Početna EVROPA/SVETIntervju – Ejvi Lester: Zvali su me Ante Luster

Intervju – Ejvi Lester: Zvali su me Ante Luster

od Darko Dželetović
82 pregleda

Ne postoji mnogo košarkaša koji se pojave na velikoj sceni sasvim iznenada, dospiju u elitni košarkaški tim mada do tada široj javnosti nisu odveć bili poznati, ali ih nakon tek nekoliko nastupa na parketu svi dobro zapamte. Takvih je možda i bilo tu i tamo, ali ne pada mi na pamet neki koji je u takvom elitnom timu osvojio i najsjajniji trofej kao starter, i onda naprosto nestao, i nikad se više ništa o njima nije čulo.

Ejvi Lester je bio baš takav igrač. U najboljem timu najjače košarkaške lige na planeti tih godina, ako se izuzme NBA, timu koji je proljeća 1991. pokorio Stari kontinent po treći uzastopni put, Lester je bio standardnim članom prve petorke. A u subotu 18. aprila navršiće se 30 godiina od te treće euro-titule splitskih žutih, meni lično najneočekivanije od sve tri koje je splitski tim osvojio. Klub koji su tada svi još zvali Jugoplastika, mada je zbog skorog zgasnuća SFRJ i zbog injekcije sa suprotne obale Jadrana službeno preimenovan u Pop 84, dobio je Amerikanca sa nezahvalnim zadatkom da pokuša zamjeniti startere pod košem koji su otišli put Rima i Soluna, Rađu i Sobina. I mada je njih dvojicu u te odlučne dvije utakmice u Parizu protiv Skavolinija pa protiv Barcelone aprila ‘91 nadomještao prevashodno Zoran Savić, nesuđeni F4 MVP te godine, sam povratak Splićana na taj F4 bez dugo povrijeđenog Savića pod košem je bio pravo čudo. A sam dolazak na F4 je između ostalih i velika zasluga borbenog i skočnog Amerikanca iz Sjeverne Karoline, pravog radnika pogotovo u defanzivi, kojeg su u Splitu navijači prozvali Ante Luster.

Pred sami trodecenijski jubilej osvajanja titule prvaka Evrope odlučio sam da popričam sa čovjekom koji je danas nastavnik istorije u srednjoj školi u Roleju u Sjevernoj Karolini. Uz to Ejvi je i dugogodišnji veoma priznati košarkaški srednjoškolski trener koji živi u skladnom braku sa ženom s kojim je dobio šestero djece, pet kćerki i sina.

Upitah Ejvija da li se ikada nekom pohvali tom euro-titulom, i da li ljudi u njegovom okruženju znaju da je bio starter u timu koji je osvojio najbitniju klupsku titulu na Starom kontinentu?

– Familija, u stvari svi meni najbliži ljudi su upoznati, a i bivši suigrači sa koledža na kojem sam do tada igrao, jer neki od njih su igrali i u Evropi.

Da li su i vaša djeca košarkaši?

– Starija djeca ne, ali jedna od kćerki, Imani, je veoma uspješna srednjoškolska košarkašica, i dio je tima čiji sam trener. Upravo smo pobijedili na lokalnom turniru prošlog vikenda. A uz nju i moj sin je sportista, doduše ne aktivni košarkaš. On je igrao futbal.

Imate li neku anegdotu ili sjećanje iz te sezone koju ste proveli u Splitu, nešto čega se rado sjećate i što vas nasmije svaki put kad o tome pomislite?

– Da, i zanimljivo je da to i nema veze sa košarkom, nego se dešavalo ‘off-court’. Sjetim se često kako su me ljudi gotivili u Splitu, a zvali su me Ante Luster. Na primjer, jednom prilikom imao sam trovanje morskom hranom, baš je bilo gadno, loše sam se osjećao, stalno povraćao i nisam imao snage napustiti sobu hotela ‘Split’ gdje sam boravio dok sam igrao tamo. Sjećam se žene koja je čistila sobu svaki dan, koja nije pričala ni riječi engleskog, ali me je tretirala kao svoje dijete. Pokucala bi na vrata, i tog dana navraćala svako malo da provjeri kako se osjećam i da upita treba li mi nešto. Nije morala to raditi, ali je bila nevjerovatno ljubazna. Sjećam se i mojih saigrača s kojima bih izlazio u slobodno vrijeme. Luke Pavićevića, pa menadžera ‘Koloseuma’ gdje smo često išli, isto tako Aramisa Naglića i dvije stažistice u banci koje su bile iz Holandije i s kojima smo visili…

Razgovor sa Lesterom u “Košu”

Kako ste dospjeli u Split?

– Jedan od mojih suigrača s koledža bio je već potpisao u Evropi i preko mog agenta tražili smo angažman u istom klubu i za mene, pa sam i ja trebao potpisati za isti tim u Italiji, ili za jedan tim u Grčkoj. Ipak, pojavila se opcija da dođem u Jugoplastiku i nisam zažalio da sam izabrao da dođem u Split jer se taj izbor pokazao puno boljim nego što sam i očekivao.

U broju 15. našeg Koš magazina te jeseni 1990. godine izjavili ste da ste u Split došli za relativno male pare. I da vam je to trebala biti odskočna daska za neki naredni angažman?

– To je istina. Tek sam završio koledž i htio sam samo igrati negdje. Ali rekao sam mom agentu da bih htio da igram za tim koji ima šansu da pobjeđuje i da se bori za titule. Tako da, to je istina, nisam bio skup (smijeh). Sjećam se da sam pričao sa nekim zemljacima koji su igrali u Evropi, sa Norisom koji je bio Barceloni, i shvatio razliku u zaradi.

Ali pokazalo se da ste napravili najbolju moguću odluku.

– Sigurno. Početkom te sezone, sjećam se, izgubili smo nekoliko utakmica koje smo morali dobiti, ali smo se još uigravali. To je bilo moje prvo prekomorsko iskustvo pa mi je trebalo dosta vremena da se prilagodim, uđem u ritam, pogotovo što nisam igrao domaće prvenstvo.

To je jedna od stvari koju sam vas htio upitati. Zašto ste igrali samo Kup prvaka? Da li je to bilo određeno ugovorom?

– Nisu me pustili da igram domaću ligu. Bio sam voljan, ali mi liga nije dopuštala. Čak sam i putovao s timom na gostovanja iako nisam igrao, redovno se zagrijavao prije utakmica, išao s timom i na finale domaćeg Kupa u Rijeku koji smo osvojili protiv Cibone. Te godine igrali smo i sa velikim timom iz Beograda, mislim da se zove Partizan… S njima je intenzitet bio na visokom nivou i moji saigrači su imali veliku želju da ih pobjede. Volio bih da sam ikako mogao učestvovati u tim utakmicama.

Prije samog dolaska u Split, jeste li znali da dolazite u zemlju koja je bila u raspadu i na rubu rata?

– Nisam imao pojma o tome dok nisam došao tamo. Ali kad sam stigao ubrzo zatim sam osjetio velike tenzije. Kad bismo išli na određena gostovanja pogotovo. Sjećam se odlaska u Njemačku, u Leverkuzen na utakmicu, kad sam prvi put osjetio da bi u Hrvatskoj moglo postati opasno. Tek kad sam tamo vidio masu ljudi s hrvatskim zastavama koji su nas bodrili, i to u Njemačkoj, a i njemačku policiju koja ih je odgurivala, shvatio sam da se nešto sprema. Kad bih putovao sa ekipom u druge republike bivše Jugoslavije hrvatskih zastava nije bilo u tim mjestima. Shvatio sam brzo kako stoje stvari i primjetio razlike. Mogao se osjetiti animozitet. Rekao sam sebi tada da je to sve malo ozbiljnije nego što sam pretpostavljao.

Sreća da niste ostali kad je malo zatim počeo rat?

– Sjećam se da sam gledao vijesti već tog ljeta kad sam otišao iz Splita, tenkove koji su išli prema Hrvatskoj, i kako se situacija pogoršala. Shvatio sam da se neću vratiti natrag u Split. Mada sam po samom odlasku bio otvoren za opciju da se te jeseni vratim.

Jeste li još u bilo kakvom kontaktu s nekim od vaših bivših saigrača iz Splita? Jeste li sreli Kukoča kad je bio NBA igrač i kad bi dolazio u Sjevernu Karolinu na utakmice, ili možda Žana Tabaka koji je isto igrao u NBA ligi?

– Nisam u kontaktu sa bilo kim, i nisam se na žalost nikad sreo ni sa jednim igračem, pa ni Kukočem sve ove godine od mog odlaska iz Splita. U godini nakon Splita, kad sam igrao u Francuskoj i Belgiji, moji timovi se nisu susretali sa timovima u kojima su igrali moji bivši suigrači. Nakon povratka kući kad sam postao trener nije ni bilo šanse da idem na utakmice jer bih često trenirao svoje igrače u isto vrijeme kad su se igrale NBA utakmice.

Da li ste iznenađeni da Kukoč još nije ušao u Kuću slavnih u Springfildu? Dino Rađa je već primljen.

– To jeste veliko iznenađenje po mom mišljenju s obzirom na Tonijevu karijeru u Evropi, a i u Americi. Naravno, Rađa je došao ovamo u Boston prije Kukoča, ali za njega ljudi uglavnom nisu znali. Za Kukoča su Amerikanci dobro znali već prije njegovog dolaska u Čikago.

Kako sam u mojim tinejdžerskim godinama bio potpuno zaluđen košarkom ja sam nakon jedne vaše partije protiv Arisa narednog dana otišao u frizerski salon u mom naselju i ošišao se po ugledu na vašu tadašnju “high-top” frizuru. Da li i vi tu utakmicu protiv Arisa pamtite kao vašu najbolju te godine u Splitu, ili onu u finalu protiv Norisa i Ortiza kad ste za 16 minuta imali 11 poena, nekoliko sjajnih skokova i defanzivnih poteza, ali i izašli zbog 5 penala sredinom drugog poluvremena?

– U finalu protiv Barse odigrao sam dobro, i to mi je možda i bila najbolja utakmica obzirom na njen značaj. Ali sjećam se i te utakmice protiv Arisa, a i protiv Makabija gdje sam isto tako odigrao jako dobro.

Na Fajnal fouru duel Lestera (desno) i San Epifanija

Do samog F4 bili ste bitan faktor uspjeha jer je Savić imao slomljenu ruku. A Tabak je bio još prilično mlad.

– Trener me je i u grupnoj fazi i u finalu protiv Barselone stavljao na Odija Norisa koji je bio izuzetno fizički jak, a Tabak je teško izlazio na kraj s Norisom baš zbog toga.

Poslao sam vam klip u kojem vas legendarni trener Željko Pavličević, jedan od mojih omiljenih trenera iz tog perioda i vaš kouč te godine u Splitu, hvali u jednoj TV emisiji nakon osvajanja naslova u Parizu. Da li imate neka sjećanja na njegov trenerski stil? I kakva je bila komunikacija, jer sam iz starih klipova shvatio da trener Pavličević nije koristio engleski jezik u tajmautima?

– Uvijek bi se tu našao neko da mi prevede njegove riječi. Čak ni njegov asistent nije pričao mnogo na engleskom, ali Luka Pavićević, koji je igrao u NCAA u Juti, bi mi preveo sve što su nam govorili. Jednu stvar koju bi trener Pavličević ponavljao na engleskom je “Play Free”, što mi se sviđalo. Nije bilo posebnih restrikcija u igri kod njega, što je bilo adekvatno sastavu koji smo imali. Bili smo ‘fast-breaking’, ‘free-flowing’ ekipa.

Igrali ste za i slavnog Džima Valvana na NC Stejtu. Do dolaska u Ameriku 90-tih ja nisam imao pojma kakav uticaj na košarku generalno je imao taj vaš bivši, već pokojni, trener.

– Ja uvijek kažem da je Valvano bio ispred svog vremena. Imao je trenerski stil kakav se danas forsira. Mi nismo imali veliki tim sa visokim centrom, bili smo niži nego ostali koledž timovi, igrali smo brzo i puno češće koristili šut iza linije za 3 poena u poređenju sa ostalim NCAA ekipama. Moj posao u tom timu je bio sličan onom koji ima Diandre Džordan u Bruklin Netsima, screen & roll, hvatanje lobova, hvatanje odbijenih lopti i u napadu i u odbrani…

Igrali ste sa mnogim igračima na NC Stejtu koji su iza toga završili u NBA ligi: Del Negrom, Čakijem Braunom, Šeklfordom, Monroom, Hauardom… čak je i Tom Gugliota, koji je kasnije postao NBA Ol-star, tada na NC Stejtu u svojoj brucoškoj sezoni bio vaša rezerva.

– Da, imali smo jake rostere tih godina. Nort Kerolajna Stejt nacionalno gledano bila je tih godina ekvivalentna puno slavnijoj Nort Kerolajni. Igrali smo stalno u utakmicama koje su prenošene na kanalima koji su pokrivali čitavu zemlju, bili redovni na velikim turnirima, ali kad je Valvano otišao krenulo je nizbrdo za NC State.

Kad ste otišli iz Splita gdje ste nastavili igrati? Čak ni na internetu nisam našao relevantne podatke o gradovima ili klubovima, osim da je to bilo u Francuskoj i Belgiji.

– Naredne sezone otišao sam u mjesto zvano Konjak (Cognac) u Francuskoj, blizu Bordoa ali je tamošnja košarkaška federacija brzo zatim zabranila firmama koje su proizvođači alkohola, a to je do tada bio sponzor kluba, da učestvuju u sponzorstvu pa je taj angažman propao. Tu istu sezonu nastavio sam i završio u Belgiji, u Kerinjonu (Quaregnon) koji je na sat vožnje od Brisela.

A nakon Belgije?

– Narednu sezonu sam imao neku opciju da se vratim u neki klub u Jugoslaviji, tojest Hrvatskoj, ne sjećam se imena kluba, a moj agent me je pokušao odvesti u Australijiu gdje mi se nije išlo. Htio sam otići natrag u tim koji je bio kompetitivan. Povratak u klubove slične onima u Francuskoj ili Belgiji gdje sam bio prethodne sezone nije mi bio privlačan, jer nisu bili ni blizu kompetitivnog nivoa na kojem je bio Split. Bilo mi je bitno da igram za neki trofej, ne da odem u bilo koji klub, i kad se nijedna takva opcija nije pojavila odlučio sam se povratku kući. Moja žena je završila fakultet i zaposlila se te godine, i nije mi više bilo stalo do putovanja tamo-ovamo.

Jeste li igrali na američkom kontinentu iza toga?

– Nisam, odlučio sam da se posvetim trenerskom poslu.

Trenirali ste u srednjoj školi Rodnija Purvisa koji je dogurao i do NBA lige gdje je igrao za Orlando Medžik, a trenutno igra u Evropi.

– Rodni Purvis je najbolji igrač kojeg sam trenirao, a drugi najbolji je bio Tajrik Kouger (Tyrek Coger) koji je nažalost preminuo zbog srčane mane za koju niko nije znao 2016. U predsezoni na Oklahoma Stejtu. Bio je snažan momak od preko dva metra koji je bio i sjajan šuter. Sada imam dvije djevojke koje upravo završavaju srednju školu i idu u dva top NCAA programa. To su bek Saniya Rivers, koja je rangirana kao treća igračica u Americi i koja ide na Saut Kerolajnu kod slavne Dawn Staley, i krilo Teonni Key koja je isto visoko rangirana i među top 10 je srednjoškolskih košarkašica u naciji. Ona odlazi na UNC.

Imani Lester, Ejvijeva kćerka

Vaša kćerka Imani nije još odlučila gdje će 2022. na koledž? Traži je vaš alma mater NC Stejt, ali i UNC kao i najslavniji ženski program UConn, uz njih i Djuk, Misisipi Stejt, Florida, FSU, Lujvil…

– Nije još posjetila ni jedan kampus zbog COVID-restrikcija, ali NCAA je najavila da reatrikcije dižu za manje od dva mjeseca pa će otići da vidi gdje joj se najviše sviđa. Moja žena bi voljela da Imani ostane blizu, a ja bih želio da ode bilo gdje u neku sredinu gdje bi igrala i bila sretna.

Kakvo je vaše mišljenje, kao jednog trenera, o transformaciji košarkaške igre u zadnje vrijeme, pogotovo u NBA? Jokić pravi revoluciju na post poziciji na kojoj ste vi nekad igrali.

– Košarka se promjenila. Više i nema pozicija, važan je ‘skill’. Možete igrati u NBA ligi čak i ako niste tako fizički dominantni i nemate predodređenu poziciju. U 80-im ili 90-im Jokić bi bio postavljen pod koš i ne bi imao priliku da pokaže sve što može. Ne bi mu jednostavno dozvolili da igra. Danas ima slobodu da iskaže sav potencijal u bezpozicionom sistemu.

Jeste li ikad htjeli da opet posjetite Split, makar i na kratko. Da li su vas iz kluba ikad pozvali na bilo kakva klupska slavlja u prošlosti?

– Nisu me zvali, ali volio bih da se vratim jednog dana. Moja žena, koja mi je tada bila vjerenica, me jednom posjetila dok sam igrao u Splitu. Ja bih svake sedmice išao u restoran kod starog grada na samoj splitskoj rivi, i kad je moja žena došla odveo sam i nju tamo. Nećete vjerovati, ali ona nakon svih ovih godina stalno ponavlja da joj to bila najbolja pizza koju je pojela u životu.

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar