Početna EUROLEAGUEF4: Hilijarde, šta ti bi?

F4: Hilijarde, šta ti bi?

od Bojan Šoć
4 pregleda

Poraz u finalu prije dvije godine, sjajan učinak i prva pozicija na tabeli do prekida prošle sezone, i konačno – titula. Trogodišnji evroligaški “ciklus” Anadolu Efes je zaokružio kako i dolikuje ekipi koja je u proteklom periodu igrala najbolju košarku. Trijumf čist kao suza, apsolutno zaslužen, baš kao i individualna priznanja koja su pripala plejmejkeru tima iz Istanbula Vasiliju Miciću.

– Tražiću od Đordija dva trofeja, jedan za prošlu godinu, jedan za ovu – šalio se nakon finala šef struke novog šampiona Ergin Ataman.

Šala je imala pokriće – Efes je “tutnjao” kroz ligaški dio sezone 2019/20 i mnogi su ga već vidjeli na pobjedničkom postolju. Onda se u košarku upleo virus i priča o jurišu Turaka na titulu je ostala u kondicionalu.

Pretprošle godine u Vitoriji CSKA je bio realno jači, ali je Ataman strpljivo slagao kockice, svakom igraču našao optimalnu ulogu i napravio izvanrednu ekipu.

Njen lider je Micić, momak koji je u dvadesetoj u dresu Mege bio MVP finala Kupa Radivoja Koraća u kom je Zvezda bila bolja samo za poen. Tada je doživio da mu “Delije” skandiraju u prepunom “Pioniru”, a nešto kasnije obukao je i dres ekipe s Malog Kalemegdana. Proteklih sedam godina vrijedno je radio, igrački stasavao, a povremene kritike su ga samo još više motivisale da napreduje. Atamanov poziv je došao u pravom trenutku. Turski stručnjak je imao viziju kako da stvori šampionski tim, a “ključeve” je dao Miciću. Nije pogriješio – Efes je tim po mjeri srpskog plejmejkera i on se danas zasluženo nalazi tu gdje jeste – na krovu Evrope, nadomak NBA.

Dok pristalice Efesa slave ovaj epohalni trijumf, ostali učesnici F4 izvlače pouke iz turnira na kom su ostali praznih šaka.  Obzirom da Koš magazin ima odlično raspoređene “snage”, analize nastupa Barselone i Armanija prepustiću poštovanim kolegama Vladi Stankoviću i Ivanu Jevtoviću, a ostatak ovog teksta posvetiti trećem gubitniku iz Kelna, CSKA.

U istanbulskom finalu za pamćenje 2012. “Armejci” su u završnici poklekli pred Olimpijakosom, iako su u finišu treće četvrtine imali naizgled nedostižnih 19 poena prednosti. Mada su Moskovljani sklopili sjajan tim, prepun zvijezda, i igrali lepršavu, atraktivnu košarku, Ivkovićevi nepokolebljivi ratnici su im preoteli titulu. Ruski div se tada neslavno “upisao” u istoriju Evrolige, a prošlog petka u hali “Lanxess” imao priliku da sam bude tvorac košarkaškog čuda. Duboko “zamrznuti” na minus 21, “Armejci” su pred kraj trećeg kvartala izašli iz “zamrzivača” i počeli da daju znake života. Njihova potjera će se pamtiti još dugo, jer su uprkos ogromnom zaostatku na kraju imali šut za vođstvo i eventualnu pobjedu. Lopta je, međutim, završila na obruču, pa je čudo izostalo.

Završnica prvog polufinala još jednom je potvrdila staro pravilo – trener može da iskreira genijalnu akciju, ali njena realizacija zavisi od egzekutora. CSKA je bio blizu nevjerovatnog podviga, međutim, u prelomnim trenucima je pucao ćorcima mada je Itudis spremio bojevu municiju. Nakon 40 minuta košarke sve je bilo manje-više jasno, ali na dva pitanja nisam imao odgovor.

87-86 u korist Efesa, 16,5 sekundi do kraja

Johanes Fojtman “skida” ofanzivni skok nakon promašaja Klajberna. Slijedi pas Hilijardu koji odmah šutira trojku (13,7 do kraja) – katastrofalan er bol koji završava u naručju Krunoslava Simona. Ovaj dugačkim pasom „gađa“ Larkina koji trči u kontru, Hilijard ga stiže i pravi faul, Larkin je polovičan s penala, Itudis uzima tajmaut. 

Hilijard je na svom debiju na F4 ostao bez poena

Sve se odigralo prebrzo, toliko brzo da maltene zaboraviš suštinsko pitanje – ZAŠTO je Hilijard šutirao kao da je umjesto lopte u rukama imao vruć krompir?! Pad koncentracije, umor, panika ili  sve to skupa? Na to pitanje možda ne bi znao da odgovori ni on sam. Amerikanac je odigrao utakmicu za zaborav (promašio sva četiri šuta iz igre i s indeksom minus 5 bio najgori na terenu), a CSKA je najviše koštao njegov kiks na kraju. Često pominjani skill set, dakle skup svih umijeća jednog košarkaša, je mnogo širi pojam nego što se na prvi pogled čini. Nije to samo dribling, blok, polaganje i još ponešto. Treba znati i „zagraditi“ koš, uputiti prvi pas, ispratiti kontru, kretati se bez lopte, izlaziti iz blokova… spisak je dug, a u njemu značajno mjesto zauzima i kontrola vremena na satu.

Hilijard je upravo tu zakazao. Vrijeme za napad CSKA je isticalo, Klajbern je odapeo trojku, lopta pogodila obruč pet sekundi prije isteka napada, ali su Moskovljani nakon skoka Fojtmana dobili novih 14 sekundi – čitavu „vječnost“ koja im je ujedno pružala šansu da posljednji šut upute uz zvuk sirene i oduzmu rivalu šansu da odgovori. Hilijard, međutim, nije „ispratio“ sat ili se u magnovenju nije najbolje snašao, pa je uspaničeno šutirao čim je zgrabio loptu. Najblaže rečeno – nelogična, neobjašnjiva odluka. Kako bilo da bilo, upropastio je veliku šansu za preokret.

Prije tri godine Džej Ar Smit je na sličan način „ukanalio“ Kavalirse u završnici prve utakmice NBA finala protiv Voriorsa. Za razliku od Hilijarda, bek Klivlenda je dobro pratio sat na kom je preostalo 4,7 sekundi, ali ne i rezultat, pa je nakon promašenog penala saigrača Džordža Hila i osvojenog skoka počeo da bježi od koša rivala, misleći da Kavsi vode, umjesto da šutira. Trudio se da potroši preostalo vrijeme, mada je na semaforu pisalo 107-107. Njegov dobar prijatelj i lider tima, Lebron Džejms, na jedvite jade je obuzdao bijes zbog pogrešne procjene saigrača. Utakmica je otišla u produžetak, Voriorsi su slavili i u nastavku serije „pomeli“ protivnika s 4-0. Cijena greške je bila ogromna. Kompletan igrač nije samo onaj koji puni sve statističke kolone. Kompletan igrač nikada ne „ispada“ iz igre. Zato je neko Džejms, a neko – Smit.

88-86 u korist Efesa, 7,8 sekundi do kraja

U tajmautu Itudis sprema akciju za svog najraspoloženijeg igrača, Vila Klajberna. Ima i debeo razlog – “izolacije” za Vila su bile najubojitije napadačko oružje CSKA te večeri. Riječi Itudisa se dobro čuju tokom pauze – Heket će ubaciti loptu, a Hilijard, Fojtman i Uhov “razvući” odbranu protivnika kako bi Klajbern mogao da odigra jedan na jedan. Svoj dio posla “tumači epizodnih uloga” odrađuju perfektno – s linije penala sva trojica su se za tili čas raštrkala po terenu. Prema zamisli Itudisa, Uhov je otrčao u desni ugao i za sobom povukao Larkina, Hilijard je blokom ušao u putanju Singltonu, za trenutak ga usporio, pa se povukao na lijevo krilo, dok je Fojtman blokirao Danstona, pa zatim izašao na trojku.

U trenutku kada Klajbern dobija loptu od Heketa reket Turaka je očišćen, kompletna petorka Efesa je van njega. Idealna situacija za napadača poput Klajberna koji igra jedan na jedan sa Singltonom. Međutim, bez obzira na “par hektara” slobodnog prostora prema košu i dosta vremena na satu, Vil donosi jako lošu odluku – umjesto prodora, sa preko osam metara šutira trojku i promašuje. Njegovi saigrači ne stižu na ofanzivni skok jer su se u pripremi “izolacije” postavili maksimalno široko, pa loptu osvaja najniži igrač na terenu, Larkin. Tokom tajmauta nismo mogli čuti da li je Itudis eksplicitno od Klajberna tražio trojku. Uzevši u obzir veliko iskustvo Grka, to sigurno nije bio imperativ, obzirom da je uz dobru kontrolu vremena na satu CSKA dvojkom mogao do izjednačenja i produžetka. U overtajmu bi sigurno imao i određenu psihološku prednost nakon „dizanja iz mrtvih“ (dodajmo i to da je sjajni Micić u tom trenutku već bio na klupi zbog pet ličnih grešaka). Klajbern se, međutim, pouzdao u svoju ruku i odlučio da jako teškim šutem riješi meč, mada je imao još čitave četiri sekunde na raspolaganju.

Vil Klajbern na utakmici protiv Efesa

To je sport – lopta koja se danas odbila od obruča, sutra će možda ući „bez koske“. Ali slaba je to utjeha za Itudisa koji teško da je oka sklopio prošlog petka. Vrhunac turbulentne sezone, obilježene povredama, koronavirusom, konfliktima, porazima, usponima i padovima, stao je u 40 minuta, a nakon debakla u najavi i „kopanja u rudniku“ kojim se došlo nadomak nevjerovatnog preokreta, sve je bačeno u vjetar s dva nerezonska šuta. Bilo bi naivno očekivati da majstori iz Istanbula ne kazne takve gafove i „oproste“ rivalu. I nisu, naravno. Umjesto toga, revanširali su se Rusima za poraz u finalu 2019. i uzeli ono što im pripada.   

Photo: cskabasket.com, Euroleague

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar