To nije bio običan četvrtak. Maltene svako ko se juče obreo u rasprodatoj hali “Aleksandar Gomeljski” (neću pogriješiti ako ovdje ubrojim i malobrojne pristalice UNIKS-a), očekivao je da će CSKA da “ovjeri” novu VTB titulu. Jubilarnu, desetu po redu.
Tako je i bilo. “Armija” je kontrolisala utakmicu od početka do kraja, gosti u završnici priprijetili, ali su ih Moskovljani na kraju ispratili kući s nulom. Denijel Heket je proglašen za najkorisnijeg igrača plej-ofa, a Nikita Kurbanov je podigao pobjednički pehar. U analima će ostati upisan konačan rezultat, 89-81, kao i to da je posljednje poene ubacio krilni napadač gostiju Džon Holand.
CSKA je čupao ovaj trofej “kliještima” i zato on ima veću težinu nego ijedan dosada u VTB ligi. Ekipa je ligaški dio sezone završila na četvrtom mjestu što je njen najslabiji plasman u istoriji takmičenja. Nakon dramatičnog četvrtfinala i eliminacije Nižnjeg Novgoroda tek u majstorici, šampiona je čekao Zenit, pa UNIKS. Prednost domaćeg terena je bila na strani rivalâ, ali su Moskovljani oba puta nadonkadili taj hendikep i dotukli protivnike u Moskvi. Na kraju sinoćnje utakmice Dimitris Itudis je vitlao peharom kao da je osvojio Evroligu, ali ako neko zna kolika je cijena plaćena da bi ovaj trofej ostao u klupskim vitrinama onda je to temperamentni Grk. Nakon svih uspona i padova, unutrašnjih trzavica, problema s povredama, izostanaka igrača zbog koronavirusa, velikog razočaranja i gubitka naslova evropskog prvaka u Kelnu, opet je “isklijao” čuveni šampionski gen i CSKA je u velikom stilu odbranio VTB titulu.
Ali, kao što rekoh, nije to bio običan četvrtak. Nakon četiri decenije velikih pobjeda, slavlja i trofeja izvojevanih na ovom parketu, CSKA se opraštao s dvoranom koja je svima u crveno-plavom postala drugi dom. Bageri će uskoro da je sravne sa zemljom, za par godina tu će da “nikne” nova, velelepna hala, ali nema te estetike koja bi mogla da zamijeni uspomene iz ovog hrama košarke. Bez obzira na radost zbog novog trijumfa, oproštaj “Armejaca” i njihovih navijača sa starom kućom je bio dirljiv, emotivan i protkan tugom. Dok je na velikom TV ekranu emitovan video-spot u kom su Jedeško, Kirilenko, Jerjomin, Tarakanov i druge legende ruskog diva evocirale uspomene na kultnu dvoranu, tribine “Gomeljskog” su se utišale, a onda se prolomio aplauz.
Kapitenu Kurbanovu je povremeno drhtao glas dok je u ime ekipe držao govor, a predsjednik Andrej Vatutin je svoj oproštajni speech završio suznih očiju uz čuveni navijački poklič “CSKA će uvijek biti prvi!” Zatim se spustio na koljena i poljubio parket, a pod svodove hale posljednji put su podignute dvije zastave – šampiona VTB lige i Rusije u sezoni 2020/21.

Svako će odavde ponijeti svoje uspomene, pa i ja. Počev od kraja osamdesetih, kad su dio navijačkog dekora na tribinama bili „pod konac“ poređani vojnici, dok su iz balkonske lože zbivanja na terenu pratili uniformisani pukovnici iz uprave.
Devedesete su donijele finansijske probleme, krizu i odliv igrača, ali su asovi poput Tihonjenka, Karasjova, Panova, Kisurina i drugova, predvođeni s klupe Jerjominim, nastavili dominaciju u Rusiji i izborili 1996. plasman na evroligaški Fajnal for – u tom trenutku bio je to ogroman uspjeh. Krajem decenije u moskovskoj hali je na parket istrčao golobradi Andrej Kirilenko, mlada zvijezda u usponu čija će sljedeća stanica biti NBA i Solt Lejk Siti.
Na raskršću vjekova desilo se nešto neočekivano – permski Ural-Grejt je preoteo „Armejcima“ primat najbolje ruske ekipe, pa su Moskovljani nakon dvije izgubljene titule otpočeli ozbiljnu rekonstrukciju. S Urala je stigao tvorac lokalnog košarkaškog čuda, talentovani menadžer Sergej Kušćenko, na klupu CSKA je sjeo Dušan Ivković, a vlasnik kluba je postao metalurški gigant Noriljskij nikl. Počela je „zlatna era“ koja traje i danas.
Hala na Lenjingradskom prospektu za mnoge je bila neosvojiva tvrđava, uključujući i Los Anđeles Kliperse koji su 2006. poklekli pred CSKA. Bio je to prvi „sudar“ Moskovljana s jednim NBA timom. Na ovom parketu su loptali najveći majstori košarke poput Sabonisa, Bodiroge, Đorđevića, Navara, Dijamantidisa, Spanulisa, Rejesa, Skole i mnogih drugih. Ovdje smo vidjeli i Luku Dončića koji je s nepunih 17 u dresu Reala skrenuo pažnju moskovske publike, strpavši za samo par minuta tri trojke u koš domaćina.
Dubok trag ostavili su i brojni košarkaši sa prostora bivše Jugoslavije koji su nosili crveno-plave boje. Tifozi „Armije“ pamtiće Teove genijalne asistencije, clutch trojke Smodiša, neumornog skakača Jahovića, sjajnog strijelca Giričeka, majstorije Krstića na niskom postu, rampe Tarlaća, a na najboljem putu da nastavi taj niz je Nikola Milutinov koji je u svojoj debi sezoni u Moskvi najavio da će biti jedan od nosilaca igre višestrukog prvaka Evrope. Naravno, današnji CSKA sigurno ne bi bio tu gdje jeste da na početku rekonstrukcije temelje šampionskog tima nije udario Dušan Ivković.

Kako reče Vatutin, bez obzira na prinudnu selidbu, „Armejci“ sigurno neće zaboraviti da pobjeđuju. Ostaće samo žal što će to morati da čine na drugom mjestu.
Uspomene na ovu zgradu čuvaće njeni savremenici, očevici, zaljubljenici u narandžastu loptu. Generacije koje dolaze saznaće o njoj iz navijačkih priča, memoara velikana, arhivskih video snimaka i fotografija. U tom okeanu informacija neće im biti lako, ali sve što treba da znaju moći će da stane u jednu rečenicu na poleđini požutjele slike.
„Lenjigradski prospekt 39 – tu se nekad igrala dobra košarka“.
Photo: cska.com