike Petruševa pričaju sasvim drugu priču i defanzivni +/- Gonzage u minutama kad je Petrušev bio na parketu je iznadprosječan, i puno bolji od Tilijevog. Jednostavno, Filip je prekucao NCAA konkurenciju, i za njega profesionalna karijera može početi. Nakon zadnje utakmicu ove regularne sezone saigrači su Petruševu u slavlju skandirali “Senior, senior” jer ga je jedan od komentatora greškom smjestio u grupu dvije godine starijih igrača. Da li zbog toga što vrlo vjerovatno napušta Gonzagu, ali i zbog rutiniranosti, nevjerovatno dobrog rada nogu, leđne tehnike i finti iz okreta, Petrušev stilom i liči na već iskusnog igrača bez obzira na mladalačko lice.
Ostaje dilema da li bi neki angažman u Evropi gdje pick’n’roll igra u kojoj je Petrušev najjači bio podobniji za njega u odnosu na NBA, gdje će izgleda u perspektivi opstajati samo centri sa šutem za tri?
Gonzaga je dobila 31 a izgubila samo dvije utakmice čitave ove sezone, jednu u oktobru na samom početku na Bahamima tijesno od Oregona, i drugu pred kraj sezone na vrućem gostovanju velikom rivalu, Ćosićevom BYU u Provu. Pred samo otkazivanje završnog NCAA turnira Petruševljev košarkaški tim sa američkog sjeverozapada je relativno lagano osvojio WCC konferencijski turnir i bio rangiran na ukupno drugom mjestu na AP rang listi top 25 koledž ekipa, odmah iza vodećeg Kanzasa. Petrušev je, pored toga što je postao igrač godine svoje konferencije, izabran i u idealnih pet konferencijskog turnira. Trener “Zagsa” Mark Fju je i sam nekoliko puta tokom sezone spomenuo da je iznenađen na kojem nivou igra njegova ekipa i pored činjenice da je izgubila dva glavna igrača prošlog ljeta – pikove prve runde NBA drafta Hačimuru i Klarka – ali i dva glavna beka, Perkinsa i Norvela. Petrušev ne samo da je bio ubjedljivo najbolji igrač Gonzage ove sezone nego je dominirao nad bukvalno svim centrima protiv kojih je igrao, barem što se ofanzivnog dijela igra tiče. Šut iz kontakta je popravio u ogromnoj mjeri, napredovao u prepoznavanju odbrana i česta udvajanja rješavao pravovremenim pasovima ka spoljnim saigračima, a postao i jedan od najčešće fauliranih igrača NCAA sa preko 200 pokušaja sa linije slobodnih bacanja. Da ih je pogađao preko 80% kao u brucoškoj sezoni, a ne samo 65%, statistika bi mu bile još impresivnija.
Obzirom na elitne individualne statistike u sprezi sa uspjehom svog tima Filip je postao i jedan je od 15 finalnih kandidata za Vudenovu nagradu. Po mojoj procjeni ima veoma dobre šanse da bude u samom vrhu igrača koji bi mogli čak i da je osvoje, ili ako ništa da uđe u idealnu petorku NCAA. Ipak, dodjeljivanje ove nagrade nekom strancu u Trampovskoj Americi bi bio pravi presedan, pa se ne treba pretjerano nadati da će je Petrušev osvojiti. Oko hiljadu novinara koji glasaju nekad donesu i nesuvisle odluke po ko zna kojim faktorima koji nisu nužno košarkaški objašnjivi. Neki od dobitnika ove prestižne nagrade najboljeg NCAA igrača koje se redovno dodjeljuje od 1977 godine u prošlosti je pripala takvim legendama kakve su Leri Bird, Ralf Sempson (jedini je osvojio dva puta), Majkl Džordan, Dejvid Robinson, Tim Dankan, Kevin Durant, a prošle godine dodijeljena je Zajonu Vilijamsonu. Bilo je i dodjela dobrim koledž igračima koji nikad nisu postali NBA zvijezde, kao što su Ed O’Benon, Džimer Fredet ili Tajler Hensbro. U konkurenciji nisu projektovana dva prva pika na narednom junskom (ili kako stvari stoje izglednije kasno-ljetnjem, ili možda i jesenjem) draftu – Vajzmen i Edvards.
Evo liste 15 kandidata za Vudenovu nagradu za sezonu 2019/20:
Udoka Azubuike, Kansas, Big 12, 7-0, Sr.
Saddiq Bey, Villanova, Big East, 6-8, So.
Jared Butler, Baylor, Big 12, 6-3, So.
Anthony Cowan Jr., Maryland, Big 10, 6-0, Sr.
Devon Dotson, Kansas, Big 12, 6-2, So.
Malachi Flynn, San Diego State, Mountain West, 6-1, Jr.
Luka Garza, Iowa, Big 10, 6-11, Jr.
Markus Howard, Marquette, Big East, 5-11, Sr.
Tre Jones, Duke, ACC, 6-3, So.
Jordan Nwora, Louisville, ACC, 6-7, Jr.
Filip Petrušev, Gonzaga, WCC, 6-11, So.
Myles Powell, Seton Hall, Big East 6-2, Sr.
Payton Pritchard, Oregon, Pac-12, 6-2, Sr.
Obi Toppin, Dayton, A-10, 6-9, So.
Cassius Winston, Michigan State, Big 10, 6-1, Sr.
Veoma su bitni i onlajn glasovi, pa se za Petruševa ili još jednog našeg momka – Luku Garzu – unuka nedavno preminulog nekadašnjeg golmana Sarajeva Refika Muftića, može glasati na ovom linku:
https://www.wendys.com/wooden-award-vote
Balša Koprivica u svojoj brucoškoj sezoni nažalost nije imao veliku minutažu na Florida Stejtu kod trenera Lenarda Hemiltona, koji je uglavnom igrao sa niskim petorkama. Kad bi stari Hamilton i ubacio Koprivicu u igru to bi bilo “na kašičicu”, ali Balša je tih desetak minuta po utakmici dobro koristio, i vidi se da ima kvalitet, a i fizikalije za puno više. U zadnjoj utakmici i pobjedi Seminolsa prošle sedmice protiv Boston koledža je za 11 minuta provedenih na parketu imao čak 15 poena, uz šut iz igre 6/6, i dokazao ogroman potencijal. Kao i u slučaju Petruševa prava je šteta da i Koprivicu nećemo gledati na NCAA turniru jer je i Florida Stejt u trenutku naprasnog prekida sezone bila visoko rangirana na top 25 listi agencije AP – na četvrtom mjestu – i najvjerovatnije bi bila jedan od četiri regionalna nosioca u turnirskom kosturu.

U barem dvadeset utakmica u kojima sam Koprivicu pogledao imao sam osjećaj da mu sebični saigrači nisu dovoljno vjerovali i iskulirali bi ga u većini slučajeva kad bi na niskom postu tražio loptu. Često je ulazio i u probleme sa penalima zbog kojih bi ga trener vraćao na klupu, ali kad bi dobijao veću minutažu bio bi jedan od najboljih na parketu. Kao i Petrušev prošle sezone, i Koprivica je dosta naučio na sopstvenim brucoškim greškama, a takav visok i pokretan igrač kao on naredne sezone će sigurno igrati mnogo više. Njegov saigrač Olejničak, koji je inače bio poljski reprezentativac na Svjetskom kupu u Kini, kod Hemiltona je vjerovatno zbog puno većeg iskustva na centru uzimao minute Balši, ali ih više neće uzimati jer je upravo završio sa turbulentnom NCAA karijerom na tri različita koledža.
I, na kraju, ne mogu opet da ne spomenem Alibegovićevog nećaka Luku Garzu, koji je eksplodirao u svojoj trećoj sezoni na Ajovi, i koji bez obzira na fizičku limitiranost u skočnosti i lateralnoj pokretljivosti, razvio nevjerojatan osjećaj za postavljanje ispod koša. Sa 24 poena i 10 skokova u prosjeku bio je ubjedljivo najbolji igrač ove godine najjače NCAA konferencije Big 10 dominirajući svojom borbenošću i snagom. Naprosto je bio neprepoznatljiv u odnosu na prve dvije sezone kad su ga mučile povrede. Mada Ajova, koja je bila rangirana kao 25, možda i ne bi dogurala do samog kraja na NCAA turniru, srčanog Luku bi bilo uživanje gledati u NCAA turniru.

Sva trojica gore spomenutih igrača imaju šansu da ostanu elitni koledž igrači barem još jednu godinu, što naročito u slučaju Koprivice priželjkujem, ali i da postanu NBA igrači. Ako uopšte ikakve košarke uskoro i bude.
Photo: NCAA