Tornike Šengelija, uz Nikolu Mirotića trenutno ponajbolja “četvorka” u evropskoj košarci, novi je član moskovskog CSKA. Ono što umije na parketu (a umije zaista mnogo), palo je, nažalost, ovih dana u drugi plan. Nakon potpisa ugovora s Moskovljanima ovaj stasiti momak je u svojoj Gruziji dobio etiketu izdajnika, mada njegov patriotizam nikada nije bio upitan.
Među prvima koji su bacili kamen na Šengeliju bila je predsjednica države Salome Zurabišvili, koja je njegov transfer okarakterisala kao “tužan i neprihvatljiv postupak“. Nije bila jedina, optužbama su se pridružili i neki drugi ljudi iz javnog života, ali na sreću čuje se i glas razuma, apel da se jedan vrhunski sportista ne razapinje na stubu srama zbog politike.
– Tornike je povukao pravilan, jako dobar potez za svoju karijeru. Imaće šansu da se bori za titulu šampiona Evrolige. Žao mi je što se sport i politika prepliću, ali vjerujem da to neće uticati na njegovu igru. Od srca mu želim da ostvari uspjeh i mislim da će mu to poći za rukom.
Ove riječi izgovorio je Manučar Markoišvili, Gruzijac koji je u sezoni 2014/15 branio boje CSKA. S “Armijom” je stigao i do evroligaškog Fajnal fora, a šansu da se bori za trofej oduzeo mu je Vasilis Spanulis. Sjećanja na to madridsko polufinale ne blijede – čuveni Grk tokom većeg dijela utakmice nije mogao ništa da pogodi, a onda je eksplodirao u završnici i po ko zna koji put “sahranio” Moskovljane.
Na kraju te sezone CSKA je sporazumno raskinuo ugovor s Markoišvilijem – uprava je morala da izbalansira broj stranaca u unutrašnjoj i spoljnjoj liniji, ali bez obzira na rastanak čelnik višestrukog evropskog prvaka Andrej Vatutin je biranim riječima govorio o miljeniku svlačionice Manuu.
Pohvalivši njegov učinak u dresu crveno-plavih, Vatutin je tada istakao da Markoišvili posjeduje izuzetne ljudske kvalitete – iskren, uvijek spreman da pomogne, odgovoran, častan, i u isto vrijeme čvrst, agresivan, pouzdan borac na terenu.
Gruzijac je uzvratio riječima duboke zahvalnosti svima u klubu i na tribinama i dodao da žali samo za evropskom titulom koja je “armejcima” izmakla u Madridu. Svog boravka u Moskvi i dan danas se rado sjeća, a pristalice ruskog diva ga i dalje pamte kao nekog ko je posljednji atom energije ostavljao na parketu. Zbog svog opredjeljenja da obuče dres CSKA u domovini nikada nije bio žrtva medijske harange.
Šta se toliko promijenilo u proteklih pet godina da je Šengelija u Tbilisiju trenutno za mnoge državni neprijatelj broj jedan? Kojim aršinom Gruzijci, koji mu danas zamjeraju na potpisu karijere, mjere patriotizam?
Sa sportskog stanovišta transfer je bio pun pogodak. Bivši as Baskonije pravi novi iskorak u karijeri, prelazi u trofejni evropski superklub, kako i doliči igraču njegovog kalibra. CSKA, bez obzira na smanjenje budžeta i neočekivan odlazak Hajnsa, nastavlja da sklapa konkurentan tim za odbranu evropske titule – nakon Milutinova tu je i Šengelija, a ako Vatutin u „bunaru želja“ uspije da „upeca“ jednog prvoklasnog plejmejkera (nije tajna da Moskovljani žele „jedinicu“ Baskonije Luku Vildosu), eto i novog supertima koji će biti sjajno pokriven na svim pozicijama.

CSKA odavno nije klub armije, prošao je kroz privatizaciju, „vodu i struju“ (kao i skupocjene transfere, kad smo već kod toga) plaća novcem Noriljskog nikla – metalurškog giganta kojem pripada. Finansijsku podršku takođe pružaju sponzori, a dio prihoda klub ostvaruje sam. Istovremeno, CSKA simbolično nastavlja da njeguje istorijsku vezu s Crvenom armijom i upravo ta nit očigledno smeta nekima u Gruziji koji sportski win-win deal njihovog zemljaka s klubom velikih tradicija karakterišu kao veleizdaju. Zvuči paradoksalno, ali Šengelijina dostignuća na terenu i status koji uživa u otadžbini bili su „pogonsko gorivo“ za one koji mu na čelu crtaju metu – on je danas prva zvijezda Gruzije, kapiten reprezentacije i kao takav, tvrde „tužioci“, nema pravo da obuče dres Moskovljana. Drugim riječima, da je košarkaš osrednjeg kvaliteta i da nije u žiži medija, njegov potpis teško da bi izazvao OVAKVU reakciju kod kuće. Markoišvili, od početka projektovan kao pouzdan rezervista u „špilu“ najtrofejnijeg ruskog kluba, je 2014. bez velike pompe u CSKA prešao iz Galatasaraja. Tog ljeta glavni njusmejkeri su bili novopridošli Itudis i De Kolo, te Teodosić koji je produžio ugovor.
Tornike je očigledno bio svjestan da je situacija delikatna, pa je prije potpisivanja ugovora od CSKA zatražio dozvolu da neometano nastupa za Gruziju. Dozvolu je dobio, što dosta govori o spremnosti Moskovljana na kompromis, obzirom da zbog kolizije evroligaškog i FIBA kalendara prve zvijezde vodećih evropskih timova rijetko dobijaju zeleno svjetlo za reprezentativne „prozore“. Istovremeno, Šengeliji kao dokazanom patrioti svoje zemlje nije padalo na pamet da nekome polaže račune za to što će obući crveno-plavi dres.
“Prelazak u CSKA je korak naprijed za mene. Ne namjeravam da se pravdam. Igraću dosta važnu ulogu u veoma ozbiljnoj ekipi koja ima visok status i u kojoj ću imati realnu priliku da osvojim Evroligu“, rekao je Šengelija nakon ozvaničenja saradnje s „Armijom“.
Napadi nisu jenjavali, pa je nekoliko dana kasnije javno istupio još jednom, zahvalivši se svima koji su mu pružili podršku i podvukavši da se ne obraća javnosti s namjerom da se pravda.
„Ponavljam. Ja, Tornike Šengelija, bio sam, jesam i biću bilo gdje čovjek koji nosi Gruziju u duši. To ne mogu da promijene nikakvi komentari ili nečije izjave! Ja ću mirno prebroditi ovo iskušenje jer je Bog na mojoj strani. Račune polažem samo njemu, on zna ko sam“, saopštio je Šengelija na svom facebook nalogu.
Dodao je da niko nije bio srećniji od njega kada je nakon nedavne pobjede Baskonije u finalu Endesa lige i osvajanja šampionske titule ponosno uzeo zastavu Gruzije. Njegova žena Salome je istakla da je srećna što sa svojim izabranikom podiže tri sinčića koji, bez obzira na život u inostranstvu, zahvaljujući naporima roditelja tečno govore i pišu na maternjem jeziku.
Uz Šengeliju je stao i Košarkaški savez Gruzije, a riječi podrške uputio mu je i nekadašnji kapiten reprezentacije Vahtang Nacvlišvili.
„Pišem ove redove ne samo kao bivši kapiten reprezentacije sadašnjem kapitenu, nego i kao običan navijač. Da znate Tornikea lično, bilo bi vas barem malo stid što učestvujete u kampanji koju veliki dio društva vodi protiv njega. Ja ne sumnjam u njegov duh i vrline! Toko je patriota Gruzije i ima dušu svog naroda“, rekao je Nacvlišvili.
Šengeliju je podržala i reprezentativka Gruzije u kik-boksu Elen Loladze, kojoj je košarkaš jednom prilikom pritekao u pomoć. Loladze se spremala za Svjetsko prvenstvo, ali njeno učešće je bilo pod upitnikom iz finansijskih razloga. Njen trener je tražio sponzore, bez većeg uspjeha, a kada je priča doprla do Šengelije, on je sam donirao potreban novac.
“Jedino što me je zamolio u tom trenutku je bilo da njegov postupak ostane tajna. Ali sada osjećam obavezu da ga podržim. Teška je optužba da Tornike Šengelija nije patriota!” kaže Loladze.
U odbranu novopečenog “armejca” stao je i prvi čovjek CSKA. U razgovoru za dnevnik “Izvestija”, Andrej Vatutin je rekao da u početku nije pridavao veći značaj kritici koja je dopirala iz Gruzije, jer su javne ličnosti naviknute na napade pojedinaca na internetu.
“Dobro znam da je velikoj većini Tokovih zemljaka drago da je njihov kapiten povukao ovaj potez i da mu žele sve najbolje. Ali kad je uslijedila negativna reakcija predsjednice države, kad je posumnjala u slobodu profesionalnog sportiste da odabere novu sredinu, ostao sam u čudu. Ne samo ja, nego i stanovnici Gruzije. Kao što je rekao Šengelija, njega čudi da mora da nekome objašnjava koliki je patriota”, kaže Vatutin.
Tbilisi od početka devedesetih optužuje Moskvu da je svojim miješanjem u unutrašnju politiku Gruzije doprinijela da se njene dvije pokrajine, Abhazija i Južna Osetija, de fakto otcijepe od ostatka države. Nije tajna da stanovništvo u pomenutim regijama gravitira ka Rusiji, a mnogi lokalni žitelji imaju i rusko državljanstvo. Status kvo koji traje već decenijama (obje regije su faktički nezavisne, oslanjaju se na saradnju i pomoć Rusije, ali su i dalje – uz malobrojne izuzetke – međunarodno nepriznate) Gruzija je pokušala da “prelomi” u avgustu 2008. godine oružanim napadom na Chinvali, glavni grad Južne Osetije. Namjera Tbilisija je bila da vrati ovu pokrajinu pod okrilje Gruzije, međutim, uslijedio je strahovit odgovor ruske armije koja je za samo pet dana uništila otpor gruzijskih snaga. Ruska strana je ulazak svojih trupa pravdala napadom Gruzijaca na ruske mirotvorce u Južnoj Osetiji, dok je Tbilisi tvrdio da su mirovnjaci prekoračili ovlašćenja i iz artiljerijskih oruđa gađali njihove položaje. Nedugo zatim Rusija je i zvanično priznala nezavisnost Južne Osetije i Abhazije, čime je dodatno pogoršala odnose s Gruzijom.
Političari često koriste sport da bi zaradili poneki poen i to u pravilu uvijek izgleda dosta ružno. Kad šefica jedne države javno stavlja na stub srama prvu zvijezdu košarke zbog nedostatka patriotizma, to mi liči na jeftin populistički gaf kojim se “pecaju” neki budući glasovi. Vatutin je u pravu – ako CSKA idućeg proljeća odbrani evropsku titulu, pa se Šengelija na pobjedničkom postolju opet ogrne u gruzijsku zastavu, većina Tokovih zemljaka će se tom trijumfu radovati. Radovaće se ostvarenju jednog sportskog sna i biće ponosni što je prvak Evrope – jedan od njih. Ostavimo sport sportistima. Sve je uprljano politikom, hajde barem nešto da ostane van te kaljuge.
Photo: YouTube printscreen