Kada prođete mučan period u kome vam dođe da ostavite košarku, kada vas povrede sustižu i ne daju vam da do kraja pokažete svoj veliki talenat, kada gledate svoje saigračice kako nastupaju na velikim šampionatima i osvajaju medalje, a znate da bi i vi bili s njima da nije tih povreda, kada ste jači od svih tih nedaća i problema, kada se na kraju svega popnete na najviše postolje i čvrsto stegnete svoju zlatnu medalju u ruci, kada ste zahvalni na prilici da zaigrate za svoju zemlju i budete ponosni na to…..onda ste Tina Krajišnik! Prvakinja Evrope sa reprezentacijom Srbije.
Tina, kako vam sada desetak dana nakon Evropskog prvenstva deluje ceo taj put ka zlatu?
– Nekako mi deluje logično, moram da priznam. Od samog početka priprema pa sve do zlatne medalje. Imali smo sreće da nismo imali neke veće povrede, da smo bile zdrave. Sam taj rad, veliki rad tokom priprema, pripremne utakmice i sve što smo učinile, dobilo je svoj smisao. Nakon svih ovih slavlja i velike radosti koje je usledilo, sada kada mirnije razmišljam, mogu da kažem da smo zasluženo osvojili zlatnu medalju. Ta neka naša energija, timski duh, povezanost, borba nas je dovela na vrh Evrope.
A kada se vratimo na sam početak, ne može da se kaže da nije bilo zainteresovanosti za ono što vas čeka ali nekako ste u miru se pripremali i u miru otišli na takmičenje?
– Možda je tako i bolje. Ja ne volim nikada unapred da dajem neka predviđanja, pa nisam ni sad to radila. Znaju se ambicije ove ekipe, ona zna kako se osvajaju medalje, zna se recept za to. I uspeh onda dođe nekako tiho, što meni lično i prija. A sada, kad se sve tako lepo završilo, sada neka odjekne. Moram da napomenem da je ova godina inače bila nekako čudna. Igrali smo u zatvorenim balonima. Kasno smo došle na pripreme. Sa dozom opreza smo gledale na ovo takmičenje, znamo da nam slede odmah i Olimpijske igre i niko nije hteo da daje nikakve prognoze. Tako da je možda i to uticalo na taj naš tihi odlazak na Evropsko prvenstvo.
Pomenuli ste da je Srbija tim koja zna kako se osvajaju medalje. Za Francusku važi suprotno. Iako su mnogo jake na papiru, još uvek nisu naučile kako se osvajaju medalje?
– Upravo to. Selektorka nas toliko dobro poznaje i toliko dobro nas sprema, da smo mi i na ovo Prvenstvo došle gladne uspeha, gladne medalja, i to je rezultiralo da u finalu shvatimo koliko smo blizu uspeha i da jednostavno treba da igramo našu igru. Zato je možda i izgledalo da je to bila i najlakša utakmica. Francuska je fenomenalna ekipa. Ali njima fali ta doza borbenosti, sportske drskosti koju mi imamo, i oni ne znaju da adkevatno na to odgovore. Možda će i oni vremenom naći način za to jer zaista imaju vrhunske igračice i stručni štab, ali sada mi smo našle i takički i fizički način da ih pobedimo.

Kada ste prvi put u toku šampionata osetile da možete do kraja? Posle Španije?
– Da, da. To je bio najteži stepenik i u glavi, i emotivno, i jako nas je to iscrpelo. Ali, posle toga usledila su dva dana pauze i onda smo gledale da se saberemo i rekle sebi pa ako smo uspele ovo što do tada nije bilo moguće, zašto ne bi smo pomerile te granice i išle do kraja. I to polufinale je bilo teško. I tu utakmicu bih svakako izdvojila. Dobro sam znala kakva je Belgija, znam njihove igračice, znam koliko su dobre. One igraju mnogo lepu košarku, imaju taj timski duh kao i mi, i znale smo da su u tome negde ravnopravne s nama. Ali, eto, dobile smo i to.
Kako je vama lično bilo? Bili ste naš jedini centar, nije bilo ni Stankovićeve, ni Milićeve?
– To je bio veliki izazov za mene. Znala sam da ću nositi veliki teret i u odbrani i u napadu. Da moram da budem jako oprezna i kada su faulovi u pitanju. To mi je bio baš veliki izazov jer suđenje je bilo takvo da se svaki kontakt sudio i to mi je bio najteži momenat, to preispitivanje šta ću ako ne budem mogla da pružim maksimum, šta ako ne budem mogla da budem na terenu. Znala sam da moram da vodim računa o tome i da na svakoj utakmici dam svoj doprinos. Svaka ekipa je imala neke svoje prednosti i neku svoju snagu i moj zadatak je bio da nađem način da sa svima njima izađem na kraj, čak i kada su moji direktni protivnici jači i snažniji od mene. Ja sam tu ulogu prihvatila, nijednog momenta nisam sumnjala da mogu da odgovorim tom zadatku.
Ovo je vama prva medalja sa reprezentacijom, i odmah zlatna. Ali do tog zlata je bio vrlo trnovit put. Mnogo snage vam je trebalo da prođete kroz sve što vam se u karijeri dešavalo?
– Jeste. Kada se dogodilo to finale, vratilo mi se sve u glavi. Svi ti momenti povreda, vraćanja na teren, priprema, borbi, sve se to godinama slagalo u meni za ovaj moment koji je usledio. Moj put je mislim za jednu knjigu koju možda jednom i napišem, i koja bi pomogla nekome ko bude imao slične probleme. Još na početku karijere, u mlađim kategorijama, na takmičenju u Novom Sadu doživela sam frakturu prednjeg ukrštenog ligamenta po drugi put. Tada su prvi put bila razmišljanja da se više neću vratitu sportu i posvetiti se svojoj drugoj ljubavi, psihologiji koju sam studirala. Ali, na svu sreću, dobro sam se oporavila i sledi period uspona. Nastavila sam da igram u Zvezdi, otišla sam u Mađarsku i tu kreće moja internacionalna karijera. Sve je izgledalo lepo, čak i uz te neke prolazne mononukleoze koje te ipak odvoje sa terena na jedno vreme, ali se posle javio problem sa petom. Postajalo je sve gore i gore, i celu Evropu sam obišla tržeći nekoga ko ima aparat s kojim bi mogao da mi operiše petu, a da ne iseče Ahilovu tetivu. Da opravak ne bude godinu dana nego kraće. Savetovala sam se i sa našim doktorima iz reprezentacije, i na kraju sam se odlučila za doktora iz Budimpešte koji me je operisao. Oporavila sam se ali i shvatila da operacija nije do kraja uspela jer je bol i dalje bio prisutan. Prolazila sam kroz agoniju u to vreme, budila se svako jutro s bolom i nisam mogla da hodam izjutra. I sve se to dešavalo pred Evropsko u Srbiji. Tada opet razmišljam da batalim košarku. Igrom sudbine upoznajem doktora koji je imao rešenje za te moje probleme, uz pomoć nekih zračenja, ali koji zahtevaju strogo mirovanje. To me je koštalo neučestvovanja na Evropskom prvenstvu u Srbiji. Srećom uspela sam da se oporavim, da se vratim, da zaigram za Šopron, da igram nekoliko puta fajnal four. Vera da ću zaigrati ponovo za svoju reprezentaciju je bila jako mala. Verovali su neki ljudi oko mene koji su mi davali podršku, govorili su mi da će biti vremena, da ću uspeti. Vremena i nije bilo, bližila sam se 30. godini, dolazile su mlađe generacije, ali uspela sam i hvala selektorki na poverenju i celoj reprezentaciji koja je imala razumevanja za mene i ukazali mi čast da igram s njima. Vratila sam se jača nego ikada, i fizički i psihički, i to mi je negde omogućilo da pružim ovakve partije u Valensiji. Nekada mi je sve to delovalo kao san ali nikad ne treba odustajati i uvek treba verovati u sebe. Meni je i moj karakter, koji je takav, pomogao da nikada ne odustanem i da nemoguće pretvorim u moguće.

Sada su novi izazovi pred vama. Olimpijske igre na kojima će svi želeti da skinu skalp prvaku Evrope?
– Sigurno. Ja inače mislim da svi imaju neku dozu, da ne kažem baš straha prema nama, ali nas nekako čudno gledaju. Svi znaju da imamo to nešto na šta je teško odgovoriti. To je inače karakteristika srpskog sporta. Verujem da će se svi dobro spremati za nas i da će želeti da pobede najboljeg u Evropi.
Što se kluba tiče, promenili ste ga i sada ste u turskom Galatasaraju?
– To je ekipa koja je u samom vrhu i njihove lige i u Evropi, i drago mi je što i dalje ostajem na tom nekom najvišem košarkaškom nivou. Radujem se promeni lige, grada, dugo sam bila u Mađarskoj, mislim da će mi sve to prijati i očekujem sve najbolje.
Šta neko sa takvim iskustvom može da poruči devojčicama koje tek sada počinju da se bave košarkom?
– Svakome bih poručila, i onima koji su zdravi i onima koji imaju neki problem, manji ili veći kao što sam ga ja imala, da veruju u rad. Ako radiš pošteno, ako radiš na sebi, ako si odgovoran, posvećen poslu, onda moraš da uspeš. Kada kažem rad, mislim čak i na odmor, ako znaš da oslušneš svoje telo, ako primetiš svoje slabosti pa radiš na njima da ih otkloniš, to mora da se vrati, u jednom momentu to mora da se pretoči na teren i u uspeh. Kada trčim i pripremam se za neku utakmicu, ja uvek zamišljam da trčim svoju najvažniju utakmicu, da trčim finale nekog velikog takmičenja, baš kao što je to sada bilo.
Da li su vas zvali i čestitali iz rodnog Sarajeva?
– Jao, jesu. Mnogi. Non-stop sam primala poruke i tokom prvenstva. Imam rodbinu i na Palama, i na Jahorini i u Sarajevu, i svi su nas pratili i čestitali. Sad smo im posebno prirasli za srce pa svi jedva čekaju da nas gledaju na Olimpijskim igrama. Volim te krajeve, vuče me da odem tamo, to je posebna neka vrsta ljubavi – objašnjava Tina Krajišnik, prvakinja Evrope.
Photo: FIBA