Početna EVROPA/SVETItalija: Sašin pečat na tituli

Italija: Sašin pečat na tituli

od Ivan Jevtović
15 pregleda

Proteklih šest dana i neverovatnih 4-0 Bolonje nad velikim favoritom Milanom ostaće zabeleženi u istoriji italijanske košarke. Za neke od junaka ove priče, poput Saše Djordjevića, Miloša Teodosića i Stefana Markovića, koji su ispisali stranice istorije gde god da su nastupali u svojim bogatim karijerama, finalna serija i šampionska titula (Sašina prva trenerska u klupskoj karijeri) ostaće u srcu kao poseban podvig – pre svega zbog emotivnog naboja italijanskog “Basket-sitija” koji je sanjao ovaj trofej punih dvadeset godina.
Poslednji akt je bio kopija prethodna tri: izjednačen meč punih 30 minuta, da bi u završnoj četvrtini Virtus u svom stilu prešao u neku drugu dimenziju samopouzdanja, preciznosti i adrenalina. Igrači su leteli po terenu, a ko prati Djordjevića i njegov pečat u mnogim trofejima od igralkih dana do proteklih godina na klupi reprezentacije, prepoznao je tu čarobnu nit koja ekipu solidnih ali potcenjenih pojedinaca (od Partizana 1992, Jugoslavije na SP u Atini 1998. sve do Srbije na SP u Španiji 2014.) pretvori u nepobediv kolektiv koji pomera svoje granice, pre svega mentalnom snagom i timskim duhom.
Naravno, u svim tim ekipama postojao je lider na terenu natprosečnog talenta koji briljantim rešenjima i lucidnom improvizacijom trasira put ka pobedi: u Virtusu je to bio sjajni Miloš Teodosić, koji je izabran jednoglasno za MVP finala. U 34. godini Miloš igra svoju najbolju košarku, fizički kao podmladjen zahvaljujući izvrsnom radu kondicionog trenera Mladena Mihajlovića. Svoje najbolje izdanje je prikazao i Stefan Marković, koji je prva dva meča prelomio nemogućim trojkama i potpuno zaustavio Serhija Rodrigeza, zajedno sa Alesandrom Pajolom, klincem iz podmlatka koji je stasao u prvog pleja italijanske reprezentacije tokom ove dve sezone “srpske škole”, kako i sam ističe. Uz grupu solidnih Amerikanaca, razliku su napravili domaći igrači Riči, Abas kao i naturalizovani Amar Alibegović (otac Teo je kao Sašin saigrač još iz vremena zlatne YU generacije ‘87 u Bormiju znao kome da se obrati za konačno stasanje mladog talenta). Kao svojevremeno Boša Tanjević posle uspeha u Stefanelu, i dugogodišnjeg stvaranja domaćih igrača, nikog ne bi iznenadilo ako bi jednog dana Saša bio izabran za selektora “azura”.
Posle pobede Djordjević je medjuljudski odnos u svlačionici Virtusa, kao ključ ovog čudesnog pohoda kroz plej-of (11-0), opisao jednom rečju: “Amore”. To je bilo očigledno u trenucima slavlja, kada igrači nisu ispuštali trenera iz zagrljaja a komentatori isticali kako je ekipa igrala za Djordjevića posle mnogih stresova tokom teške sezone, sa sve blic-otkazom od 24 sata u decembru kada su igrači stali u odbranu trenera, a uprava kluba (po ocenama svih nedorasla ovim uspesima) pojasnila da je reč o nesporazumu. Sašin ugovor je istekao, a narednih dana, kada se završi slavlje i ugase vatrometi pod bolonjskim tornjevima, hladne glave će moći da se razgovara o daljim ambicijama i produžetku saradnje. Nejasno je da li će predsednik kluba Zaneti, kralj industrije kafe Segafredo, morati da pocepa predugovor koji je pred plej-of možda potpisan preuranjeno sa nekim drugim trenerom, ili će ovaj san letnje noći biti početak nove “srpske epohe” u Bolonji, posle one iz devedesetih kada su istoriju pisali Danilović, Savić i Nesterović.
U gradu gde se košarkaški podvizi pamte i prepričavaju decenijama poput mitova, ovaj pohod do šesnaeste titule prvaka odlazi pravo u legendu.

Photo: Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar